Pripovjedač romana je samostanski vrtlar Dieter koji o sebi kaže: "Nekad sam bio netko drugi, ali to više nije važno. Zemlja iz koje dolazim nije više ista i ljudi koji me se sjećaju već su mrtvi. Jer što je zemlja, što je narod? Samo kaplja u posudi s vodom, ništa više."

Proživio sam mnogo života. Bio sam onaj koji je držao pero i onaj koji je držao mač. Sve se raspršilo poput dima na vjetru. Danas uzgajam biljke, a sutra ću biti zemlja iz koje će biljke rasti. Zemlja ne mari je li netko činio dobro ili zlo, iz dobročinitelja i iz zločinca niču iste mladice. Žito koje se povija na vjetru vjerojatno su svi ljudi dobročinitelji.

Čovjekov život klizi u prošlost poput ribe u vodi. Pa i onda kad je zabilježen u kronikama. Ostaje samo riba. Samo voda.

Provansalski kroničar Raimondus uzima vrlo mladog Dietera za slugu, uči ga čitati i pisati, otkriva mu svijet o kojem Dieter nije ni slutio da postoji. Nakon sabora u Clermontu u studenom 1095. na kojem je papa Urban II. proglasio hodočašće u svrhu oslobađanja Svete zemlje plemići počinju okupljanje vojske koja u ožujku 1096. kreće na put. 

Raimondus šalje Dietera na hodočašće kao svoje oči i uši, mladića bez ikakvih vojnih znanja kojeg pod svoju zaštitu uzima prekaljeni ratnik. Pustolovina može početi. 

U hodočašću su sudjelovala i velika gospoda i velika sirotinja, profesionalni ratnici i oni koji nisu znali držati ikakvo oružje, na taj dugačak i opasan put vodili su žene i djecu, mislim kako mnogi uopće nisu znali u što se upuštaju, a i motivi hodočasnika bili su vrlo različiti, više ih je vjerovalo u dobru pljačku nego u oslobađanje Jeruzalema od nevjernika.

Pročitala sam popriličan broj povijesnih romana, ali većina ih se zadržala na dvorskim spletkama, dok su u romanu Hodočašće plemići jednako prljavi i gladni kao posljednji vojnik ili sluga iako su plemićki šatori svileni. Ni za koga nema privilegija kad treba prijeći strmu planinu, preživjeti žeđ u pustinji na nemilosrdnom suncu, visoka diplomacija u ovome je romanu tek pozadina.

Dieter silom prilika postaje vojnik, nehotice čak i vitez, oko sebe okuplja grupu muškaraca vrlo različitog porijekla i razloga zbog kojih su postali sudionici hodočašća, a likovi su toliko živopisni da sam se iskreno rastužila kad je kojeg zadesila smrt na bojnom polju.

Dinamici romana puno pridonose sjajni dijalozi i vrlo britka razmišljanja pojedinih likova koja razotkrivaju svako idealiziranje hodočasnika i njihovih ciljeva. 

Razmišljala sam nakon čitanja romana o onome što smo u školi učili o Križarskim ratovima, koliko se sjećam spominju se samo prva tri, ona uspješna, uistinu ih je bilo sedam ili osam što ovisi o tumačenjima povjesničara. Ne sjećam se da je itko ikada spomenuo koliko su dugačak i mukotrpan put prelazili hodočasnici, a nije da smo se mi učenici previše zamarali razmišljanjem o tome kako je to pješice ili na konju stići iz Provanse u Jeruzalem, kako putuje 40 000 ljudi, kako se prehranjuju.

Volim povijest, moj sinko ima moto „povijest se ne uči, povijest se zna“ i baš mu je rani srednji vijek najdraže razdoblje, ali vjerujem kako bi povijest mnogima bila manje mrska kada bi im se povijesna zbivanja životnije predočila, godine bi upamtili putem.

Ovaj roman prvi je dio trilogije i nestrpljivo čekam prijevod nastavaka. Velika preporuka za ovo sjajno djelo svima, čak i onima kojima od povijesti pada vizir, oprostite, mrak na oči.

Tiit Aleksejev (Kohtla-Järve, 1968.) estonski je dramatičar i romanopisac.

Studirao je povijest na Sveučilištu Tartu, a radio je kao estonski diplomat u Francuskoj i u Belgiji.Roman prvijenac, Valge kuningriik, žanrovski krimić, napisao je 2006. godine i s njime je osvojio nagradu „Betti Alver“ za najbolji debitantski roman.

Drugi roman, Hodočašće koji je napisao 2008., prvi je dio trilogije povijesne fikcije koji mu je osigurao Nagradu Europske unije za književnost.

Dosad je objavio i nastavke te trilogije, Kindel linn (The Stronghold, 2011.), te Müürideta aed (Hortus Conclusus, 2019.). Povijesnim se temama bavi i u dvjema dosad objavljenim dramama, Leegionärid (2010.), za koju je 2011. primio nagradu „Virumaa Literary Award“, i Kuningad (2014.).

Živi i radi u Estoniji, od travnja 2016. Predsjedava Estonskom unijom književnika.