...prodrem što dublje ne bih li, da stvar bude što čudnija, pronikuno u samoga sebe.

Upravo je takva i ova knjiga. Ova teška i na trenutke nepronična proza koja nije definirana ni kao roman, ni kao poema, ni kao prozna poema, ali je svakako jedan autentičan zapis upravo onoga što sam naslov knjige kaže - događaja u neposrednoj irealnosti odnosno, poslužimo se još jednim nadrealističkim pojmom, još jedna kosina sanjarije, još jedan zapis iz budnog sanjanja i postavljanja pitanja koje se otvara na samome kraju teksta: „Borim se, vičem, izjedam se. Tko će me probuditi? Oko mene, puka zbilja sve me više povlači prema dolje pokušavajući me utopiti. Tko će me probuditi? Uvijek je tako bilo, uvijek, uvijek.“

Zaista ću samo rudimentarno naznačiti odnosno lokalizirati meni do sada nepoznatog rumunjskog nadrealista Maxa Blechera, a opet ću se vraćati tom snovitom elementu koji dovodi do samog vrhunca krize pitanje Što je stvarnost?. Ovaj naš nazovimo ga stvarni, materijalnonopipljivi svijet ili onaj san koji paralelno suživi s nama i daje nam do znanja da je tu putem snova ili, kao glavnom junaku ove proze, putem budnih snova koji su potaknuti nekom neiskazanom bolešću, ali koji mu omogućuju asocijativno plutanje između svjetova. Njegov je svijet na samom rubu, sazdan nad samim bezdanom stvarnosti koja nije ni dovoljno konzistentna ni dovoljno stvarna da bi opravdala svoje gordo ime "stvarnosti".

Max Blecher odnosno M. Blecher, kako se navodi u ovoj knjizi, nije neko usputno ime nadrealizma koji je ovime nadišao ono pridjevsko ograničenje "francuskog". Pa iako i fizički upoznaje svijet francuskih nadrealista, iako njegove aktivne godine pisanja prije prerane smrti koincidiraju s objavama nekih od najvažnijih djela francuskog nadrealizma (primjerice Lude ljubavi iz 1937. Andrea Bretona ili U dvorcu Argol Juliena Gracqa iz 1938. - s nemalim literarno-filozofskim poveznicama i na Mučninu J. P Sartrea, objavljenu iste godine, njegovi su Događaji barem u malom vremenskom primatu, odnosno objavljeni su 1936.), iako čitajući njegov roman imam neobičan osjećaj da čitam autentičan zapis francuskog nadrealizma koji je upravo u spomenutim proznim djelima (izuzev Sartrea koji nikada nije bio pripadnik kruga nadrealista) dosegao najveće vrhunce, ipak me veseli spoznaja da je nadrealistički diskurs u svojoj punini, a ne u nekoj provincijalnoj ispražnjenoj kopiji, imao i svoje nefrancuske dokumente, štoviše, djelo koje im sasvim pristojno stoji uz bok i koje govori o istoj toj mitskoj dijadi ljubavi-smrti, erotičko-tanatičkoj nesvjesnoj zbilji koju često ne vidimo, ne osjećamo, ne spoznajemo dok se ne nađemo u takvom stanju svijesti koje nam dozvoljava te dubinske, gnostičko-alkemijske uvide.

Vraćam se riječima Višnje Machiedo koja citira Renea Chara: "Prestao je sanjati. Smijeh i suze su okamine. / Prije pokreta samog laž dima, / Triput ništa pretvoriti mnoga zlata u čelik / Dok se naslanjajući uspinjala nedotupavost" (Rene Char, Virtuose secheresse). Prestanak sanjanja dokida svijet i postaje nesvijet odnosno goni punom zaboravu bitka, a što je zapravo svijet današnjice.

Nadrealist par excellence, Blecher je i tehnikom i sadržajem jedan od autentičnijih suradnika u kruga nadrealista, koji je na svjetsku književnost i umjetnost ostavio beskrajno dubok trag, anticipirajući svu ispraznost današnjice: konzumerističke, dehumanizirane mašinerije u kojoj vjera u pojedinca nema nikakve vrijednosti ako i samo ako nije u službi te iste mašinerije. Nadrealizam je u tom smislu duboko neoromantičarska potraga za gralom, za zlatnim dobom, za rajskim stanjem koje se ne može i neće postići službom mašineriji, a Blecher je odgovorni radnik na tom mučnom polju.

Glavni junak ove proze upravo je zapanjen zbiljom koja je često „pustopoljina ispunjena prazninom“, provincijski gradić koji je tek ružna i od smisla ispražnjena kopija grada, prazne i nedorečene forme koje u svojoj dubljoj razini anticipiraju erotički čin i samu smrt, koje izvana ostaju neučinkovite i obesmišljene, a koje tek u tim bljeskovima koji se čine poput predepileptičkih aura zadobivaju puninu, smisao, istinitost, zbilju i većini ljudi zauvijek nespoznatljivu i zaodjenutu velovima neproničnima običnim, svakodnevnim osjetilima.

Nema tu neke radnje, nema neke napetosti koja funkcionira u neočekivanim obratima. Ona je upravo nešto suprotno: bilježenje stanja koja su opipljiva i koja dovode do te magične aure u kojoj junak dobiva dublje, onostrane uvide u samu razgolićenu stvarnost (i koja dovodi do dijametralno suprotnih zaključaka od onih koji se nameću Roquentinu u Mučnini - naime, nije materija bitak, nego je materija najniža, manifestirana razina pada bitka) koja, za razliku od vanjske stvarnosti, zapravo predstavlja pravu, autentičnu bit, istinu, ono što jest, sam bitak. U tom je smislu on susjed bitka, sudionik bitka u punini riječi i stoga nije ni čudno što ga privlači smrt kao konačni odgovor na pitanje što je iza, što je onkraj ovoga vela svakodnevice koji tako teško i tako mučno možemo probiti.

Zapravo me u ovoj knjizi fascinirala jedna osobna poveznica koja mi je dala odgovor na važno pitanje. Naime, uz moj manifestirani stvarni život postoji cijeli snoviti paralelni život smješten u istome gradu, u istom miljeu, ali je toliko drugačiji, toliko neprepoznatljiv, toliko nedohvatljiv i istovremeno toliko sustavno ponavljajući da si postavljam pitanje: Ne sanjam li ja svoj vlastiti život ili je moj život samo san u snu. To je i temeljno pitanje ovoga romana, ove proze koja do krajnje granice izoštrava ovaj problem, problem naše svakodnevice i onoga što lagano stoji na kosini sanjarije i nesvjesno upravlja našim životima, a da nikada ne postajemo svjesni i do kraja sigurni u to što je prava stvarnost.

Ovaj roman zahtijevao bi puno dublju analizu od ove moje kratke opaske u kojoj sam tek naznačio neke od idejnih smjerova za interpretaciju. No istovremeno sam svjestan našeg kulturološkog deficita u dubljem razumijevanju i povezivanju nadrealističkih tekstova koji su uvjetovani tek površnim poznavanjem nadrealističkog korpusa kao i izostankom vlastitog nacionalnog nadrealizma (izuzev Radovana Ivšića kao dijela francuskog korpusa i supruge mu Annie le Brun, odnosno Višnje Machiedo, koja je napravila jedinstveni kritički pregled francuske odnosno svjetske nadrealističke književnosti naslova Francuski nadrealizam) te se nalazimo pred višestrukim izazovima odnosno premisama koje su potrebne ne bi li se ovakva književnost sustavno uspjela ugraditi u naš književnoteorijski diskurs i kulturološki kod. Uostalom, sličan je problem i sa Isušenom kaljužom Janka Polića Kamova. Dotad, bojim se, ova će nam knjiga ostat neshvaćena il će reći da autor mahnit je bio. Šalu na stranu, svaki je ovakav čin objave autora kojem nedostaje širi kulturološki kontekst unutar nacionalne književne prakse i teorije, pionirski i svakako zaslužuje ozbiljnije studije.

Završit ću (nanovo) riječima Andrea Bretona: „Kada nije san (songe, fr.) i, kao takav, savršeno utemeljen u svojoj istini, roman je laž (mensonge, fr.)... i to veća laž što se nastoji izdavati za autentičnu sliku onoga što jest.“ (prema V. Machiedo, Na kosini sanjarije, Francuski nadrealizam). Događaji u neposrednoj irealnosti upravo su to - san, savršeno utemeljen u svojoj istini. Na nama je da konačno počnemo razotkrivati ovaj jezik ili ćemo ostati, što sam autor kaže, duhovna provincija u guduri bez staze i puta.

Pronađite Događaje u neposrednoj irealnosti na našim policama http://bit.ly/1yLTzCH