Roberta Gravesa poznavao sam isključivo kao autora (novo)povijesnih romana i to ponajprije preko planetarno poznatog Ja, Klaudije. Iako nisam neki sljedbenik te žanrovske odrednice, ovaj mi je naslov nekako dobro sjeo nakon Krasznahorkaija o čijem sam Ratu i ratu ne tako davno pisao (također dogodilo se i djelomično motivsko preklapanje, iako je riječ o posvema drugačijim knjigama; naime Izaijine riječi "Prezren bješe, odbačen od ljudi..." lajtmotivi su obiju knjiga), štoviše, učinilo mi se izuzetno važnim povezati ovu veliku ljudsku priču odnosno temeljnu dramu kršćanske civilizacije (ne samo kršćanske već i cijele abrahamske civilizacije) o kojoj govore oba autora. 

Drama o kojoj je riječ je, jasno, kod Gravesa temeljena na poznatim sinoptičkim evanđeljima (Marko, Matej i Luka), to jest ne samo na kritičkome stavu prema programatskom Ivanovom već i na brojnim esenskim (zacijelo i kumranskim svicima s Mrtvoga mora koji su u vrijeme pisanja ove knjige već bili poznati), koptskim, aleksandrijskim, gnostičkim, farizejskim, zelotskim i inim uvidima, kao i na apokrifnim evanđeljima koja su tijekom političkoga ustanovljavanja kršćanske crkve ispala iz glavnog tijeka radnje te na beskrajnom sadržaju Staroga zavjeta. Naravno, roman se Kralj Isus, objavljen 1946., poklapa i s kompliciranim palestinskim vremenima približno u zadnjim godinama britanskoga protektorata i na neki način najavljuje nastanak Izraela. S obzirom na Gravesove političke kontakte koje i ne skriva u pogovoru knjige, nema tu nikakve proročke riječi, već je više riječ o dobroj upućenosti u globalnu političku dinamiku u njezinom srcu moći.

O čemu se u ovome romanu radi? Kako sam već spomenuo, riječ je ponajprije o Isusu Kristu odnosno o Ješui Ha Nocriju, Isusu iz Nazareta, kao važnoj ličnosti kompleksne židovske povijesti u doba brojnih zelotskih, makabejskih, saducejskih i farizejskih sukoba kao i velike imperijalne moći Rima koja se proširila i nastojala održati i u rascjepkanoj židovskoj zemlji. Graves u biti posve ulazi u izravan sukob s dogmom o bezgrešnom začeću (što ne znači da negira bezgrešnost odnosno nevinost začeća, no nije baš toliko uvjeren u sam čin božanske volje na taj način) jer je Isus, što je židovski narod i očekivao, izravan potomak Davidove loze po majčinoj liniji, a samim time je i legitimni nasljednik izraelskoga trona. Istovremeno ova knjiga postaje priča o moći, štoviše, o borbi za moć i konkretno prijestolje, iako bi točnije bilo reći o strahu da uzurpatorska vladarska loza mora ustupiti prijestolje pravome kralju.

Ipak, Isusov je put, školovanje, izučavanje vjerskih tekstova, upućenost u tajne nauke i doktrine toliko opsežna da postaje zapravo prijetnja židovskoj dogmi, prema kojoj se on, kao pravovjerni židov, ne želi ni na koji način ogriješiti. Duboko vjeran i ponizan sluga Božji sada je navjestitelj Kraljevstva nebeskoga, koje, da stvar bude gora, biva shvaćeno kao Zlatno doba koje će se ostvariti sada i odmah. Isus nije čudotvorac ni mađioničar, on je psiholog puka, on je mističar, posve eksplicitno rečeno čak i visoki upućenik, adept najvišeg nivoa, ali i realist. On je čovjek koji je punokrvan u svim dimenzijama, uz ekstremni asketizam i odricanje od ženina grijeha (žena svojom plodnošću stvara nove ljude koji su novi grijeh i tako dalje) te, putujući izraelskom zemljom, naviješta dolazak samoga Kraljevstva nebeskoga kao konačnog ostvarenja izraelske čežnje za domovinom, ugovorenom sa samim Jahvom u svetome savezu.

Isus nije ni lukavac ni hvastavac, on je gotovo naivan mudrac, ali preplašen i premoren svojom misijom, koja je postala veća od njega, koja od njega zahtijeva i konačnu žrtvu ne bi li se proročanstvo obistinilo i doseglo opće spasenje i otkup grijeha nezreloga čovjeka. Nije popularan, ali je nadonosan, nije svima drag, ali ima onu moć koja u teškim vremenima ljudima treba. Nije okružen ni hrabrima ni smjelima, štoviše, učenici su sve samo ne hrabri, smjeli i posve vjerni. Juda je najvjerniji, njegov je križ najveći, on je dobio zadatak koji nadilazi njegove sposobnosti, nastojeći ga zaobići, ali je usud takav da ga upravo on dosljedno dovede tamo gdje je i morao. Isusovi su zaštitnici u najvišim redovima farizeja, ali nisu javno otkriveni, njihov je plan za njega nešto posve drugo od onoga što on vjeruje da je plan za njega. Štoviše, poznat susret Isusa i Pilata djeluje kao susret iskusnoga i pokvarenoga pragmatičara i nevinog chrestosa (tj. budale). Pilat nakon što utvrdi njegovo istinsko nasljedno pravo na židovsko prijestolje daje nemoralnu ponudu koja se ne odbija, ponudu kojom će Isus riješiti rimske probleme s brojnim frakcijama i konačno Jeruzalemu donijeti dugotrajni mir, no Isus kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Dosljedan je u misiji spasenja čovječanstva koje je moguće postići samo vlastitom žrtvom na križu odnosno na drvu, stablu. Osim što na tom čovjeku nije našao nikakve krivnje, nakon što ga je dva puta ponudio spomenutom nemoralnom ponudom, Pilat pere ruke i prepušta ga sudbini muke i smrti na bagremovom križu.

Graves je zaista u smislu dogme ušao u brojne kontroverze, ali u smislu novoga pisanja i razumijevanja jedne univerzalne ljudske teme, daleko nadrastajući sam okvir novopovijesnoga žanra. Nema ovdje prostora improvizacijama, vješto interpolirane povijesne činjenice iščitavaju se iz dijaloga i pripovijedanja, gotovo fascinantna erudicija samoga autora dovodi u pitanje radi li se ovdje "samo" o književnome djelu ili o romansiranoj formi povijesnoga istraživanja na samim izvorima kršćanstva, u "pupku svijeta", a da pritom ni jednoga časa ne pomislimo kako čitamo neko apokrifno evanđelje ili disertaciju.

Dakle temeljno je pitanje: što je istina? Istina je zamagljena, a spoznati je možemo samo svojom intuicijom koja nas opet vraća na već spomenutog Krasznahorkaija i na Izaiju. Krist (christos – pomazanik) onaj je koji se pojavljuje u bilo kojem vremenu, on nije određen ni danom ni satom, on je legitimni slijednik moći i kraljevstva. I stoga on postaje prijetnja uzurpatoru, prijetnja je lažnoj moći te onima koji su se prikrali i ušuljali na tron. S druge strane, Krist Kralj navjestitelj je novoga čovjeka, novoga vremena i nove misterije. Tu, na tom važnom mjestu prijeloma duhovnoga i materijalnoga, na ovoj nevidljivoj, ali postojećoj granici, ostaje temeljno pitanje otvoreno do današnjega vremena. Nije nimalo nevažna ona strašna, mučna istina: Oče, zašto si me ostavio? Ostaje sumnja je li čovjek onda, danas, sada, sutra, uopće spreman za takav skok, kvantni skok iz sirove moći u suptilno kraljevstvo nebesko.

Moram priznati da mi ova knjiga predstavlja značajan novi uvid ne samo u pisanje Roberta Gravesa nego i u tematski prilično zrakoprazan prostor ovakve eshatološko-egzorcističke literature u nas, literature koja samom temom postaje i kolektivno bitna i koja kao takva ima onu moć koju partikularne, male, svakodnevne literarne istine teško mogu postići.

Pronađite Kralja Isusa na našim policama http://bit.ly/1tEfxFM