9. ožujka 1976. datum je koji veže mene i ovu moju riječku knjižnicu neraskidivim vezama. Taj datum udaren pečatom crvene boje na zelenoj iskaznici moje kvartovske knjižnice Turnić pratio me tijekom cijelog odrastanja. Pitanje slijeda godina na iskaznici bilo je pitanje časti, ali preskakanje nije ni dolazilo u obzir. U svojoj knjižnici bila sam kuhana i pečena, ona je bila moja redovna usputna stanica na svakodnevnoj trasi kuća-škola-kuća, moj drugi dnevni boravak. Pamtim sve svoje tete knjižničarke, one su bile moja tajna veza s tim čudesnim svijetom priča iz kojih ni danas ne mogu izaći. I kad se ta ljubav pretvorila u (radni) odnos, ljubavni odnos knjižnice i mene bio je zauvijek definiran. Crno na bijelo, s pečatom.

Živeći tako s knjižnicom proteklih trideset sedam godina života (od prvog razreda osnovne kao član) i osamnaest godina rad(os)nog staža, prateći njenu prihvaćenost i neprihvaćenost u javnosti, često se moram pitati što to knjižnice čini tako zanimljivima da su neprestano na usnama čak i onih koji ih uopće ne razumiju, ili tako nerazumljivima unatoč njihovoj otvorenosti svima bez obzira na sve. Čudne su te knjižnice onima koji im baš nisu blizu. Istovremeno zanimljive i nerazumljive.

I nekako mi se čini - ključ je baš jednostavan: ili ih poznaješ ili ne poznaješ. Ili si unutra, pa su ti prirasle srcu, razumiješ ih i trebaš, ili si vani i ništa ti nije jasno. Ni čemu ni kome služe, ni što sve čine i mogu nit' zašto bi im išta trebalo ni sada ni ubuduće. Onome tko se nije koristio uslugama knjižnice tijekom odrastanja niti ikada otkrio mogućnosti koje ona nudi, teško će ona postati terra cognita. I zato sve priče o vidljivosti i nevidljivosti knjižnica u javnosti počinju i završavaju u istoj točki, onoj iz koje na njih gledaš. I ovise o tome jesi li im se usudio prići bliže ili si ih/se zauvijek zadržao na distanci.

O jednoj Mladosti

Postoji jedna Mladost koja je Knjižnicu otkrila vrlo rano, ne čekajući njeno virtualno presvlačenje 2013. godine. Ta je Mladost odrasla u njenoj fizičkoj stvarnosti, živeći s njome iz dana u dan u svojim najosjetljivijim godinama, i danas, bez imalo dvojbe, osjeća knjižnicu kao vlastiti dom. I te ljude, knjižničare, kao članove obitelji. Jer, dok neki uistinu imaju kompleks knjižnice kao neke čudne, anakrone ustanove koja im, eto, baš nije postala prijatelj, pa očekuju podražaje s njene strane koji će im tu vezu uspostaviti u njihovoj zreloj dobi, jedna Dobra Generacija naprosto ima drugi osjećaj prema njoj.

Priča seže u (ne tako) davnu 1998. Eliza Bertone, Petra Mrša, Zoran Užar, Matea Pasarić, Vesna Kurilić… imali su tada 12-14 godina i poput svojih vršnjaka nisu imali jasnu predodžbu što bi trebali očekivati od života uopće, a kamoli od knjižnice. Koristili su se njome godinama, da, s mamama i tatama dolazili posuđivati knjige još dok su se s njima držali za ruke, a neki i potpuno samostalno još od najranije dobi, ali to je više-manje bilo to. Zoran je jedva virio iza pulta svoje knjižnice na Turniću kad je već jasno znao da „ovu knjigu želi posuditi ponovno, jer kad ne zna što odabrati bez problema čita provjereno“. Jednako tako bez problema otkrio je i dječju knjižnicu u centru grada koja je imala puno veći izbor knjiga. Ta knjižnica, u svijesti Riječana poznatija kao Stribor, središnji je dječji odjel Gradske knjižnice Rijeka i središnje mjesto odrastanja velikoj broja riječke djece, ali i mladih.

A te '98. krenula je prva veća organizirana akcija odrastanja u Striboru motivirana programskim aktivnostima koje su tadašnje mlađe tinejdžere krenule pretvarati u aktiviste i stvaratelje. Biti uključen u stvaranje nečega što u širem smislu postaje opće dobro, djetetu u najosjetljivijem razdoblju odrastanja može presudno utjecati na razvoj. Petnaestak mlađih tinejdžera koji su kasnije postali poznati nacionalnoj i međunarodnoj javnosti kao prvi volonteri projekta Mladi za mlade, zapravo je potpuno nepretenciozno, iz igre, zadovoljstva i dobre atmosfere stvorene u knjižnici, krenulo graditi bolji svijet – za sebe, svoje vršnjake i širu zajednicu (više o projektu na: http://www.gkr.hr/Vodic-za-korisnike/Nasi-programi/Iza-nas/Mladi-za-mlade).

Dio tih tinejdžera bio je od početka otvoren, komunikativan, nesputan. No jednako tako dobar dio njih mogao bi se opisati poprilično sramežljivima. Bila su to ona djeca koja vole čitati, koja imaju unutarnju potrebu izraziti se na raznim poljima, ali istovremeno im je silno neugodno javno nastupanje, to im je bio najteži dio posla. I jedni i drugi, rastući rame uz rame u Striboru, u projektu Mladi za mlade, jačali su. Prvi pazeći da ne strše pred drugima, drugi pazeći da ne zaostaju za prvima. Na taj način prvi nisu postali sebeljubivi, a drugi su učili stjecati samopouzdanje. I jedni i drugi hrabro su preuzimali svoje zadatke – svatko je od njih vodio neku svoju radionicu, prema vlastitom interesu. Grupirani prema zajedničkim interesima, radili su u parovima. Na taj način jačali su jedni druge, uz tihu asistenciju knjižničara iz sjene, učili preuzimati odgovornosti, vladati grupom, timski pripremati sadržaje, graditi strukturu sata radionice, parlamentarno komunicirati s ostalima.

Mladi za mlade, život s knjižnicom

Ono što je posve sigurno: tinejdžer kojem se konstantno potpaljuju iskrice najrazličitijih interesa i koji angažirano, budno, otvorenih očiju odrasta u poticajnoj sredini, vježbajući um, oslobađajući maštu i kreativnost, razvijajući samopouzdanje, jednostavno nikad neće biti u prilici osjetiti onu zloglasnu Dosadu. Prateći razvoj ove Mladosti kroz vrijeme, promatrajući njihove metamorfoze (gusjenica u leptire), uočavamo da je to ono osnovno i najjače što ih razlikuje od ostalih: ta galerija različitih malih velikih osobnosti ima jednu vrlo izraženu zajedničku osobinu – Unutarnju Živost. Također i jednu snažno izraženu iskrenost, kojom svijet oko sebe ne promatra kao mjesto za ostvarenje sitnih interesa po svaku cijenu, interesa koji su sami sebi svrhom, već kao veliku platformu punu izazova za stvaranje boljeg društva, boljega za sve. I upravo to je najveća dobrobit rada s mladima u knjižnici. Taj rezultat koji s većim vremenskim odmakom postaje tako očigledan. I vrijedan.

Doima se kao da su posvuda, društveno multiplicirani, aktivni i uspješni. Istovremeno, u većoj mjeri nesvjesni vlastite posebnosti, jer je njihov spontani način jedini koji poznaju – čini im se da jedino tako može biti. Tijekom odrastanja razvivši tu unutarnju snagu i nerv koji ih tjera naprijed, ne mireći se s apsurdom svakodnevice, boreći se za svoje vrlo zasluženo mjesto pod suncem, s lakoćom stvarajući sadržaje koji vesele i druge, a ne samo njih, šire tu filozofiju i igru života u svojim novim životnim okruženjima. Kao društveni lučonoše stvaraju u svojim novim mikrosredinama neke nove, kvalitetne svjetove.

Nakon odlaska iz Rijeke njihova veza s knjižnicom ne prestaje. Svaki dolazak u Rijeku obavezno uključuje njihova javljanja, dolaske, izvještaje, upoznavanje sa svakim novim dečkom ili curom, dijeljenje radosti, traženje savjeta, ramena za plakanje, planiranja nekih novih zajedničkih akcija… Istovremeno, razvoj u tim drugim sredinama se nastavlja. I razmahuje. Nikad ne zaboravljaju mjesto i ljude koji su im dali potporu i mogućnost da izvuku najbolje iz sebe. Odabrali su za sebe najrazličitija zanimanja i zvanja, a neki su i knjižničarstvo izabrali za svoj životni poziv.

Mladi za mlade: život s knjižnicom

Lavina dobre energije

2012. donosi novi val Mladosti. Inicijativa ovaj put dolazi virtualno, ali Tina Kovačić daleko je od virtualnog prijatelja knjižnice. I sama odrasla uz Striborove programe koje je stvarala Dobra Generacija, i sama pripadnica iste – svoje je prve knjižnične programske korake činila kao mali novinar svoje osnovne škole koji izvještava s knjižničnih mjesta zbivanja. No, ova horoskopska lavica, naravno, nije mogla dovijeka ostati „s druge strane“, u sjeni pravih zbivanja.

Iskazavši svoju želju za čitateljskim klubom na mladima danas primjeren način (postom na facebooku), i ne sluteći kamo će je/nas sve to odvesti, pokrenula je tada novu lavinu dobre energije. Ono što je sada već zrela, studentska i poststudentska Mladost  družeći se s knjižnicom ostvarila u samo godinu i pol svoga postojanja, uvukavši se u najrazličitije čitateljske pore društva, volonterski se aktivirajući na mnogim društveno-čitateljskim poljima, teško da može i zamisliti bilo koji planer društvenih zbivanja. Teško da može razumjeti itko tko ne radi srcem, već računicom. Cijela ta priča oko Studentskog čitateljskog kluba ponovno dokazuje onu istu istinu: kad se stvari čine iskreno, sa svrhom i dobrim namjerama, Dobro se multiplicira, raste. 

Studentski čitateljski klub: život s knjižnicom

Činjenica da se cijeli pokreti mladih širokih razmjera i kvalitetnih odjeka događaju u knjižnici i izlaze iz nje, mnogima je itekako jasna, no jednako tako mnogima je još uvijek nepoznanica. Knjižničari su, općenito, nekima, čuđenje u svijetu. Istovremeno, velik broj upisanih izvanrednih i redovnih studenata na nedavno otvorenom studiju knjižničarstva u Rijeci pokazuje neko drugo stanje. Postotak njihova iskazana interesa/iskazane želje da jednog dana rade u knjižnicama upravo s djecom i mladima, činjenica da za programske aktivnosti za poticanje čitanja nisu prvi put čuli na studiju, već o njima dosta znaju, govori da ta knjižnica ipak živo postoji u svijesti svojih sugrađana i ostavlja trag.

A što o svemu misle oni koji su svih ovih godina predano radili na tome? Njihovo mišljenje temeljeno je na stvarnom iskustvu s knjižnicom, na njihovom suživotu s njome:

“Meni je Stribor kao drugi dom. Bojan uvijek kaže: “Ovaj Stribor je super za gubit' vrijeme!” Često odemo tamo kada trebamo izgubiti 10 minuta ili puno više negdje u gradu, a nekad jednostavno jer nam se ide do Stribora. Knjižničarke su stvorile ugodnu atmosferu, pa je super zavaliti se na pol sata u Korner, listati časopise, igrati neku igru ili se pridružiti radionici ako je trenutno na programu.” 

Eliza Bertone (1985.-2015., Mladi za mlade), voditeljica radionice kreativnog pisanja Magic pen, suvoditeljica radionica Ajmo goli! i Otključani globus II, voditeljica Društva mrtvih pjesnika i posebnih podprojekata, prof. HJK i diplomirana knjižničarka. (tekst napisala u svojoj 17. godini)

„Knjižnica mi je bila mjesto na kojem sam mogla isprobavati i realizirati svoje najdraže ideje, bila sam poticana i u tome podržavana. Djelomično i sada, na Akademiji, u procesu fotografskog stvaralaštva, koristim to iskustvo kad osluškujem sebe, tj. izabirem i otkrivam temu ili problem kojom se želim baviti.“ 

Petra Mrša (r. 1985., Mladi za mlade), inicijatorica ideje sustava vršnjačkih radionica u projektu, duhovni pokretač generacije, voditeljica radionice rasprave Ajmo, goli!, nositeljica mnogih posebnih podprojekata, diplomirala psihologiju i sociologiju, trenutno na studiju snimanja Akademije dramskih umjetnosti.

„Kako ukratko opisati «moj Stribor» kad je najteže pisati o nečemu što ti je život okrenulo naglavačke, učinilo ga toliko bogatijim, punijim, a moglo je sve otići kamo nije trebalo?! 
Zamislite jako sitnu, pomalo depresivnu djevojku, koja je u svojoj gimnaziji (onaj dan kad bi došla u školu) cijeli dan zijevala i skupljala jedinice. I jednog dana s prijateljima dođe u Stribor i shvati da - nisi štreber ako si među knjigama i štoviše, tu se okupljaju baš neki cool ljudi. Onda dođe jedna osoba, šapnu ti da je voditeljica i kaže ti da TI možeš sam osmisliti i voditi radionicu, uz njezinu pomoć ako bude potrebna. Odjednom, prođe nekoliko radionica i ti shvatiš da to voliš, da je super okupljat' mlade ljude i poticat' ih na kreativnost i dijalog, nakon toga shvatiš da nisi baš toooliko «niškoristi» jer, wow, nekoliko radionica je prošlo baš super i još si tu.

Za curu mojih godina, sa samopouzdanjem veličine sjemenke u šumskoj jagodi to je bila jako velika stvar. Osim što polako učiš na koji način se vodi grupa, otvara sudionike, kvalitetno popunjava vrijeme, odjednom upoznaš još barem 10 mladih ljudi koji žive za stvaranje i kojima nije čudno što pišeš depresivne pjesme, štoviše, potiču te u svemu što ti zamisliš. Polako si sve sigurniji i sretniji i, unatoč tremi prije svakog vođenja radionice, ideš naprijed i zahvaljuješ Striboru na prilici za izražavanje. Kako i sama danas radim s mladima, najviše se trudim u svom radu s njima ne zaboraviti upravo to: dati im priliku za stvaranje i izražavanje.
Posljedično, s vremenom mog aktivizma u Striboru, ocjene su postajale bolje (ne previše, ali dovoljno da se nitko baš ne buni), volja za čitanjem se ponovno vratila (bila nestala negdje prije srednje škole), pronašla sam hobi koji cijenim i zbog kojeg me cijene.

Naučila sam surađivati u timu, ponovno sam naučila biti otvorenija prema ljudima i na kraju, naučila ono što nikad neću zaboraviti: samo daj ljudima priliku, budi pravi mentor, uvijek tu, ali bez prevelikog uplitanja i nastat će čuda. Što su to čuda? To su doživotna prijateljstva s ljudima širom Hrvatske jer smo i putovali s knjižnicom, putovanja unutar sebe, preispitivanje sebe, otkrivanje talenata i prepuštanje.

Srednjoškolske godine u Striboru značile su mi sve, a činjenica da postajem socijalna pedagoginja kojoj su glavni alat radionice, za što sam svoje temelje dobila upravo na početku svog puta, u Striboru, mislim da govori dovoljno!“ 

Tea Juretić (r. 1986., Mladi za mlade), u svojoj srednjoškolskoj dobi suvoditeljica radionice Otključani globus II, radionice rasprave Ajmo, goli!, sudionica mnogih vršnjačkih radionica u projektu, nakon završetka srednje škole voditeljica predškolske pričaonice Pssst…priča!, kratko vrijeme zaposlena kao pomoćna knjižničarka u GKR-u, netom diplomirana socijalna pedagoginja.

„Kad dovučeš u Stribor socijalno prilično nesnalažljivog knjiškog moljca, pa ga uvališ prvo na Knjiškoteku, pa onda u grupu srodnih tinejdžera, pa mu još daš da vodi čitateljski klub imenom (nimalo slučajno) Book Café Moljac... onda nije ni čudo što ta osoba završi kao dječji/školski knjižničar, povremeno i turistički animator, te voditelj kvizova na gikovskim konvencijama - ukratko, netko kome je najmanji problem improvizirati nekakav govor pred dvoranom punom ljudi. Stribor je bio užasno bitan za moj emocionalni i socijalni razvoj! Priznajem da mi od svega što smo prošli još uvijek najviše znači to što je BCM uvršten 2008. na IFLA-in popis primjera dobre prakse u Smjernicama za tu dobnu skupinu. U prijevodu - dosad najveći profesionalni uspjeh u životu zaradila sam prije 21. godine. Hehe.“

Vesna Kurilić (r. 1987., Mladi za mlade), voditeljica prvog hrvatskog tinejdžerskog čitateljskog kluba Book Café Moljac (2001.-2011.), danas profesorica umjetnosti i diplomirana knjižničarka, nakon dva vrlo uspješna radna iskustva u školskim knjižnicama trenutno nestrpljivo iščekuje novu priliku za dokazivanje.

“Otkada sam osnovala SČK, život mi se poboljšao na nekoliko razina - svakako, na književnoj, čitam daleko više nego prije; na profesionalnoj, jer mi se pružila prilika da razvijam svoje organizacijske i spisateljske sposobnosti; najviše, ipak, na društvenoj, jer bi sve ranije izneseno bilo nebitno da nema svih tih divnih ljudi koji čine SČK. U današnjem društvu pomalo pomaknutih životnih vrijednosti imati takve ljude pored sebe ne znači samo imati nekog s kim se može raspravljati o pročitanom, već i imati prijatelje koji će uvijek pomoći, koji se druže i izvan sastanaka, koji stvaraju nove ideje i akcije i koji se, iznad svega - odlično zabavljaju. SČK je jedina aktivnost koja mi ni u jednom trenutku nije bila zamorna niti dosadna i u kojoj zaista uživam svakoga dana. Svakim nas je danom sve više i zato prognoziram ovom programu GKR-a svijetlu budućnost jer su čitanje i prijateljstvo uvijek u modi!” 

Tina Kovačić (r. 1986., Studentski čitateljski klub), inicijatorica osnivanja SČK-a, rođena šefica, organizirana i odgovorna, što će je, nadamo se, konačno dovesti i do diplome prof. HJK (ako već do objave ovog teksta nije!).

“Bezbrojne programske aktivnosti koje se održavaju u "mojoj knjižnici" koncentrirale su nevjerojatne ljude na jednom mjestu, a posljedica toga je da je ona postala izvorom snažne pokretačke energije, kreativnosti, spontanosti i "dobrih vibri". Zbližili smo se, povezali i stvorili snažnu zajednicu. Baš zbog toga sve aktivnosti su čista zabava i zadovoljstvo. Knjižničari su prijatelji, a knjižnica dom gdje sve čarobne ideje i akcije nastaju!”  

Tina Babić (r. 1986., Studentski čitateljski klub), sveprisutna knjižnična volonterka, nema aktivnosti u kojoj, a ni fotografije na kojoj nije prisutna; posebno brine o izboru priča za glasna čitanja starijima i nemoćnima u Domu Kantrida, a nova ljubav rađa joj se s tinejdžerskim klubom Knjigopije, koji odnedavno vodi na Ogranku Zamet; status vječnog studenta nosi s posebnim šarmom.

“Dobila sam priliku raditi nešto što volim, ekipa je odlična, atmosfera vrlo motivirajuća, upoznajem predivne ljude, stvaram nova prijateljstva. Sve me ovo usmjerava na društveno-koristan rad, na aktivno sudjelovanje u zajednici, a otvaraju mi se i poslovne prilike. Zbog svega u čemu sudjelujem osjećam sreću, ponos za dobro urađen posao, toplinu u srcu.” 

Sanja Štajdohar (r. 1988., Studentski čitateljski klub), vrlo aktivna knjižnična volonterka, moderatorica glasnih čitanja starijima i nemoćnima u Domu Kantrida,  voditeljica Striborovih vježbi stilskog pisanja Pssst…pišem!

„Kada sam se, prije tri godine, doselila u Rijeku, padala je kiša. Dovoljno kiše da ne vidiš sunce tjednima. Bila je neka grozna zima, a glavna zanimacija bila mi je gnjaviti profil GKR-a na FB-u u noći. Nikako mi nije bilo jasno zašto je knjižnica budna, a većina korisnika spava. Jednoga dana vidjela sam poziv na večer poezije u jednom ogranku Knjižnice. Normalno da nisam imala pojma i pojma nisam imala gdje je taj ogranak. I normalno da sam otišla. I malo se izgubila. Ali i našla! Ubrzo nakon toga osnovao se SČK. Tamo sam upoznala mnogo novih ljudi koji su svi bili grozni. Mislila sam da se nikada neću uklopiti tamo. No šašava kakva jesam, uvukla sam im se pod kožu (iz koje se nastojim izvući van :D). Ti ljudi postali su društvo koje mi je pomoglo prevladati strah, sram i nelagodu koju sam osjećala u Rijeci. Zapravo, Rijeka mi je postala malo manje strašnim mjestom za život. Poludomom.

 S pričom u Šumi Striborovoj počele su moje volonterske aktivnosti. Kroz rad s dječicom naučila sam kako pristupiti malom čovjeku, a u čitanjima nonićima u Domu pronašla sam onaj duh zajedništva s osobama starije životne dobi koji mi je uvijek nedostajao, budući da nemam baku ni djeda. Kroz sve aktivnosti koje smo dosad proveli, najviše mi se svidjelo to što sam u svima osjećala snažnu želju i potrebu da dam sve najbolje što mogu, a i da naučim što više. Nijedna aktivnost nije mi stvorila osjećaj obaveze (da je, već bih odavno zbrisala ća :D). Drago mi je što se u svim ograncima knjižnice sada osjećam ugodno, što sam upoznala mnogo novih šašavih i šarenih, neopterećenih čokoladojedaca i knjigoljubaca. Neki od njih postali su ljudi koje ću nositi sa sobom čak i kada odem daleko!
P.S. Mislim da je moj nećak (5 godina) zahvalniji nego ja, samo to još ne zna.“ 

Nikol Bali (r. 1991., Studentski čitateljski klub), volonterka po vokaciji, kronično nezaljubljena u moranje, ali zaljubljena u rad s djecom i roditeljima; voditeljica obiteljske pričaonice za predškolce Pssst…priča! trenutno u mirovanju.

I Dobro se kotrlja i dalje...

Ovih dana stiže mejl Jelene iz Belišća koja trenutno živi, studira i radi u Rijeci. Ova mlada diplomirana pravnica i odgojiteljica trenutno polazi treći studij, studij pedagogije i radi u jednom riječkom dječjem vrtiću. Još od ljeta članica je SČK-a. Jako joj se sviđa atmosfera u klubu i sve prateće aktivnosti klubaša. U mejlu piše: „Željela bih volontirati u knjižnici. Kako se mogu uključiti?“

Ovih dana, prirodom svoga posla, puno vremena provodim na nekim sastancima. Kako bih ipak iskoristila to vrijeme, u takvim trenucima odlijepim se i lebdim (lebdim nad samom sobom). U takvim oblacima vrtim slatke brige, rješavam važna pitanja – „Kako uključiti Jelenu? Čitanja starijima u Domu? Obiteljske predškolske pričaonice? Divno je što nam se priključila… Zanimljivo kako takva bića uvijek nađu vrata knjižnice...“

A kakav će danas biti dan? Tina će nazvati zbog nekog dogovora, Orbi će poslati poruku da je pronašla diiivne priče za penziće, Sanja će svratiti u prolazu ostaviti nešto za svoje radioničare, Dario će diskretno mahnuti kroz staklo, Nikol će se javiti na fejsu (trenutno je na Braču!), Vesna će imati neku novu, euforičnu :) ideju, Elizine ću misli pronaći na blogu, Eva će opet biti buntovno tinejdžerska… Ili nekim drugim, nikad istim redom…

Rad s mladima u knjižnici nije posao, to je način življenja. O, da, još i kakav način!

Mladi za mlade: fotografije Saše Žica, sudionika projekta