U vremenu kad svi moramo biti ambiciozni, kad je must have uspješna karijera (ah taj grozan amerikanizam koji se zlorabi, prečesto u pogrešnom smislu), napredovanje, laktaranje, nizanje referenci u CV-ju preko leševa, makijavelizam u poslovnom svijetu i ostali postupci u stilu "nek' kolege crknu" (doslovno ili od zavisti), Dražen Ilinčić svoj je roman, s mnogo naklonosti i suosjećanja, posvetio jednom posve drukčijem liku. Njegov je bezimeni junak pripadnik akademske i književne zajednice, ali namjesto da se "grebe" za reference u CV-ju, pošteno otaljava svoj posao i poziciju, kloni se istaknutih pojedinaca iz establishmenta, skeptičan je i kritičan prema uglednicima; ima malo, ali odabranih prijatelja.

"Umjetnici imaju dar da vas učine bezvrijednima, nižerazrednima, tek slušačima njihovih pothvata i aktivnosti. Umjetnici iz našeg dvorišta vole imati i svoje mišljenje o drugim stvarima, i drugim umjetnicima. To mišljenje rjeđe je strastveno; češće je promišljeno, mudro, rečeno s uvjerenjem, ali bez galame, s nježnom dozom prezira."

Ulomak je iz Draženova romana koji sažima jedan od većih životnih problema njegova protagonista: želi postati umjetnikom, točnije piscem, ali ne želi biti osobom koja bez strasti govori o umjetnosti, omalovažava druge i licemjerno se priklanja klanovima i pomodnim strujama.

Stoga taj protagonist tek nakon smrti smogne snage pisati – kroz pero uglednog i nagrađivanog, cijenjenog pica. Tako kroz Pero doznamo da je naš junak, prije nego je zakoraknuo posljednji korak bio zamalo nevidljivi pripadnik akademske i književne zajednice, kojem je fakultetski sobičak bio tek pribježište za ispunjavanje obveze: "nešto se mora raditi" (jer se pisati, zbog hemunga, ne može). Tja, bilo je to dobro odgojeno, pristojno, uljuđeno, dobroćudno i dobrohotno čeljade. Veseljem ga je ispunjavalo pomaganje drugima, a njegovao je nadasve osebujna prijateljstva: s Leom koji je bio sklon velikim, hirovitim romantičnim gestama, bizarnostima poput skupljanja i čuvanja finih odijela i cipela što ih nije nosio ni obuvao; s Lucijom koja je radila marketing knjiga i vjerovala da knjige kvare ljude; s (gej) Daliborom koji se nije mogao skrasiti pa je tražio avanture u inozemnim središtima zabave.

Naš junak prolazi krizu srednjih godina: ne želi biti uspješan po cijenu koju nameće sredina, nije sklon pobunama i skandalima, uopće nema sklonosti za isticanjem. Štoviše, usprkos povremenoj rezigniranosti, on zapravo nema velikih životnih očekivanja i naposljetku je zadovoljan sobom. Dobrano ga je doduše uzdrmalo velikodušno pomaganje prijateljevu prijatelju koji umire od raka. Suočavanje s raspadanjem i krajem, i to samotnim, ipak mu ostavlja distanciranu ljudskost, jednostavnu i jednu iskrenu: "Skloni smo, pomislih, pretpostavljati uobičajena mjesta o ljudima, sve dok ekstremna situacija ne pokaže praznine, retke bez teksta. Sam je, i umire, to je jedino što je bila prava istina o tom životu, u tom trenutku."

"Skloni smo, pomislih, pretpostavljati uobičajena mjesta o ljudima, sve dok ekstremna situacija ne pokaže praznine, retke bez teksta. Sam je, i umire, to je jedino što je bila prava istina o tom životu, u tom trenutku."

Ipak, nisu stvari tako jednostavne u ovom romanu. Naime, naš je junak gej i od toga potječe njegov sram, osjećaj neprihvaćenosti, potreba da ipak nađe nekog bliskog – pa makar to bili Leo i Lucija s kojim ga veže "vječni strah od intimnosti". No, to je tek jedan i ne najvažniji rukavac ove priče, za razliku od prethodnog Draženovog romana.

Prateći svog junaka, od fakultetskog sobička, preko predstavljanja knjiga, simpozija i nakladničkih redakcija, do kuloarskih tračeva, autor donosi duhovito-ironičan pogled na književna društva, udruge ljubitelja knjiga, književne festivale, nagrade, promocije – što je zapravo kritika književne zajednice koja je prijetvorna, licemjerna, zatvorena i u ne baš blistavom svjetlu razotkriva akademsko-kritičarski establishment koji je jalov i potiče osrednjost. Uz lik Sveobuhvatnog, kritičara koji je institucija za sebe i Mlade Nade, ambicioznog žutokljunca – koji su sjajne metafore za ono što svakodnevno susrećemo u književnom životu, nije štedio ni medije: "U našem kulturnom životu, čini mi se, uobičajilo se da su mediji protočni za sve i svašta, bez kriterija, puštajući samim umjetnicima da luduju o svojoj veličini. Kritičnost i žestina pojavljuju se samo kada treba uništiti sudruga koji se pokazuje nadarenim. Sredina tako pomno čuva svoju osrednjost."

Kao dugogodišnji novinar u kulturi Dražen Ilinčić nedvojbeno u dušu poznaje sredinu koja mu je tema – i utoliko mu možemo vjerovati. No, nema kod njega ni zlobe, ni jala, ni groteske. Ironičan je i duhovit, pa i kad podsmješljivo promatra samoga sebe: "Naletjeh, ipak, na uspješnu emisiju iz kulture; i ne bi joj bilo mnogo prigovora da ju iritantnom nije činio neki nazovinovinar koji se stalno pretvarao u klauna, misleći, nesretnik, kako će tako izazvati zanimanje za kulturne teme koje, budimo iskreni, interesiraju malen broj gledatelja opće populacije. Pokušavajući biti duhovit, postizao je uglavnom dojam otužnosti."

Eto, čak je i odveć samokritičan: ako nas je malo zainteresiranih za kulturu, to ne znači da smo manje bitni (u općoj populaciji). Malo je i onih koji čitaju knjige, ali valjda će ipak biti neka "nekritična" masa koja će s užitkom pročitati Draženov pitak, iskren i nepretenciozan roman o slikama urbanog života sredovječnih obrazovanih, neobiteljskih ljudi. Što zdušno preporučujem.