Sjećam se da se pričalo kako se jedna cura s moje godine podavala pohotnim profesorima za prolazak na ispitu. Prijateljica kolegice s posla dala je mito doktoru da joj mama bude operirana prije nego što joj je bio termin na listi čekanja, a susjed je potplatio sitnog birokrata u općini za nekakvu potvrdu i popušio. Kad je morala napraviti recovery računala, strina od prijateljice je shvatila da joj je sin, inače dobar dečko iz kvarta, totalni hejter.Netko je za kavom pričao o prosjaku koji se vozi u mercedesu i živi u vili s bazenom. Znanica od računovođe prepričava kako se poznata glumica počupala s poznatom pjevačicom za mjesto u prvom redu na nekom „iventu“ koji je prenosila televizija…

Nekoć davno Rilke je uskliknuo: "Moraš promijeniti svoj život!". Ali kako to učiniti u svijetu koji je lažan, kičast, neautonoman?

Prema definiciji, to su urbane legende: priče iz druge ruke, navodno istinite i dovoljno uvjerljive da ih ne provjeravamo, o tome kako se nekome stvarnom, tu iza ugla, dogodilo nešto grozno, neugodno, neobično, groteskno. Uobličene usmenom predajom ili danas – proširene poput kompjutorskog virusa, takve priče s naravoučenjem (poput negdašnjih narodnih predaja), postaju upozorenje slušateljima da se ne laćaju kakva jalova posla. Urbanim legendama se vjeruje – na kušnji nije vjerodostojnost nego vještina pripovijedanja i pouzdanost izvora: ako brat moje frizerke kaže da je tako bilo, onda je bilo. Ako Šalković napiše da u tipičnoj hrvatskoj kući, u kojoj žive pitiespijevac Domovinskog rata, partizan, gej i drkadžija nećete dobiti suglasnost za popravak krovišta, nemojte ni pokušavati.

Priče koje mijenjaju život 

Urbane legende služe nam, između ostaloga, da se orijentiramo u prostoru i vremenu. U svijetu koji je zamaglio granice između stvarnog i virtualnog, više nije važno koja su iskustva autentična, a koja potječu iz duboke praznine svijeta. Nekoć davno Rilke je uskliknuo: "Moraš promijeniti svoj život!". Ali kako to učiniti u svijetu koji je lažan, kičast, neautonoman?

Čitanjem ove knjige! Od građe koja se može uvrstiti u urbane legende, Hrvoje Šalković je napisao priče koje precizno seciraju naše vrijeme, običaje i moralno stanje društva. Trezveno gledajući: slika je porazna, ali u ironično-duhovitom Šalkovićevu odmaku i ta se stvarnost lakše podnese. Usto, već ste mnogo puta čuli: pametan uči na tuđem iskustvu, a glupan na vlastitoj koži. Između ostaloga, o tome je riječ u ovim pričama. Kratke i britke, s ubojitom poantom, neće biti olako zaboravljene. Svaki put kad netko bude morao dati zadnji uvjet za godinu, kad navijači prebiju pukog namjernika, kad se sažalite nad pretužnom pričom prosjakinje, kad se poduzetnik javi na javni natječaj ili vaša ujna od rodice nosi plavu kuvertu doktoru, sjetit ćete se Šalkovićeve priče i možda učinite nešto drugačije od onoga što se dogodilo u urbanoj legendi. Naposljetku, legenda kaže da su neke urbane legende doista istinite.

 Ne trebamo se poistovjećivati nego samo biti suosjećajni: jer kako sutra, nama samima može se dogoditi da završimo kao junaci nove urbane legende.

Svatko ima neku tajnu ili štogod neizrecivo, ponešto rubno, kakvu nelagodu, sram. Katkad nam ništa od onoga što znamo ne može pomoći u nekoj zadanoj situaciji, pa što god učinili, ispadne pogrešno. Po drugoj strani, nagonski se želimo "rasprostrijeti" u prostoru i vremenu, ostvariti se i osjećati slobodnima. Usput robujemo čudovišnim zamkama okoline i epohe, koliko god nastojali prekoračiti zadani horizont. Ove priče mogu vam otvoriti taj novi obzor: ne morate učiniti ono što su učinili drugi. Imate pravo biti svoji i autentični: to sažima taj Šalkovićev „vilenjak“ koji će romantično cmizdriti nad propalom vezom, i tobože uzgred pokazati da je sve povezano i da naš naizgled malen, beznačajan i anoniman život ima snagu promijeniti uvriježeni obrazac, nadići stereotip, biti životniji i jači od zadanosti zbilje.

Preživljavanje uz urbane legende 

Junaci kratkih priča Hrvoja Šalkovića djeluju u uvjerenju da će radikalno promijeniti svoj ili život bliskih osoba. U toj drami moraju se suočiti s vlastitom autentičnošću sukobljenom s vulgarnošću i neumoljivošću okolnosti. Ne pristaju biti promatrači vlastita života, a njihova (mala) pobuna presudan je i prekretnički čin koji možda i nije spektakularan u današnjem društvu spektakla, ali svakako jest svjedočanstvo o iskonskoj potrebi za cjelovitošću autentične ljudske egzistencije u nadirućem sveprožimajućem neljudskom karakteru društvenog sustava bez vrednota. Kažu da današnje urbane legende posreduju moral kao što su to činile i bajke braće Grimm – granice između dobra i zla su oštre, a dobro uvijek pobjeđuje. Šalković nije pisao bajke, ali uvijek znamo tko su dobri, a tko loši momci te zašto je netko naizgled nedužan izvukao kraći kraj. U ovoj pošasti moralnog relativiziranja, sjajno je što je netko poručio: ako ideš stranputicom, očekuj posljedice.

Usto, ima u tim pričama humanosti i vjere u ljude, silne simpatije spram obespravljenih i besprizornih, prijekornog pogleda na nepravdu. I osjećaja mjere u svemu tome. U svakoj je priči odao počast nekom zagrebačkom kvartu, ulicama na kojima su nastajale priče, njegove priče o životu običnih prolaznika, mjestima na kojima se okupljaju ljudi i pripovijedaju tuđe dogodovštine kao svoje, gradu koji opstoji usprkos svemu i još ima šarm i dražest za oči koje to umiju vidjeti.

Ostavivši sve junake bezimenima, dao nam je mogućnost da ih sami imenujemo i smjestimo u poznati nam društveni prostor. Ne trebamo se poistovjećivati nego samo biti suosjećajni: jer kako sutra, nama samima može se dogoditi da završimo kao junaci nove urbane legende.

Uostalom, u urbanoj svakodnevici opstajete jedino ako živite urbane legende Hrvoja Šalkovića.

Utoliko niste sami. Usto, mi primamo vilenjake ☺.

Fotografije: Ilustracija/Naslovnica knjige Ne primamo vilenjake

Tagovi: Kratke priče, Knjiga