Revnim poznavateljima domaće književnosti poznati su naslovi Teorija citatnosti, Dvadeseto stoljeće u retrovizoru; Muška moderna, ženska postmoderna; Čitanja Matoša i Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna koje potpisuje akademkinja Dubravka Oraić Tolić (1943.), vrsna književna teoretičarka i pjesnikinja.

Unutarnje putovanje

Svojom najnovijom knjigom Peto evanđelje (Naklada Ljevak, 2016.) koja je, kako naslov nedvosmisleno poručuje, rezultat sedmodnevnog boravka u Svetoj Zemlji (od 13. do 20. listopada 2015. godine), Dubravka Oraić Tolić potvrdila je sjajno snalaženje u putopisnoj prozi. Autorica u uvodu knjige objašnjava što je hodočašće te kako se uopće i zašto sa suprugom Benjaminom odlučila na putovanje u Svetu Zemlju. Osim putovanja koji je prije svega bio sakralne prirode, supružnici su ujedno odlučili u Svetoj Zemlji obnoviti bračni zavjet jer je prošlo punih 50 godina od njihovog vjenčanja: „Za vrijeme putovanja pred mikrofonom se izmjenjuju naši vodiči fra Milan Lončar, Srđan i fra Antonio. Autobus postaje putujuća učionica iza povijesti kršćanstva, židovske tradicije, političkih problema, zemljopisa i suvremene izraelske kulture. Za mene je hodočašće puno iznenađenja i paradoksa koji su promijenili moje kulturne stereotipe i priređivali mi radost novih iskustava.“ (113.)

Knjigu Peto evanđelje ne čine samo provjereni povijesni, kulturološki i geografski podaci o Svetoj Zemlji, već se opisuje sklad između supružnika te ostali hodočasnici. Mnoštvo autobiografskih elemenata čini da se bolje uživimo u knjigu i steknemo prisniji odnos sa sadržajem. Više je narativnih razina prisutno u ovoj putopisnoj građi; Oraić Tolić opisuje osobno unutarnje putovanje, ali ujedno pokazuje zavidnu razinu u poznavanju Biblije i baratanju terminima dok podrobno opisuje posjećene crkve (Crkva sv. Gabrijela, Crkva Osude, Crkva bičevanja, Bazilika Navještenja, Bazilika Svetog groba) te autentične lokacije (gora Karmel, Getsemanski vrt, Maslinska gora, Nazaret, Kafarnaum, Gora blaženstava...) što se tiču biblijskih citata. Autorica pojašnjava kako naslov Peto evanđelje predstavlja „građevine koji se spominju u evanđeljima i tako pružaju materijalne dokaze biblijskim tekstovima.“ (42.)

Rečenice Dubravke Oraić Tolić pitke su i koncizne, nema u njima stilskih odudaranja, baš kao što tijekom sedmodnevnog putovanja nije bilo prilike za iznenadne ili neugodne obrate u kojima bi se putnik mogao naći u (životnoj) opasnosti. Budući da je putovanje bilo organizirano, satnica je pretežno bila popunjena pa je bilo malo slobodnog vremena; prilagođavanje skupini bila je nužnost i nije bilo isticanja niti pretjeranih dodira s domaćim stanovništvom te iskušavanja lokalnih delicija kao što je to čest slučaj kod mladih putopisaca. Peto evanđelje nije primjer avanturistične putopisne proze kakvu pišu Boris Veličan (Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše; Odavde do tralala: putovanje svilenom cestom…), Dinko Telećan (Azijska suita), Jerko Bakotin (Bratstva i ubojstva, gajđin) ili putopjesnikinja Maja Klarić.[1]U putopjesništvu se uspješno okušao i Davor Rostuhar u knjizi U zemlji zmaja (Klub za ekspedicionizam i kulturu, 2015.).

Pomoćno sredstvo duhovnog putovanja

U knjizi Peto evanđelje nema prepada, ali zato ima puno korisnih detalja; turistički vodiči su im stručni predavači koji su upućeni u arhitekturu, običaje, bogatu kršćansku povijest i povijest Svete Zemlje. Unatoč gotovo opipljivim nemirima koji lako prijeđu u eksploziju, putovanje je bilo prožeto opuštenom atmosferom, hodočasnici su se pouzdali u svoje vodiče. Autorica ne objašnjava podrobno suvremene društvene prilike, napeti i zamršeni odnosi između Izraela i Palestine stavljeni su u drugi plan, ali nađe se i konstruktivnih komentara o domicilnom stanovništvu: „Tri monoteističke religije ne žive u Jeruzalemu jedna pokraj druge, nego jedna preko druge: otimaju se i bore za iste svete prostore.“ (215.)

Peto evanđelje primjer je ugodne putopisne proze – može poslužiti kao pomoćno sredstvo u duhovnom putovanju, no jednako je prigodna i za čitatelje koji nisu praktični vjernici jer, u ovom štivu ni u tragovima nema vjerskih nametanja, propovijedanja i propagiranja, perfidnih agitiranja ili omalovažavanja drugih kultura. Bogata fotogalerija čini knjigu još zanimljivijom jer, fotografije su uvijek poželjan dodatak putopisnom tekstu.

Također, autorica ne pripisuje sebi sve zasluge, već uredno navodi suputnike s kojima se tijekom puta zbližila. Premda su bili različitih zanimanja i društvenih statusa, suputnici su bili složni, u čemu je svakako pridonio fra Milan kojega Oraić Tolić opisuje kao humanu poveznicu jer se cijelo vrijeme prema svim hodočasnicima odnosio podjednako, bez da je ikoga zanemarivao. Peto evanđelje primjer je harmonične proze što širi horizonte; putovanje je bilo komforno, bez napora i iscrpljenosti. Nagle napetosti jesu izostale, ali ne i zanimljivosti – autorica je vješto kombinirala opće i osobne dojmove što su obilježili sedmodnevno hodočašće.