Roman je podijeljen u 4 poglavlja: Ljubavnici, Bračni par, Sestre te Majka i dijete, a radnja se odvija u legendarnom kafiću osnovanom 1874., smještenom u podrumu neke sporedne uličice.

Kafić se nalazio u podrumu i nije imao prozore. Jedina rasvjeta bilo je šest svjetiljki koje se visjele sa stropa te jedna zidna svjetiljka na ulazu. U prostoriji su stoga uvijek prevladavali sjenoviti tonovi sepije. Nisi mogao reći je li dan ili noć.

Doduše, na zidu su visjela tri velika antikna sata, ali su oni pokazivali različito vrijeme. Je li to bilo namjerno? Ili samo nisu bili ispravni? Gosti, koji bi došli u kafić po prvi put, začudili bi se i bili su primorani pogledati na vlastiti sat.

Kafić se zvao Funiculi funicula. Kahtake se sjećala pjesme pod tim imenom. Nije ju dugo čula, ali još je dobro znala melodiju. Ta pjesma prvotno je imala zadaću potaknuti ljude da se voze žičarom na Vezuv.

Zaista, Funiculì, Funiculà vrlo je poznata pjesma, prvi puta izvedena je 1880. godine prilikom otvaranja prve uspinjače na Vezuv, autor melodije je Luigi Denza na stihove Peppina Turca.

Među izvođačima pjesme su Mario Lanza, Luciano Pavarotti, Krunoslav Cigoj i mnogi drugi. Ne znam gdje je nastao šum u prijevodu, funicular railway je uspinjača, nije žičara, ali vraćam se romanom u kafić.

U kafić zalaze uglavnom stalni gosti, oni koji zalutaju vraćaju se, neki dolaze s namjerom, književnik na više mjesta u romanu ponavlja opis ugođaja u kafiću kao i opis likova naglašavajući atmosferu i osobine svakog lika, saznajemo i ponešto o povijesti kave u Japanu.

Kafić je postao legendaran po posebnoj stolici na kojoj se može otputovati u prošlost u točno određeni trenutak života i u njoj se zadržati tek toliko koliko je potrebno da se kava ohladi. To nije jedino pravilo, ima ih još, a jedno od najvažnijih je kako povratak u prošlost ne može promijeniti sadašnjost.

Zašto bi ljudi željeli vratiti se u prošlost ako taj povratak ne može promijeniti sadašnjost? Može li povratak u prošlost promijeniti budućnost ako ljudi uvide svoje propuste iz prkosa i tvrdoglavosti, može li nam povratak u prošlost dati snagu neophodnu za budućnost koja nas čeka? I može li nas čarobni stolac odvesti u budućnost?

Iako se svako od poglavlja romana bavi jednom vrstom odnosa (ljubavničkim, bračnim, sestrinskim i roditeljskim odnosom) likovi i odnosi među njima čvrsto su isprepleteni i potrebna je nešto veća koncentracija pri čitanju kako se ne bismo u idućem poglavlju čudom čudili jer nam se u prethodnom neki djelić radnje činio zabavnim, ali nebitnim.

Roman Prije nego što se kava ohladi izuzetan je, neki dijelovi su potresni, ali ima i vrlo duhovitih odlomaka, u svakom slučaju vjerojatno bi se svatko od nas poželio naći na čarobnoj stolici i vratiti u jedan trenutak prošlosti koji bi mu bio poticaj za život u budućnosti.

Moja je želja čvrsto zagrliti jednog mladića, upiti miris njegove kose i pamtiti taj zagrljaj zauvijek. Kad imam let za Tokio?

Ovaj roman podsjetio me na japanski film After Life (1998.), originalnog naziva Wonderful Life kojeg je režirao Hirokazu Kore-eda. U filmu se ljudi nalaze između života i smrti te moraju izabrati jedan trenutak iz svog života u kojemu će ostati nakon smrti. Nemojte misliti da je lako odabrati i da ljudi ne lažu sami sebi čak i u takvim momentima.

Toshikazu Kawaguchi rođen je 1971. u Osaki, Japan. Prije svega bavi se produkcijom, režijom i pisanjem za kazališnu grupu Sonic Snail.

Roman Prije nego što se kava ohladi adaptacija je drame koju je za 1110 Productions Play napisao Kawaguchi i koja je nagrađena na glavnom nagradom na 10th Suginami Drama Festival.

Godine 2018. snimljen je japanski film Cafe Funiculi Funicula u režiji Ayuko Tsukaraba s Kasumi Arimura u ulozi Kazu.