Volim kad mi zadaju što ću pisati. To me iskustvo podsjeća na pisanje zadaćnica. Nije bilo nikoga tko je u toliko puno rečenica i stranica na svaku zadanu temu znao reći ama baš ništa. S time se moglo usporediti jedino ono što se na likovnoj umjetnosti u srednjoj školi zvalo analiza likovnog djela: pet-šest ključnih riječi, tri-četiri zvučne sintagme i vitlaj time oko zadane osi u svim kombinacijama. Pri tome ne želim reći da je ovo što slijedi vitlanje u svim kombinacijama, ali vitlanje oko zadane osi jest.

Vratimo se još malo zadaćnicama i analizama likovnih djela jer u kontekstu njih moram reći nešto što vrijedi za ovaj tekst, a to je da nisam baš uvijek bila jako pametna, ali sam bila rječita, no to nije bilo zato što sam odmalena konzumirala zahtjevnu i vrijednu književnost, dapače. Danas mi se smrkne kad slušam roditelje kako dvogodišnjake i trogodišnjake ispravljaju u gramatici i leksiku. I nije mi čak toliki problem ni što njih ispravljaju, već što ispravljaju mene kad s njima opušteno razgovaram. Nije da ja ne znam da se kaže ići van, a ne ići vani, da je auto muškog, a ne srednjeg roda i da su kašika i viljuška virusi koji razaraju tkivo našeg jezika. Samo mislim da nije kobno za tjelesni i duhovni razvoj dvo i trogodišnjaka da budu izloženi živom jeziku, koji ima puno lokalnih i regionalnih života koji nisu nikakvo podzemlje standardnolingvističkog velegrada, već svijetle, zabavne i, nadasve, prometne ulice.

U duhu korekcija odmalena i preciznog poznavanja ispravnog i pogrešnog od najranije dobi, prvi pisani tekstovi koje djeca i mladi konzumiraju moraju biti isključivo kanonski. Pri tome se zaboravlja da je kanon rigidna kategorija koja glumi bogomdanost i funkcionira po principu skrivanja svog dogovornog karaktera, a apdejti za nj izlaze često koliko i za Blackberry. Pa dok sve to promišljam i pokušavam iz vida ne ispustiti i previše se ne odmaknuti od zadane teme, slažem svoj popis knjiga koje sam u kasnom djetinjstvu i ranoj mladosti gutala brzinom od 150 do 200 kartica dnevno. Dok sam usisavala, prala posuđe, doručkovala i večerala, jednom sam rukom neprekidno okretala stranice. Reći da me nisu oblikovale bila bi laž jer nešto čemu si toliko dugo i intenzivno izložen mora na tebi ostaviti vidljive i nevidljive tragove. Reći da ih preporučujem, vama ili vašoj djeci, isto ne bi bilo posve sukladno istini, ali svakako preporučujem da se ukinu kriteriji književnovrijednog i književnonevrijednog za čitatelje najranije dobi.

Kraljica krimića

Njezine su bile tri ili četiri police u gradskoj knjižnici, i svesci su bili slični, tvrdo uvezani i pohabani od korištenja, lijepljeni po nekoliko puta, najprije prozirnim selotejpom pa onda onim smeđim za pakete. Prva koja mi je dopala ruke bila je Tko je ubio Rogera Acroyda? Nisam pogodila tko ga je ubio, ali osjećala sam da treba vježbati pa sam odmah nastavila posuđivati sljedeće naslove.

Natjecala sam se s Ivanom tko će više romana Agathe Christie pročitati i pogoditi više ubojica. Oboje smo više voljeli Herculea Poirota od gospođice Marple i baš odavno mislim da bih se morala vratiti nekom od tih romana da s novim uvidima izvidim je li gđa Christie doista više pažnje posvetila razradi malih sivih stanica brkatog Belgijanca, koji je zapravo i lansirao njezinu literarnu karijeru, nego simpatičnoj usidjelici ili je to mom, još čitalački neizučenom umu, samo tako izgledalo. Obožavala sam Deset malih crnaca pošlo je u krevet, jedan se ugušio, ostalo ih devet, a od Ubojstva u Orijent Expressu čvrsto vjerujem u magične moći vlakova, posebno onih noćnih. Agatha Christie naučila me dražima kombinatorike i logici krimića, tomu da je knjiga uvijek bolja od filma i da je sve odmah uzbudljivije čim radnju makneš iz matice zemlje i ubaciš prstohvat francuskih kurziviranih riječi.

Kraljica ljubića

Opet je bilo sve tvrdo uvezano i nepregledan broj na policama. Izgleda da mi je količina u to vrijeme bila bitna, i sad kad razmišljam o tome, možda sam podsvjesno htjela da tekst ne završi, da priča ide dalje, samo dalje, a to mi je s tolikim nastavcima bilo moguće. Naslovi su bili nalik kičastim platnima lokalnih slikara i jeftinim reprodukcijama u prosječnim do ispodprosječnim hotelskim sobama, ali to mi se samo danas tako čini, puno knjiga i puno hotelskih soba poslije.

Doba strasti, Dragulji, Kraj ljeta, Pet dana u Parizu, Zalazak sunca u St. Tropezu. Taj St. Tropez je morao biti nešto, devedesetih su svi tamo išli: žandari, mondeni intelektualci i intelektualni mondenjaci. Kad su bili uzrujani, likovi iz romana Danielle Steel kavu bi jedva srknuli, a tost ne bi ni dotakli. Ručali su u Four Seasonsu, čitali New York Times, žene su nosile Hermesove torbice, zamišljala sam da su to torbe koje imaju krila. Sve bi rekla kratkim rečenicama, s puno detalja i puno pitanja koja bi uvijek dobila svoje odgovore. Od Danielle Steel sigurno nisam naučila načela introspekcije, a bogme niti izražavanje koje je kompleksnije od prostih, katkad proširenih rečenica, ali naučila sam čitati bez preskakanja da vidim što će biti na kraju i poslije prepoznati manje i više uspješne primjere žanra. Usvojila sam obrazac i u eri zahtjevnije literature s lakoćom mogla pratiti na koji način pojedine autorice dekonstruiraju mehanizam klasičnog ljubića; kako bih to znala da nisam pročitala nijedan?

Bajke za odrasle

Osim što se nekad čitalo, nekad su se ispunjavali i leksikoni i u njima su se, uz imena omiljenih glumaca, filmova i bendova, pisala i omiljena štiva pa je Ksenija napisala da joj je omiljena knjiga Prosjačka princeza. Ono što danas zovem nije-dobro-prevedeno, nekad sam zvala ne-sviđa-mi-se-kako-zvuči, ali u svakom slučaju morala sam provjeriti o čemu se radi. I zakačila sam se.

Ne sjećam se točno je li se hiperproduktivna bestselerica Hedwig Courths-Mahler na mojim policama našla prije ili poslije Danielle Steel, ili paralelno, ali bila je vrlo drukčija, gotovo srednjovjekovna u usporedbi s drskom Amerikankom, mada je pisala u prvoj polovici 20. stoljeća. Napisala je ravno 208 romana, kažu, svi slični, nijedna dva ista. Njezini su likovi puno kontemplirali, kićeno se izražavali i pisali duga pisma unutar romana, onu vrstu pisama u kojoj se „Ti“ piše velikim slovom. Pejzaži su često bili višeslojni i elaborirani na mnogo stranica: kišovito ljetnje veče, magla, s drveća kapa polagano i teško, živahne gostionice u usnulim selima. Događaji su se uvijek urezivali duboko u dušu, a duša je bila bitnija od svih staleških i fizikalnih zakona. Prave bajke za odrasle.

Nom de guerre, nom de plume

A kad je većina romana Hedwig Courths-Mahler bila vani, na mene je naletjela neka misteriozna M. u sličnom svesku. M. Delly. Nisam tada baš bila upućena u imena od rata ni imena od pera, ali bilo mi je super što od imena ima samo M. Ne znam zašto sam odmah pretpostavila da je žena u pitanju. Poslije se ispostavilo da postoje različita tumačenja samog pseudonima i onih koji se kriju iza njih, što je druga tema, a i sama više ne vjerujem u koncept specifično ženskog pisanja pa mi je jednako vjerojatno da su npr. Kralj Anda i Bijela košuta izašli iz muškog i iz ženskog pera.

Dvorci su bili brojni, dijalozi bezbrojni, a plemićke genealogije nepregledne. Staleži su se stalno sukobljavali, i mada je prinčeve krasio profinjen ukus i osobita inteligencija, uvijek su padali na siromašne pučanke ili one kojima je nedostajalo otmjenosti. Otmjenosti u jeziku nije nedostajalo i mada sam oduvijek čitala imena i prezimena onih koji su pisali hrvatske verzije francuskih romana, ovoga se nisam mogla sjetiti pa sam opet uzela u ruke ista izdanje Matice Hrvatske iz 1977.: bogati arsenal pridjeva i glagola na hrvatskom je osmislio Zoran Budak.

Grič spava dubokim snom

Slijedi rehabilitirana Marija Jurić Zagorka, ali zapravo bi pod Marija Jurić Zagorka trebalo stajati Grička Vještica, pisano kao ime i prezime, jer tih sam sedam knjiga u trećem osnovne dobila od bakine prijateljice i odmah sam ih morala pročitati. Marija Terezija ostala mi je sinonim za vladaricu, a njezin sin Josip za buntovnog hipstera među vladarima. Neki se s deset godina još boje mraka, meni su jezuiti i njihove mračne mantije ulijevali najveći strah. Laknulo mi je kad sam čula da su ih ukinuli. Zagreb je bio čarobno mjesto, dio izmišljene topografije krvavih mostova, vještičjih tornjeva i lotrščanskih kula koje su, doznala sam, još i dalje postojale i koje sam morala čim prije vidjeti.

Ultimativna vještica s Griča, kontesa Nera, imala je dugu pepeljastu kosu, kakvu vrag daje samo svojim omiljenim coprnicama jer se u njoj lako može skriti. Napeto je bilo to s Nerom i tugovala sam što joj je Zagorka posvetila samo jedan debeli svezak, ali ono kad su je inkvizitori pitali zna li zašto stoji pred njihovim sudom, a ona je mrtva-hladna rekla: Zato jer je ljudski razum obolio i jer ste vi pogazili zakone pa još ispružila ruke da joj stave palčenice. S deset me bilo mrvicu lakše zadiviti, ali moram priznati da se naježim i danas.

Grička je vještica do danas promijenila mnoga luksuzna i kiosk-izdanja, ali moje mentalno oko priznaje isključivo omote s porculanskim figuricama na crnoj podlozi Augusta Cesarca 1986. Svako poglavlje ima naslov i to da se smrzneš. Caps lock naslov poglavlja, caps lock prva rečenica i divno ukrašen inicijal. SABLAST KOD KAMENITIH VRATA. Izgubljeni lijes. Zagonetni događaj. Tajna imena Ratkay. Čija su ljubavna pisma. U tišini samoborskog grada. Sablasna poezija (ovo zadnje nije naslov poglavlja).

Ambivalentna imena

Izgleda da sam i u tom neprosvijećenom razdoblju života čitala žene, a da to nisam ni znala. Ima tu i jedan muškarac, ali za njega sam mislila da je žena: Zane Grey. Bili su to romani s američkog zapada, ona vrsta koja egzotizira Indijance i sve što s njima ima veze, a da pri tome nisi siguran je li dobro ili loše to što imaju drukčija imena i lica i posve različite navade i ponašanje u usporedbi s klasičnim Amerikancima. Pa su, recimo, nasuprot Johnu i Fort Henryju stajali Smrtni Vjetar i Luda rijeka. Letjeli su tomahavci, lukovi i strijele, a ponegdje bi se u fusnotama našle vrste vatrenog oružja i vatrene vode.

Omer Lakomica bilo mi je jako zanimljivo ime i prezime i sviđala mi se njegova suradnja sa Zaneom. Zane, kojega sam zvala Zana, zainteresirao me za Karla Maya, ali Karl me nije uspio zadržati toliko intenzivno i toliko dugo. Winnetou i frendovi nisu tako dobro ležali u rukama kao kratki zdepasti svesci Grmljavine stada, Jahača usamljene zvijezde i Princezina ranča. Princeze kamo god se okreneš.

Čitanje je kul

Zaustavite djecu u čitanju onoga što vole i dajte im vrijedne i njima dosadne knjige koje vi volite i dobit ćete generaciju koja je uvjerena da je čitanje sve osim kul rekao je Neil Gaiman, čiji je roman u jednoj školi u Americi uklonjen s popisa literature prihvatljive za tinejdžere. U svijetu u kojem ima previše svega, bržeg, ljepše upakiranijeg i privlačnijeg od nepomičnih slova i sporog teksta, ne čini li se bezumnim obeshrabrivati bilo kakav interes za pisanu riječ kao izvor umirenja, prosvjetljenja ili samo zabave? Kad su djeca mala, u svim fazama njihova razvoja stručnjaci viču da ih ne treba forsirati, ništa im nametati, da je bolje da sami odluče kad sjesti, puzati, stajati, hodati, jesti, ali kad se svih tih funkcija dokopaju i kad stanu na vlastite noge, onda vrtić, škola, pedagozi i brižnici juniorskih duša kažu da ih treba ukalupiti u ono što je dobro prema popularnom mnijenju. Nadzor je pozitivan, usmjeravanje i savjetovanje također, ali sumanuto je tvrditi da djeca koja čitaju „loše knjige“ nikad neće postati dobri čitatelji. A loše su knjige pri tome one koje ne ispunjavaju „umjetničke kriterije“ koji su mahom definirani u 19. stoljeću.

Čitanje razvija mnoge vještine. Knjige nisu samo sadržaj, knjige su ritual, vrijeme, mjesto, koncentracija, fokusiranost, dugi proces i sve njegove faze. Vidite što sam ja sve preživjela i nastala je dobra čitateljica od mene. Sad mi se u autu na CD-u vrti drugi nastavak Twilighta na njemačkom, a na kauču mi pored Nesboa sjede Zadie Smith i Susan Sontag. I nije im dosadno u meni ni oko mene, to vam jamčim.