...tek o dvodimenzionalnim imaginarnim konstruktima? Ne odustajete od njih čak ni kad ste ih već dobrano prerasli i osvijestili da ima daleko spektakularnijih (knjiških) pojava? Naravno da me razumijete jer i sami imate sasvim osobnu kolekciju takvih. E, pa evo mog lika, konkretnije „likuše“. Jedne od.

159 cm i 45,5 kg mladenačkog prkosa, divljih promjena raspoloženja i autentične inteligencije. Brigitte Marczinowski - za prijatelje Gittie. Junakinja ispovjedne proze RolfaSchneidera Putovanje u Jaroslaw (Die Reise nach Jaroslaw, 1975) koja svoje adolescentske (ne)zgode čitatelju izlaže metodom toka svijesti u žargonu 70-ih godina, istočna je Berlinčanka s Prenzlauer Berga, cura iz familije koja bi se danas klasificirala kao viša srednja klasa. Gittieni starci, ambiciozna inženjerka i bojažljivi konformist, tek statiraju u životu svoje buntovne kćeri pa je za njeno funkcionalno odrastanje zaslužna isključivo baka Hela. A ta je baka u Gittienoj urbanoj egzistenciji bila posve unikatna pojava: jezivo je pjevala crkvene pjesme, a kuhinjske miševe lovila rukama i potom ih jednako strastveno puštala na slobodu. Muzikalni govor Poljakinje iz Jaroslawa, gradića u istočnoj Galiciji, njenoj je unuci usporediv bio samo s Hendrixovim svirkama. Usto, kronično je boležljivu unučicu Hela trajno izliječila bigosom, poljskim narodnim jelom, a onda ju je, kako to s bakama već ide, zauvijek napustila.

Gimnazijalka je Gittie tako ostala bez mentorice za praktično umijeće življenja pa joj je preostalo okrenuti se teoriji. Ozbiljno se primivši knjige, u ritmu Dixielanda s kuhinjskog radija, ekspresno je odmakla do pozicije ultimativne odlikašice. Ipak, uslijed političkih namještaljki, priliku za nastavak školovanja i upis na fakultet nije dobila. Razočarana brutalnošću školskog sustava u Istočnoj Njemačkoj koji je broj mjesta na sveučilištima sveo na apsurdni minimum, a prvenstveno izazvana ravnodušnošću i nerazumijevanjem svojih roditelja, tinejdžerica odlazi od kuće samo s otrcanim Hemingwayem pod rukom, bez druge prtljage, ali s jasnim ciljem. Gittieno hodočašće u mitske krajeve iz bakinih priča, povratak korijenima i potraga za samom sobom otpočinje tumaranjem rodnim gradom i berlinskim kolodvorima koji će biti poprištem neobičnih susreta.

Zanimljivo je da će ondje porazgovarati i s Edgarom Wibeauom, (anti)junakom kultnog romana Nove patnje mladog W. (Die neuen Leiden des jungen W., 1972) Ulricha Plenzdorfa. Upravo ove dvije knjige za mlade književni teoretičar i povjesničar, Aleksandar Flaker, navodi kao antologijske primjere tzv. proze u trapericama. Schneider se, baš poput Plenzdorfa, svojim romanom, napisanim u samo šest tjedana, ohrabruje na sramežljivu kritiku DDR-a. Putovanje u Jaroslaw, svojevrsni hommage nešto poznatijoj Plenzdorfovoj prozi, time se određuje i kao politički tekst. Dok Schneiderova dešperatna junakinja čita Hemingwaya i fizički bježi u paralelnu realnost, Plenzdorfov se Ed od turobne stvarnosti distancira pasivnom identifikacijom s Goetheovim Wertherom. Oba romana završavaju više ili manje neveselo, jedan samoubojstvom malodušnog Eda, drugi svojevrsnim Gittienim porazom. Njena osobna drama nije, naime, uzrokovana socijalno političkim faktorima, već nefunkcionalnim odnosom s roditeljima, pod čiju će se pasku, u konačnici, biti primorana vratiti.

I svoju će punoljetnost Schneiderova protagonistica obilježiti čitajući. U rođendanskoj noći, na klupi u parku, slavljenica meditira nad 31. poglavljem romana Kome zvono zvoni. No, napunivši osamnaestu, fikciju će doslovno odložiti u koš za smeće i krenuti u vlastitu avanturu. Na njemačko-poljskoj granici Gittie će doživjeti fatalni susret na kvadrat: zaljubljuje se na prvi pogled u svoju pradomovinu, a istodobno u starinske manire jednog šutljivog studenta povijesti umjetnosti. Poljaka Jana, navučenog na crkvenu ciglastu gotiku, s Gittie vezuje status bjegunca - mladi socijalist pobjegao je od svoje katoličke obitelji i njihovih očekivanja. Tu, u poljskim Slubicama, egzistencijalistička se pripovijest autsajderice, koja mentalnim sklopom u sjećanje priziva Lovca u žitu Holdena, isprepliće s ljubavnom pričom i filmom ceste. Roman se uobličuje u svojevrsni dnevnik putovanja, neformalni putopis u kojemu se Sjeverom Njemačke i Poljskom putuje krivudavo, spontano i improvizirano; stopom, kamionima, trabantima, motociklima-oldtajmerima. Kroz arkadijske pejzaže i naoko neatraktivna provincijska mjestašca, kraj sindikalnih odmarališta sve do pastelno koloritnog Krakowa koji miriše na pekare, tamjan i karanfile. Gittie i Jan noćit će u napuštenim košarama opustjelih plaža Baltičkoga mora, grijati se votkom i zagrljajima u vreći za spavanje, prigrizati u lučkim gostionicama uz Chopinovu glazbu, prijateljevati sa živopisnim starosjediocima i slučajnim suputnicima...

Ondašnja skromna Poljska za mladu je Njemicu simbol slobode, kako to već biva kad čovjek, svježe zaljubljen i u bijegu od sveopće malograđanštine, tumara krajevima koje prepoznaje iz sjećanja najdraže bake. Hoće li Schneiderovi putnici i ljubavnici do Jaroslawa doista stići, na koncu će se pokazati irelevantnim. Njihove dogodovštine najbolje će sažeti Gittiena halucinacija izazvana temperaturom i Wyborowom; ringišpil u njenoj glavi zavrtio je medvjede, kuće, golubove, Cigane, ceste, vreće za spavanje, borove, opatice... Njezini su zapisi o viđenome i proživljenome fragmentarni i infantilno nadrealistični. Iako o Poljskoj iz Gittienih impresionističkih vizualizacija i pokojeg dekontekstualiziranog faktografskog podatka nećete puno naučiti, njena lakoća kretanja navest će i vas, ako baš i ne slijedom njezina itinerera - na pokret. Ono što bi čitatelju moglo potencijalno zasmetati, suhonjave su rečenice ironičnog predznaka kojima je roman ispisan iz ich pozicije gunđave adolescentice. Ipak, upravo obilje (iz današnje perspektive retro) žargonizama i apsurdnih haiku zaključaka uz inventar začudnih sitnica koje pripovjedačici zapinju za oko, tekstu daju izvornost, jezičnu živost i šarm.

Isplati se prepustiti (n)ostalgiji uz Gittie Marczinowski u kakvom očerupanom knjižničnom primjerku jedinog postojećeg domaćeg izdanja, a to je ono Biblioteke Hit iz 1980. godine. Ova, danas slabo znana, a tako simpatična posveta jednom vremenu, sudeći po gustim datumima posudbe i nezavidnom fizičkom stanju primjerka koji ponosno posjedujem, bila je više no strastveno čitana osamdesetih. Kako se ova knjiga pradavnih dana našla kod mene, teško je rekonstruirati. Provjerljivo je samo da je slijedom teže invalidnosti pala kao žrtva otpisa kvartovske knjižnice.

Naposljetku, neka priča o Schneiderovoj Gittie posluži i kao mali podsjetnik na predstavnike fenomena proze u trapericama u Hrvatskoj i regiji – čitajte Šoljana,Majetića, Majdaka, Slamniga, Glumca, Kapora... ljeto je pravo vrijeme za to!

Pronađite Putovanje u Jaroslaw na našim policama! http://bit.ly/UJ2K71