...koji govore o tome kako nam knjižnica može promijeniti život, ako u nju kročimo u onim najosjetljivijim godinama razvoja, otvaraju... izravno iz Münchena, za Magazin GKR: Damir i Andrea Suljkić. 

Damir: Mala knjižnica s ogromnim srcem

Od malena sam žarko pratio sve moguće animirane serije i filmove koje bih uz školu i druge obaveze stigao gledati. Jedna animirana serija može ostaviti dubok trag. Prenosi neke poruke i vrijednosti koji su za sve uzraste, ali na koje nekako zaboravimo kroz život.
Ipak, bilo je neobično teško u školi pronaći istomišljenike s kojima sam mogao zajedno maštati i uživati u animiranim serijama i crtićima.
Tek mi je s nekih 10 godina postajalo jasno kako nastaju animacije. Prvo dolaze skice, pa crteži koje se zatim kombinira u kadrove kako bi nastali stripovi.
Strip. Jedna od najmoćnijih grana umjetnosti desetljećima se briljantno šulja u svim kutovima poznatih nam medija. Postoje romani i novele koji su obilježili stoljeća čovječanstva, kao i monumentalna djela likovne umjetnosti koja u sebi prožimaju cijele epohe i zadivljuju promatrače cijeloga svijeta.
Ali strip je mudar i neobičan. Uspijeva prenijeti priče i poruke na tako gladak i jedinstven način, dajući nam toliko motiva da ponekad o tome danima razmišljamo.
Maštanje i zamišljanje vremenom me dovelo do toga da sam počeo crtati, ne bih li sve zamišljeno nekako iz sebe izrazio. Ovaj potpuno novi osjećaj bio mi je prirodan, osjećaj u kojem sam uživao. I onda sam na nagovor profesorice hrvatskog jezika jednog dana stupio u Stribor.

Svi putovi vode u Stribor

Knjige, ilustracije, stripovi - SVUDA! Nadmoćan osjećaj zadovoljstva prošao mi je žilama, ali i strah jer nikog nisam znao. Srećom, stručne tete brzo su me uputile do prave knjige i pravog stripa.
Provodio sam nevjerojatno puno vremena čitajući, istražujući i uživajući u tom malom prostoru koji mi je uvijek pružao osjećaj doma,  istovremeno me svojim knjigama i stripovima otimajući u neotkrivena prostranstva.

Anime svijet

Tek sam u drugom razredu srednje škole saznao da u Striboru postoji i Anime klub. Bilo je nevjerojatno: grupa mladih ljudi koji se sastaju i raspravljaju upravo o onim stvarima koje ja volim. Do tad sam već pogledao mnoštvo animiranih serija, pogotovo istočnog podrijetla, a ponajviše iz Japana. Svi ih znamo, likovi uskih strukova s ogromnim očima i smiješnim frizurama.
Napokon netko tko se usudi o tome diskutirati i raditi kreativne radionice!
Nalazili bismo se uvijek četvrtkom u maloj radionici u Striboru. Navodili bismo koje serije i mange najviše volimo. Društvo je bilo super, svi smo bili otprilike jednako stari. Čak bi se i oni „cool“ stariji dečki u crnim opasnim kožnim jaknama smijali i kritizirali neku seriju ili nekog autora zajedno s nama.
Kad bismo postali preglasni, dobili bismo diskretni podsjetnik da smo i dalje u knjižnici. Pogledali smo jako velik broj animea, a svaki je bio poseban i prenio neku poruku.
Godinu dana nakon što sam postao član, tadašnji voditelj je objavio kako odlazi te me pitao bih li preuzeo vodstvo Anime kluba. Ja? Pa kako ću, pa gdje, pa otkud?

Uz pomoć prijatelja i još jednog suvoditelja, ipak smo to dobro uzeli u ruke. Vodili smo kvizove, gledali dugometražne filmove nanovo i nanovo, radili debate, radionice, crtali, sjeckali i, ako ništa drugo, sjedili i zezali se - u ANIME stilu!
Vremenom je dolazilo sve više i više ljudi i u jednom je trenutku postalo jasno kako Stribor više nije dovoljno velik prostor za sve zainteresirane za radionicu.
Organizirani u udrugu „Torikawa“ (tori - ptica, kawa - rijeka), krenusmo u potragu za novim prostorom i vrlo brzo pronašli smo novi dom u Molekuli. Teta iz Stribora nam je sredila „transfer“.
Sastanci su sada bili malo teži: puno veći prostor i knjige iz svjetske literature šezdesetih godina (koje su visile posvuda). Bila je to znatno veća odgovornost, ali smo ipak  uspijevali voditi zanimljive sastanke. Suvoditelji i ja dugo smo se trudili uvijek imati neki program i uvijek nešto novo nadodavati, ali smo vremenom primijetili da više nije zanimljivo kao što je bilo prije. Postalo je rutina i postalo je monotono.
Nakon skoro godinu dana pauze, našli smo se po treći put i opet pokrenuli u Klubu mladih. I kao i prva dva puta, opet radionice, opet filmovi, opet kvizovi i opet zanimljiva predavanja.
Nažalost, nakon nekog vremena žar je ponovno nestao i rad kluba još je jednom utihnuo.
Ali prijatelji koje sam u Anime klubu upoznao danas mi predstavljaju najveću sreću.
Čudan je taj anime svijet. Baš poput feniksa, skupina odvažnih mladih ponovno je iz žara napravila vatru i započela s radom! Iz Stribora su zvali mene i nekoliko starih animaša da im pokažemo put. I evo ih – sastaju se svakog utorka u Striboru u 18 sati. Neki novi klinci. Nek im je sa srećom.

Striborova Stripaonica

Istovremeno s Anime klubom, priključio sam se i Striborovoj Stripaonici, petkom u 14 (koja je srećom još i danas tu, na istom mjestu i u isto vrijeme, s istim voditeljem!).
Radili smo (ne uvijek marno, ali) uvijek kreativno i produktivno na novim stripovima i idejama kako od jednog crteža i nekoliko riječi napraviti prodornu poruku.

suglio strip matura

Za taj posao imali smo najboljeg mogućeg mentora: našeg Krešu.
Ne znam da sam bio ni jedan put na Stripaonici, a da nije iz sebe izbacio neku mudrost od koje nam je svima skočio upitnik na glavi. Trebalo je vremena da neke od tih mudrosti upijemo, ali isplatilo se.
Uz to nas je naravno učio i o poznatim metodama izrade stripa i projekcije kadra, ali upravo vješto ubačene male mudrosti bile su začin koji je činio svaki petak posebnim.
S vremena na vrijeme u goste su nam dolazili i pravi autori stripa, gostovali nam stripaoničari iz drugih gradova, radili smo na fanzinu, posjetili tiskaru, a kad smo skupili dovoljno dobrih radova imali smo i izložbu naših strip-tabli. O zatvaranju naše izložbe snimili smo i kratki filmić: http://bit.ly/1BpgKnd

U međuvremenu sam počeo gurati sestru da dođe i proba. Ona se srećom snašla čak i brže od mene i postala članom male škole glagoljice, čitateljskog kluba i Stripaonice. Uspio sam joj pokazati vrata u jedan drugi svijet koji je mene obogatio prijateljima, iskustvima, znanjem i veseljem, a ona je srećom, radoznala kao i brat, ta vrata otvorila i jednako tako naišla na nove vidike.

Andrea: Moje vrijeme u Striboru

Pogotovo ovakvih dana kada je vani hladno i mokro, svi tražimo neki topli kutak koji bi nas razveselio i razigrao. Još kao skroz mala djevojčica i ja sam, tražeći takav jedan kutak, došla u Stribor. Naravno da nisam znala kamo me to mama vodi i što je to knjižnica. Ali još uvijek mislim da je to bila ljubav na prvi pogled.

 

Prvo su me svojim šarenilom knjige i slikovnice privukle izvana. Pozivale su me da ih otvorim i pogledam što to sve unutra ima. Svaka polica bila je kao nova ulica, a svaka otvorena knjiga prozor u novi svijet. Počela sam tako da sam birala slikovnice koje su mi čitali kod kuće, a onda sam čitala sama, pa sam uzimala sve deblje knjige, a slova su se u mojoj mašti pretvarala u slike.

 

I tako jednog dana teta Sanja me je pitala želim li biti članica čitateljskog kluba. To je bilo jedno novo iskustvo. S ostalom djecom koja su voljela čitati kao ja razgovarali smo o sadržaju pročitanih knjiga. Tada bismo mi zauzeli jedan kutak knjižnice i zajedno se družili. To je bilo naše ugodno i toplo mjestašce u ovakvim danima. Veselili smo se svakom novom susretu.

 

Ali, to mi nije bilo dovoljno, htjela sam provesti još koji trenutak više u Striboru i često bih dolazila bar na kratko da zavirim ima li što novoga ili jednostavno da malo sjedim u dragom, veselom okruženju. Jednog dana dok sam birala nove knjige primijetila sam drugu grupu djece u našem kutku. Budući da me je jako zanimalo što rade, prišla sam bliže i virila preko ruba police. Onda me je primijetio Krešo i pozvao me da pogledam što to oni rade. Dobila sam papir i olovku i počela učiti glagoljicu! Baš mi se svidjelo. Tako sam našla još jednu zanimaciju i moj kutak u Striboru je dobio još veće značenje.

 

Danas više ne živim u Rijeci, ali se rado prisjećam tih lijepih trenutaka i prijatelja koji mi sada nedostaju i znam da mi ni u jednoj knjižnici više neće biti tako lijepo kao u Striboru. Ali mi je zbog tih sjećanja uvijek toplo oko srca.

Sada smo oboje u Münchenu, od našeg nam dragog Stribora miljama daleko, ali i dalje nosimo u srcu sve što nam je dao.  A to su osmijesi, mrvice mudrosti, šaka znanja i dovoljno radoznalosti da nos gurnemo i u minhenske knjižnice.

Darko Macan u gostima Stripaonice
Vilinsko pismo 2
Vilinsko pismo 1
Mali knjigoljupci
Uši gore!
Vilinsko 3
Glagolj