...normalnosti i svim onim filmski uvjetovanim krivim predrasudama o ovim pitanjima, a koje nužno moramo poništiti, ne bismo li ipak s koliko-toliko jasnijim, prozračnijim, slobodnijim duhom mogli prići takvoj prozi dakle prozi koja govori o ludilu, psihijatrijskim klinikama, pacijentima, sestrama, liječnicima i nadasve toj tankoćutnoj razlici koja ludilo čini ludilom, a ne normalnošću, a koja je, ako ne arbitrarna, onda barem fluidna granica koju je teško definirati. Svi smo mi istovremeno i ludi i normalni, svi smo mi specifični moreplovci „uzbibanim“ oceanom naših dubinskih struja i povremenih površinskih tornada koja često ne možemo opravdati niti shvatiti nijednim racionalnim mehanizmom.

Stoga bih izdvojio jedan paragraf knjige Manfreda Lütza naslova Ludilo – liječimo pogrešne, pravi problem su normalni: "Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena. Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju "prijetvornost" normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići..."

Roman prvijenac Elvire Slišurić naslova Sreća prati hrabre (ujedno i lajtmotiva cijele knjige) upravo je jedna od takvih proza koja će možda neupućenom djelovati kao hladnom distancom pisana ženska priča s psihijatrijske klinike zbog izostanka neke čvrste i napete radnje, kao i nedostatka živopisnih epizoda (ali sjetimo se Izvanbrodskog dnevnika, majstorskog remek-djela recimo to tako "žanra" Slobodana Novaka koje ima sve osim radnje), no upućenijem će ona ipak biti dovoljno jamstvo da će Elvira Slišurić sa svojim novim materijalima bivati sve izbrušenija i da će neke njezine "zanatske neravnine", uočljive u prvom romanu, postajati sve manje vidljive. Osnovna je dakle radnja ona o boravku mlade, ali ne premlade pacijentice na psihijatrijskoj klinici, oboljeloj od nekog tipa PTSP-a (budući da je bila mlada dragovoljka Domovinskog rata, što je još jedan novum u domaćoj ratnoproznoj produkciji) na liječenju velfaxima (jaki antidepresiv i za one psihičke epizode tzv. socijalne fobije ili generalizirane anksiozne epizode) i xanaxima (benzodiazepimski anksiolitik) i još kojekakvim koktelima koje liječnici kombiniraju, a pacijenti piju uz nadzor sveprisutnih sestara, jasno, sve uz one svete dijagnoze koje započinju s "F".

Ovaj je roman zbog autoričine tehnike ipak umnogome drugačiji od tematski srodnih romana domaćih autora. Primjerice, njezina pripovjedačica i glavna junakinja nisu socijalne "idiotkinje" poput Trpimira, koji piše povijest Hrvata u Najposlušnijem bolesniku Trpimiru Mire Gavrana, jednako kao ni duboke opservatorice vlastitog stanja poput onih u prozama Sanjina Ivandića; ona nije ni podivljalo manično ženstvo jedne Sandre Holetić u Repu kusoga psa, možda najautentičnije domaće proze o fragilnoj pojedinki u društvenom kaosu. Junakinje Elvire Slišurić negdje su između, na rubu, u stanju koje nam sasvim suptilno dostavlja teške oluje u duši junakinje čije se (ratne i, posljedično, emocionalne) traume teško ili nikako ne razaznaju izvana do trenutka "pucanja" (koje je bilo slično kao u Camusovog Mersaulta, manifestirano u neprimjereno katatoničnoj reakciji na društvenom konvencijom prihvaćenu stresnu situaciju), ali koje dovode do njezine daljnje disocijacije, do njezine jasne podjele na nekoliko ženskih likova, "ženturaču" Tamaru i profinjenu rusku aristokratkinju Irinu i na njezinu konačnu hrabrost da izađe iz Balona klinike i makne se dalje od bolnice kao posljednje slamke spasa, ultime thulae o koju se može uhvatiti u oceanu opasnosti vanjskoga svijeta (slično kao u Izvanbrodskom dnevniku, bolnica je privremeno utočište kada više ne možemo dalje, neka vrsta soterije, spasilačkog koluta kada je plivanje izvanbolničkom stvarnošću krajnje otežano).

Elvira Slišurić zacijelo je namjerno hladne glave, njezina proza nije bez razloga tako distancirana, njezina je briga za glavnu junakinju velika, ali kao da joj nudi samo jedan izlaz, a to je hrabrost – unutrašnja snaga da se integrira, pokrene i odvoji od "sebe Prije" u "sebe Sada". Vjerujem da će ta distanca dakle koja bi mogla ponekog čitatelja navesti na pomisao da je njezina junakinja "beskrvna" uz ranije spomenute neravnine ujedno i moja najveća primjedba ovoj prozi koja je u mnogo čemu jedan od autentičnijih prikaza ženskog raspada i ponovnog spajanja, pa makar ono bilo tek kao lažno samoobećanje na kraju knjige – kao da je cijela knjiga samo prolegomena neizgovorenome, onome što je ostalo kao talog, kao supstrat, kao ona bitna, često neizgovorljiva stvar. Ono što me ne bi začudilo bila bi moćna zbirka poezije, nema veze gdje objavljena, može i na fejsu, gdje bi Elivira progovorila gromoglasnije, oslobođena stege eskulpiranja koju, htjela-nehtjela, nameće proza – "pa koliko tu ima tebe", "pa tko su ovi drugi likovi" i tako dalje i tako dalje.

Jer što je problem u ludilu i pisanju ili govorenju o njemu?

Kao prvo, ono je društveno stigmatizirano. Za razliku od bilo koje fiziološke bolesti koja je dio imidža ljudi, o kojoj se priča susjedima, prijateljima i rodbini te zauzvrat dobiva malo sućuti i razumijevanja, ovo kod svih psihičkih bolesti nije baš tako. Ljudi ne vole "ludilo" kraj sebe, ne mislim na kolokvijalno ludilo, nego na ono što današnje, ispolirano, tupo i prilično plićahnom normom impregnirano društvo smatra ludilom.

Drugo, i ne baš nevažno, je da "ludilo" zahvaća sve oko sebe, ono je neka vrsta zaraze, a osim toga stvara osjećaj krivice kod mnogih. Mnogi ljudi smatraju je neozbiljnom, odglumljenom tegobom na koju se izvlače neradnici i kojekakvi socijalni otpadnici.

Treće, a također nije nevažno, jest da ludilo mijenja oblike s vremenom. Jedna je bila vanjska pojavna forma ludila 30-ih i 40-ih, a druga je danas. Jedna vrsta ludila prevladavala je tada, druga bi prevaladavala danas. Jedne su bile tehnike liječenja kasnog 19. stoljeća (lobotomije), sredine 20. (elektroškokovi na živo) i današnjeg farmakotretiranja. Osim toga, ogromne su razlike između npr. borderlinea (nekada zvanog rubno psihotičnog), bipolarnog poremećaja (nekada poznatog kao manična depresija), shizofrenije ili poremećaja sličnog shizofreniji te psihoze, najopasnijeg stanja bilo koje psihičke bolesti. Kao i kada se radi, kao i u ovom romanu, u cijelom spektru tzv. postraumatskih stresnih poremećaja.

Ipak, unatoč podsmjehu, patnja je osobe neizmjerna. Lijekovi ne liječe, naglašava to i autorica, već djelomično uklanjaju simptome, pa je osobama život ponešto olakšan (primjerice, može se smanjiti tjeskoba ili strah), ali ono što se ispostavlja kao najbitnije jest kako omogućiti tim pojedincima artikulaciju sadržaja koje dobivaju iz nesvjesnog i, pod dva, kako integrirati sve to skupa kao funkcionalnu cjelinu izvan bolnice.

Naime naš možda i najvažniji životni poziv jest kako ispričati ljudsku dramu. Upravo u tome jest hrabrost Elvire Slišurić i njezinog urednika Božidara Alajbegovića. Dramu rođenja, dramu odrastanja, dramu mladosti, dramu srednjih godina, dramu starosti i dramu smrti. Svaka od tih drama ima svoje mitske i magijske slike, koje pak kod svakog pojedinca reflektiraju različite odnose, a koji opet reflektiraju nove i nove svjetove. Ipak, veći dio života, osim djetinjstva, potiče nas se na "normalnost", dosadu svakodnevice, nekreativnost, na ponavljačke ritmove i imitiranje uzora, dok nas se na svaki način destimulira od kreativnosti, koja je zapravo među našim najvažnijim potrebama, podjednako važna kao i potreba za jelom, vodom, zrakom i razmnožavanjem. Uostalom, naš sustav rada i zarađivanja to potvrđuje: tko od nas može raditi kreativan i zaista produktivan posao, a da u njemu zarađuje, živi i zaista služi svojoj svrsi. Malo tko, možda i nitko. Pa dobro, kakvo je to društvo koje plaća, i to paradoksalno, sve bolje i bolje, što je posao manje kreativan, vrijedan i zbiljski potreban. Pa odgovor je očit – idiotsko društvo.

Ipak, većina nas može kako-tako provesti osobnu dramu do kraja, uz manje ili veće brige. Ne kažem da su psihički oboljeli neko utjelovljenje idealnog života, dapače, njihova je autentična patnja, ponavljam, ogromna, ali oni nas uče drugosti, onome drugome, onome što se krije iza naše prividne normalnosti, što se krije iza neautentične, ponavljačke i idiotizirane svakodnevice koje, kažem još jednom, nije ništa drugo do forsiranje nekreativnog, plošnog obrasca gdje se čovjek zaista osjeća, blago rečeno, kao na golemoj životinjskoj farmi.

Pa iako Elvira Slišurić nije koristila "buku i bijes" pripovjedača oslabljena (raz)uma, koristila je nešto drugo, suptilnu, jednostavnu žensku istinu, onu koja je svjedočila raspadu njezine junakinje, i njezinom ponovnom krpanju, njezinoj unutrašnjoj snazi i volji, koja, unatoč svim preprekama, nastoji svoj glavni moto prevesti u stvarnost, ma kakva bila – jer, konačno, sreća prati samo one hrabre, naročito u životu koji je ništa drugo do "bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa" (Shakespeare, Macbeth).

Iščekujemo i na policama naše knjižnice.