Studentski čitateljski klub trudi se, od prvoga dana svojeg postojanja, obogatiti svoje članove i sve one koji im se pridruže – obogatiti ih novim spoznajama i osjećajima – a isto smo učinili i toga četvrtka, 21. ožujka 2013. godine kada smo se okupili u Dječjem odjelu Stribor Gradske knjižnice Rijeka.

Neka vas ne zavede na krivi trag to što smo se okupili u prostoru inače rezerviranom za najmlađe čitatelje jer upravo on nudi najbolje mogućnosti za održavanje jedne takve pjesničke večeri. Kada su i zadnji mali Striboraši posudili svoje knjige i krenuli na spavanje mi smo se tiho, na prstima, ušuljali u jedan kut njihovog odjela koji smo za tu večer prigodno preuredili. Na pod smo, u krug, pobacali udobne jastučiće, zapalili svjećice, pustili ugodnu glazbu, a nije nedostajalo ni drugih prigodnih rekvizita.

Te je noći procvjetalo stablo pjesama, a svi koji su prisustvovali mogli su ubrati njegove plodove. Čaše u kojima se nudio sok za osvježenje grla suhih od čitanja na sebi su imale ispisana imena onih pjesnika čije su se pjesme našle na tome stablu i ponad naših glava. Atmosfera koja se samo može poželjeti! Malo iza osam navečer okupili su se pjesmoljupci, koji su na samome ulazu dočekani s kutijicom prepunom čokolatina i košarom prepunom pjesama. Za svakoga po čokolatina i pjesma koju može ponijeti sa sobom doma kao uspomenu na naše druženje – sjeme koje može zasaditi pa da i iz njega izraste novo drvo pjesama.

Svijet zaista postaje drugačije mjesto kada ga gledamo kroz oči koje su pročitale pjesmu. Oči gledaju, duša čita i onda ona prišapne očima da postoji i druga stvarnost od one koju percipiramo u svojoj sivoj svakodnevnici. Jednom kada u našu dušu uđe stih, sve što činimo postaje čarobno. Razgovor s ljudima, poljubac, san, tuga, sreća, razočaranje, smijeh – sve je to zapisano u stihovima nekog vremena, nekog svijeta. Koliko istine stane u dva, tri redka! A nema veće istine od te da su siromašni oni koji ne čitaju poeziju. 

Te su se večeri okupili: Katarina Bogatec, Sanja Štajdohar, Iva Sušić, Marija Kajapi, Andrea Kalanj, Nikol Bali, Tea Sokolić, Tina Babić – Orbi, Tina Kovačić, Petar Vedriš i Jadran Grba te naša Verena Tibljaš koja nam je bila svjetionik prema lijepim i smiješnim pjesmama. Led se probio prilično brzo te su uskoro i oni najstidljiviji čitali pjesme kao veliki! Neki od nas donijeli su sa sobom pjesme koje su im drage i koje su htjeli podijeliti s ostalima, a čitale su se i one koje su pripremili članovi SČK-a.

Red pjesama, red smijeha, red uzdaha – a sve bez nekog pravog reda, više spontano, kako je kome došlo da nešto pročita, kako je kome duša prišapnula. Toplo, domaće, prijateljski – drugačije kod nas ni ne može. A koga se čitalo? Arsen Dedić, Edi Jurković, Peter Turrini, Dražen Cuculić, Đorđe Balašević, Goran Babić, Miroslav Antić, nezaobilazna Vesna Parun, Josip Pupačić, Jure Kaštelan, Antun Branko Šimić...Popis je zaista dug i ovo je samo nekoliko imena.

I među SČK-ovcima ima pjesničkih duša te je tako Orbi, koja bi i telefonski imenik mogla čitati tako da se čovjek naježi, pročitala nekoliko pjesama našeg Daria Abrama koji nam se nažalost nije mogao pridružiti. O pjesmama se nije raspravljalo, nije ih se analiziralo niti vrednovalo, samo ih se osjećalo u tišini koja bi spontano nastala nakon pročitane pjesme. Samo – kažem – a već sama sebe kudim zbog te riječi, jer to je ono što se s pjesmama i čini – osjeća ih se. I kako se to već uobičajeno kaže, vrijeme nam je prošlo u trenu i uskoro se kazaljka na satu opasno približila broju 10 te smo (opet spontano) odlučili kako je vrijeme da se naš Stribor odmori kako bi sutradan iznova mogao otvoriti svoja vrata malim čitateljima, budućim pjesmoljupcima i budućim članovima nekog novog SČK-a. 

Do novog Društva mrtvih pjesnika želimo vam puno bogatstva, onog pravog i jedinog koje vrijedi – bogatstvo osjećaja i novih spoznaja!