A Stribor ih pamti s početka ovog stoljeća kad su kao srednjoškolke svaki svoj slobodni trenutak navraćale u njegov Korner za mlade i vodile radionice za vršnjake ili samo sudjelovale u njima pružajući time podršku svojim prijateljima koji su ih vodili. Pa zatim nastavile održavati taj odnos kroz različite programe, aktivnosti, pa čak nakratko i knjižničareći.

Njihova veza sa Striborom traje i danas. Tea je isprepletena s njime od glave do pete (više o tome kaže sama u odgovorima na Marijina pitanja), a Marija se upravo sprema na dalek put, udahnuti Striborov duh jednoj maloj knjižnici na drugom kraju svijeta.

No više o tome nakon kratkog uvodnog razgovora:

Tea pita Mariju :)

Sjećaš li se prvog trenutka kad si ušla u Stribor, pri tome ne mislim na onaj moment „jako sam mala i slatka i mama mi uzima slikovnicu“? Opiši ga.

Ne sjećam se, mogu samo pretpostaviti kad je to bilo... Vjerujem u višim razredima osnovne škole jer sam se dotad muvala po školskoj knjižnici, gdje sam najradije čitala 5 prijatelja :), a Stribor je, pretpostavljam, došao na red kad sam počela samostalno ići u grad.

Što te „natjeralo“ da uđeš i drugi, i treći, i četvrti… put?

Ja sam vizualni tip tako da mi možete sve što je lijepo upakirano prodati, :) a knjige u Striboru u jako su lijepom okruženju koji me dodatno privukao jer je tada to bilo jedno od rijetkih mjesta u gradu baš za djecu.

Što si prvo zapazila u unutarnjem uređenju?

Pa ta atmosfera ovdje-vladaju-klinci prvo je što zamijetiš kad uđeš u Stribor, onda malo pomnijim promatranjem skužiš koliko pametnih i dovitljivih stvari ima i kako je Stribor ustvari jedan veliki zaigrani izvor znanja.

Je li Stribor dobro mjesto za jednog likovnjaka? Zašto?

Svako mjesto koje daje slobodu izražavanja, njeguje individualnost i podržava stvaralaštvo dobro je za jednog likovnjaka. Izloženi radovi i brojne izložbe u Striboru govore same za sebe kako slobodno likovnjaci tamo stvaraju.

Opiši nam malo osjećaj razgovora u krugu dok si omeđen knjigama, s jedne strane tinejdžerske, s druge strane lektire za malene?

Onaj osjećaj kad ne znaš što bi prije pogledao, uzeo, pročitao, otkud krenuo jer je izbor velik i zanimljiv, a ti bi SVE!

Koje je tvoje omiljeno Striborovsko mjesto?

Ispred Vereninog stola dok ona paralelno sluša sa zanimanjem moje dogodovštine i šizi jer kasni s predajom xy teksta. :D

Da se možeš sakriti negdje u Striboru, gdje bi to bilo?

Sakrila bih se na policu između knjiga Sumrak sage i ostale vampirske ekipe. Vjerujem da se nitko ne bi usudio tamo me tražiti. :)

Jesi li mislila da ćeš tamo upoznati neke zgodne dečke?

Ha-ha-ha, i duhovite štoviše! Ne, nisam mislila, mislila sam da ću naći samo neki zgodan naslov za čitanje. :)

Što si mislila da ćeš raditi tamo? Gdje si se ti vidjela?

Mislila sam da ću samo uredno posuđivati i vraćati knjige. Nisam imala pojma da Stribor nudi svojim korisnicima da budu angažirani oko rada knjižnice.

Opiši nam neku svoju striborovsku anegdotu?

Sjećam se kako sam svojoj najboljoj prijateljici (postavljačici pitanja, op. ur.) pomagala pretipkati maturalnu radnju na jednom od kompjutera u Striboru. Tada su se još koristile diskete ilitiga floppy A. Bilo je prilično dramatično: hoćemo li stići ili ne i na kraju je to mislim bila zadnja predana maturalna radnja u razredu, a možda i generaciji. :D

Koju si personu upoznala u Striboru, a ostavila je jedan fin trag u životu?

Moj prijatelj Bojan definitivno je persona za koju nikad ne bih pomislila da ću je upoznati u Striboru, prije na nekom prosvjednom skupu, a još manje da ćemo se družiti sve ove godine nakon jedne striborovske radionice. A Bojan je iz Koprivnice. Čudni su putovi Striborovi. :)

Tko te najviše inspirirao?

Ovo mi je teško pitanje, može neko lakše?? :)

Što je Stribor nudio, a da nije imala škola ili neka kavana (npr. Iskra)? A znamo da jako voliš kavu...

Stribor je nudio opuštenu atmosferu i prostor za bijeg u svjetove gdje se ne moraš nikome pravdati i možeš biti što god poželiš. Uvjet za ovo putovanje bio je na vrijeme vratiti knjigu da ne platiš zakasninu. :)

Želiš li još nešto podijeliti s nama?

Samo bih upozorila sve koji nisu još bili u Striboru da pod hitno to učine. Novi i stari naslovi čekaju da ih se pročita. :)

Marija trenutno broji zadnje sate pred let koji je vodi ka Madagaskaru. Zašto i što je tamo čeka pročitajte ovdje: http://bookfeeding.org/blog/article/23/hello-all-im-new-volunteer/

Ali nije Marija ostala dužna Tei. Izabrala je pitanja na koja smo dobili razigrane odgovore. Tea koja priča i Tea koja piše potpuno nalikuju jedna drugoj. Pa poslušajte što kaže Tea o svom odnosu sa Striborom:

Marija pita Teu :)

Sjećaš li se svoga prvog posjeta Striboru? Kako je izgledao?

Sjećam se da me je mama dovela u Stribor kad sam bila možda neki 1. razred, ali u tome periodu nismo išli redovito jer smo u školi imali odličnu knjižnicu u kojoj sam voljela boraviti. Ja računam „eru Stribora“ kada sam s prijateljicom iz razreda (dakle srednja škola) došla kako bi ona dogovorila neku likovnu (mislim da je bila likovna radionica). Ona je pričala s jednom meni jako zanimljivom ženom (na prvi pogled, je l' te). Ništa mi nije baš bilo jasno, stajala sam sa strane i gledala oko sebe. Ona zanimljiva žena me uključila u priču, ostatak priče vjerojatno je bio samo smijeh. Poslije mi je prijateljica objasnila da ona već neko vrijeme ovdje dolazi na neke radionice te da ih i sama vodi - za naše vršnjake!!! Zanimljiva žena imala je i zanimljivo ime - Verena, ona je bila inicijator, mentor, koordinator tih aktivnosti.

Dakle u 3 riječi prvi posjet „ere Striborove“- smijeh, zanimljivo, primamljivo.

Kakve/koje knjige si tad posuđivala?

Tada sam voljela one „problematične“ poput „Mi djeca s kolodvora Zoo“ pa sam se manje-više stalno kretala oko te neke tematike, ne znam što bi to bilo, tinejdžerska drama? :)

Osim što si posuđivala knjige, kako si još provodila vrijeme u Striboru? (Odgovori da si vodila radionice i čitala deci priče. :P :D )

U meni postoji jedan veliki paradoks, naime ja mogu reći da sam ja u Striboru više vremena provodila u druženju, radionicama i susretima s književnicima nego što sam posuđivala knjige. Nije da nisam čitala, ali uopće nisam tipični knjigoljubac, imam periode kada stalno čitam, a imam periode kad me uhvati „žuta minuta“ od drugih stvari. Paradoks je vidljiv i u tome što sam stalno oko knjižnice i u knjižnici, iz ovih ili onih razloga, ali vječno kasnim s knjigama i zato ih nekako radije kupujem. :) Zapravo sam neodgovornost i zaboravnost zakamuflirala u paradoks. :)

Dakle, od srednje škole vodila sam radionice rasprave za mlade, putopise pa poslije razgovore s književnicima ili ilustratorima. Vodila sam i pričaonicu, radionicu čitanja slikovnica predškolcima. Često sam samo dolazila na kvalitetne ćakule :) i dozu smijeha.

Što ti je bilo draže: voditi radionice za mlade ili čitati djeci priče i zašto?

Ne mogu izabrati, to su dvije različite stvari koje sam vodila u potpuno različitim (razvojnim) periodima života. Radionice za mlade bile su veliki izazov jer si i ti sam mlad, preplašen, bez samopouzdanja, bojiš se da ne ispadneš glup… onda se baciš u to (ponekad ono i zatvorenih očiju) i vježbaš biti svoj. Da, ja sam to morala vježbati. Onda polako stječeš povjerenje u samog sebe, razvijaš valjda 100 vještina paralelno s tim i na kraju krajeva uživaš u ljudima, u onome što donesu i iznesu na nekoj radionici. Ove radionice za mene su bile „izađi iz komfor zone kako bi nešto naučio i sebe unaprijedio“.

Čitati djeci priče na neki je način bio jedan profesionalni izazov, ali i prilika da se izrazim i u nekom glumačkom smislu budući da sam tome bila sklona. Predivno je bilo slušati i gledati iskrene reakcije djece, primjerice ja pitam: „Koje vam je najdraže povrće?“, klinac mrtav-hladan odgovara: „Čokolaaaadaaa!!!“ Ovdje sam nekako imala veću odgovornost (koju sam sama sebi stvorila): htjela sam im približiti koliko je knjiga zabavna, pametna, smiješna, ozbiljna… koliko je knjiga bitna. Nadam se da nitko nije zamrzio čitanje zbog jedne tete iz pričaonice koja nije dobro „skinula“ Olivijin glas (simpatična junakinja istoimene slikovnice).

Opiši jednu anegdotu s neke od radionica ili čitanja priča.

Imam jednu koja bi se baš uklopila u časopis „OK!“ ili bilo koji drugi tinejdžerski. Već sam spomenula kako, koliko god sam uživala u radionicama koje sam vodila za svoje vršnjake tako sam imala i velike treme, strahove da ljudima neće biti dobro itd. (ovaj moj intervju postaje sevdah). I sad, znači ja imam negdje 16 godina, puno rupa na starkama, tu negdje u broju i s prištevima, buljim mjesecima u nekog dečka, tj. buljim u njega vikendima u tadašnjoj Točki i baš kao za inat eto njega na mojoj radionici rasprave, a znači voditelji su bili u paru, imali smo nekoliko parova i svatko je vodio jedan mjesec. Meni se pogodilo da ovaj dođe u moj mjesec. Mislim da taj dan baš i nisam imala puno prišteva (hvala bogu!), da sam uskladila čarape s bojom starki pa se rupe nisu primjećivale (valjda) i taman sam oprala kosu (ma bravo!). Zapravo priča neće završiti „ah, pitao je tvoj broj, pričali ste toliko dugo da vas je teta Marija zatvorila u knjižnici“, ne. Ja sam samo uspjela biti jako „kul“ cijelu radionicu, tj. profesionalna, iako je u meni valjda bio milenijski tulum. Jadna anegdota?

Koga si sve upoznala u Striboru? Je li se netko posebno istaknuo?

Ajme, toliko zanimljivih ljudi! S nekima sam još jako bliska, neke samo „lajkam po fejsu“ jer nisu više tu negdje… Mogu reći da u onoj „eri Striborovoj“ to su bili Petra, djevojka koja me je zapravo pozvala da vodim radionicu „Ajmo goli“ (radionica rasprave), Eliza, poetska prijateljica, i Goran s kojim sam često bila u voditeljskom paru. Bojan je također jedna divna dušica koju mi je Stribor donio, i to u razmjeni iskustava s Koprivničancima. Zanimljivo mi je da osobe koje su mi tada bile drage i simpatične, ali nismo stigli razviti neki dublji odnos, danas su, eto igrom sudbine/svemira/boga?, opet tu negdje, u smijehu sa mnom i kvalitetnoj priči. Šećer na kraju je meni jako važna osoba - Verena, istaknula se kao stručnjakinja, prijateljica, mentorica i oduvijek mi je bilo fascinantno kako uspijeva imati toliki autoritet, a s toliko neposrednim i maštovitim pristupom. Uz nju sam naučila da svatko može biti maštovit i kreativan, ako mu se ponudi prilika.

Da te neki klinac pita zašto ići u Stribor, što bi mu odgovorila?

Zato što možeš samo posudit knjigu, a pri tome je ambijent ugodan, zanimljiv i šaren, a ako imaš mrvicu vremena, uvijek možeš uhvatit nešto zanimljivo što se tamo događa. U Striboru se događaju ove stvari: ti vraćaš strip Darka Macana, čuješ neki „šušur“ (ajme, pa kako, u knjižnici smo!!) okreneš se, a ono, on sjedi tamo na finim jastucima i priča s djecom. Može ti se dogoditi da više ne znaš što bi čitao, onako pogledom tražiš gdje bi mogao posegnuti, prsti idu po polici i onda vidiš Ivu Matošića kako sa skupinom djevojčica i dječaka izrađuje sat. Hop, vrijeme je stalo, hoću i ja!!! :) Na kraju krajeva, tamo rade tako divne tete da možeš imati jednu kratku, ali zanimljivu ćakulicu.

Jedno vrijeme si i radila u Striboru, kako je bilo naći se s druge strane knjižničarskog pulta?

Čudno. :) Počinješ ozbiljnije razmišljati o pojmovima poput „komunikacijske vještine“. Ja sam tu opet dobila onu (dosadnu) odgovornost da će moj pristup utjecati hoće li se neko dijete i roditelj vratiti u knjižnicu, tj. hoće li se vraćati i vraćati. Koliko god je bilo nužno biti i za pultom ili, kako je jedan dječak rekao „teta na kasi“, primjećivala sam da sam se stalno micala od tog stola kako bih bila s „one druge strane“. Ono što sam mislila kad sam dobila taj posao jest da ću napokon imati vremena za čitanje, međutim da razbijem taj mit - ne, knjižničarke nemaju vremena za čitanje, imaju vremena za slaganje, lijepljenje, razgovaranje, istraživanje literature i sl. Čitaš kući. Rad u Striboru zapravo me usmjerio u moje sadašnje zanimanje, zapravo to je bilo presudno, nikada ne bih završila socijalnu pedagogiju da nisam došla u Stribor. Odgovorno tvrdim da je to tako.

I da, dok sam radila, nisam kasnila s vraćanjem knjiga. :)

Jesi li imala nekog posebno dragog korisnika/korisnicu?

Jesam, djevojčicu koja je još uvijek aktivna u Striboru, trudi se i stalno smišlja nešto novo. (Valentina Miculinić, voditeljica Čarobne kućice, op. ur.) Tada je samo dolazila po iste stvari po koje sam ja dolazila, ugodnu ćakulu u ugodnom ambijentu, a još odeš doma s knjigom. Zapamtila sam je po vrckavosti. I sva moja ekipa s pričaonice bila mi je posebno draga.

Podijeli nešto s nama o Striboru što drugi korisnici ne znaju.

To možda znaju „stariji“ korisnici, ali u to „naše vrijeme“ odmah iza pulta s lijeve strane nalazile su se ladice preeepune CD-a. Svaki put kad si se pripremao za radionicu, otvorio si tu ladicu, izabrao neki CD i stavio u CD player. Tada se mogla slušati glazba, nije bilo ZAMP-a. Ja sam tako voljela otvarati tu ladicu. U Striboru sam i po prvi put preslušala neke albume poput Cranberriesa, Urbana & 4 itd.

Je li istina da si u Striboru postala ovisnik o kavi?

Da!!!! Naručivala se ta jedna jaaako ukusna kava i aparat za kavu bi to tako fino preradio u napitak da su čak i zakleti jutromrsci poput mene uživali u tom jutarnjem ritualu dok se ne otvore vrata korisnicima.

Kako izgleda jedan radni dan u životu striborovskog knjižničara?

Mislim da je dovoljno reći „nikad nije dosadno“, pogotovo ako je to dan kad ima manje roditelja, a puno više djece. Ne kažem da su roditelji dosadni, ali je zanimljivo gledati djecu kako istražuju Stribor, kako reagiraju na neki kutak Stribora, što im zapne za oko. Stvarno, čak i dok slažeš knjige (a to činiš čeeesto), nije ti dosadno jer uvijek otkriješ neki novi naslov, dobiješ inspiraciju pa je dijeliš s kolegicama… meni osobno jedno od najljepših životnih iskustava.

Imaš li kakav striborovski savjet za čitatelje?

Prvo mi je palo na pamet „čitaj s razumijevanjem“, ali onda sam shvatila da to socijalni pedagog iz mene progovara, a ne striborovac. Striborovski savjet bio bi „Uživaj u istraživanju sebe i svega što te okružuje, mi mislimo da je skroz O. K. način to raditi uz pomoć knjige. Prije svega uživaj jer čitanje je užitak.“ :)

Tea i Marija: radionice