Za vrijeme fašističkog režima Benita Mussolinija (od 1922. do 1943.), Južni Tirol je intenzivno prisilno talijaniziran i ime Tirol je zabranjeno, te se područje moralo oslovljavati kao "Venezia Tridentina". 1938. godine, Hitler i Mussolini su se dogovorili, da će njemačko govorno stanovništvo preseliti u neko područje pod njemačkom kontrolom, ali potpuno preseljenje nikad nije postignuto. Svejedno u ovom razdoblju su tisuće ljudi premješteno u Treći Reich, koji su se s velikim poteškoćama poslije rata vratili u matičnu zemlju.

1943. godine, poslije talijanske predaje Saveznicima, regiju okupira Njemačka. Regija je preorganizirana u "Alpenvorland" i stavljena pod upravu Gauleitera Franza Hofera. Regija je uz pokrajinu Belluno pripojena Nacističkoj Njemačkoj, sve do kraja rata. Talijanska vlast je ponovno preuzela regiju 1945. godine.

Jezero Resia umjetno je jezero u Južnom Tirolu, Italija, površine 660 hektara, zapremine 120 milijuna kubičnih metara vode, maksimalne dubine 28 metara. Prvi planovi za izgradnju jezera datiraju iz 1920. godine, s dubinom jezera od 5 metara. U srpnju 1939. Montecatini company (danas Edison Energia) proširuju plan na 22 metra dubine, a radovi su dovršeni tek 1950. godine.Potopljeni su temelji 163 kuće kao i crkve iz 14. stoljeća, ali ostao je zvonik crkve koji je danas simbol tog kraja koji privlači brojne turiste. Zbog povoljnih vjetrova jezero je vrlo privlačno i brojnim kite surferima. Selo Curon danas broji oko 2376 stanovnika.

I napokon… osvrt na roman. Žalim, ali nakon čitanja ne mogu odoljeti i ne podijeliti s vama saznanja o povijesti, simbolici, zanimljivostima, puno puta shvatim kako zapravo malo znam iako sam doma poznata kao google djevojka ili joker „pitaj mamu“.

Roman Ostajem ovdje vrlo je tužan roman, nije sjetan, nije mučan, baš je tužan usprkos tome (ili baš stoga) što su glavni likovi vrlo snažne osobnosti. Pripovjedačica romana je ostarjela Trina koja piše svoje uspomene obraćajući se kćeri nestaloj krajem 1939. godine.Trina svoju priču počinje s proljećem 1923., pripremama za maturu i snovima o poslu učiteljice. Na pragu života njezine planove pomrsili su fašisti koji su silom talijanizirali područje Južnog Tirola, ali Trina se ne predaje.

Nakon udaje za Ericha rađa dječaka i djevojčicu, pomaže suprugu u seoskim poslovima, nastojeći preživjeti između čekića i nakovnja, između fašizma Mussolinija te nadirućeg nacizma Hitlera.Mnogi žitelji nadu i spas vide u Hitleru, ali stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, Trina i Erich to uviđaju, ali ne i sin Michael. Trina o tome razmišlja: “Dok sam ga učila jednu pjesmu, pomislila sam da bi talijanski bio lijep jezik, da me misu natjerali da ga zamrzim iz dubine duše. Čitajući ga imala sam osjećaj da pjevam.

Da ga nisam automatski povezivala s hvastavim fašistima, možda bih nastavila pjevušiti pjesme koje sam slušala s Barbarina gramofona – poljubit ću te/ako se vratiš/ali neću te poljubiti/ako odeš u rat – i možda bi ih i Maja još uvijek pjevala, i seljaci, pa bi cijela ova dolina s vremenom postala sjecište ljudi koji se razumiju na više načina, a ne jedna nesigurna točka Europe u kojoj se svi gledaju poprijeko.

Talijanski i njemački bili su zidovi koji su i nadalje rasli. Jezici su postali obilježja rasa. Diktatori su ih pretvorili u oružje i objave rata.Kao da talijanizacija i rat nisu dovoljni, netko iz ladice izvlači stare planove o akumulacijskom jezeru što znači potapanje, brisanje s lica zemlje njihovog sela Curona, a to i nakon završetka rata znači novu, na žalost, bezuspješnu borbu za dom.

Trinu je pri donošenju odluka često savjetovao otac s kojim je imala jako dobar odnos, koji je bio dobrodušan i mudar čovjek.

Kćeri, ostati ovdje dobra je odluka. Možda nam je trpeza skromna, ali to nije važno, bit će bolje. Kuće u kojima živimo naše su i ne smijemo ih napustiti ni iz kojeg razloga.

O ostanku mještana drugi su donijeli odluku: 

Neznanci koji su došli u kamionima, međusobno su razgovarali na talijanskom, širili ruke, upirali prstom u daljinu kao da prate lastavice.

Naše kuće, crkva ceste, sve se to nalazilo unutar tih granica za koje nismo sa sigurnošću znali što znače.

Cijela dolina kao da je postala talac. Pred našom šutnjom, pred našim očima.

Kad sam primijetila da je Bog nada onih koji ne žele mrdnuti prstom, Erich mi je rekao da zašutim.

Ne znam je li to mirenje sa sudbinom najveći ljudski ponos, njegovo najhrabrije djelo, najveća vječnost kojoj se može težiti, ili je potvrda njegovog prirodnog kukavičluka, buduži da je glupo prestati se buniti prije kraja. Znam, pak, nešto drugo, nešto što nema veze s ovom pričom: da si se ti vratila, više nas ne bi plašila čak ni pomisao na vodu ispod koje sve nestaje. S tobom bismo našli snage otići negdje drugdje. Početi iznova.

Nakon Erichove smrti Trina spoznaje kako je „o njemu ... znala malo više od ništa“, ali ostaje u Novom Curonu i utučeno razmišlja

Kad prođu ljetnji praznici, na ulicama se čuje opipljiva tišina, koja možda više ništa ne skriva. I rane koje ne zacjeljuju prije ili kasnije prestanu krvariti. Kao i svemu ostalom, i bijesu je, pa čak i onom zbog pretrpljenog nasilja, suđeno da popusti i preda se nečem važnijem, čemu ne znam ime. Trebalo bi pitati planine da saznamo što je to nešto bilo.

Već sam navela da su glavni likovi romana jake osobnosti, ali Trina je žena koja nije htjela spasiti čitav svijet, ona je jedna od onih heroina koje su se borile za svoj dom, svoju obitelj i tek posredno time za čitav svijet. Nakon svega Trina ima dovoljno hrabrosti prihvatiti namijenjenu joj sudbinu i dovoljno snage oprostiti, u tome je njezina veličina iako takvim osobama nikada nitko neće podići spomenik.

Nema vremena da se zaustavimo i žalimo za onim što je bilo kad nas nije bilo. Kako je govorila moja mama, naprijed je jedini dopušteni smjer. Inače bi nam Bog stavio oči sa strane. Kao ribama.

Jako me zanima kakav je odjek ovaj roman imao u Italiji, kakav u talijanskom, a kakav u njemačkom govornom području. Da li je knjiga nesporazuma zatvorena ili se još izvlače iz prašine povijesti razmirice iz stoljeća petnaestog? Samo pitam, možda bi bilo dobro da na svijetu postoji što više Trina.

Marco Balzano (1978., Milano) nagrađivani je talijanski pisac i pjesnik. Doktorirao je književnost radom o Giacomu Leopardiju, a debitirao je 2007. zbirkom poezije Particolari in controsenso.

Tri godine kasnije objavio je prvi roman Il figlio del figlio za koji mu je dodijeljena nagrada za najbolje debitantsko djelo Premio Letterario Corrado Alvaro.2013. godine dodijeljena mu je jedna od najprestižnijih talijanskih književnih nagrada, Premio Flaiano, za roman Pronti a tutte le partenze, a do danas je osvojio više od desetak književnih nagrada, uključujući Premio Bagutta (2019.), “Prix Méditerranée (2019.), Campiello (2015.), a 2018. bio je finalist za „Stregu“ s romanom Resto qui.

Živi i radi u Milanu: profesor je književnosti, često surađuje s radio postajom Radio 2, kulturnim odjelom novina Corriere della Sera te predaje pisanje u školi Belleville.