Već dugo nisam pročitao neku toliko zabavnu, "puknutu" i ujedno toliko uznemirujuću knjigu kao što je nedavno objavljena knjiga ruskoga pisca Viktora Pelevina, koja je kod nas prevedena kao "Sindrom WikiLeaksa". Točnije rečeno, to su dvije novele (iz originalno veće zbirke) pod naslovima "Operacija 'Burning Bush'" i "Protuavionski kodeksi Al-Efesbia". Novele je prevela i uredila Irena Lukšić, autorica brojnih fotki vrabaca na Facebooku, bezbrojnih prijevoda, kritika i vlastitih knjiga, ukratko – književnica, prevoditeljica i urednica kojoj mogu uputiti samo dubok naklon. Knjiga je objavljena u biblioteci Na tragu klasika u izdanju Disputa i HFD-a, a ja sam o ovoj knjizi već govorio na svojem blogu Aksiomatični Milan.

Kažem "zabavnu knjigu", jasno, ukoliko kao i ja volite špijunske trilere a la Graham Greene, metafizičke teorije u stilu Uspenskog, interdimenzijeske teorije zavjere poput Richarda Hoaglanda i srodne igre uz umjerenu dozu bulgakovljevske paranoje i gogoljevske ironije, uz neprekidnu pozadinsku buku suvremenog determiniranog kaosa kojim orkestrira tzv. medijska "meka sila". Problem ove knjige svakako je pitanje autentičnosti, a ona je, unatoč ironiji i grotesci, ponekad toliko uvjerljiva da mislimo da smo se našli zaista u nekom "procurenom" dokumentu obavještajnog miljea najvišega reda.

Dakle u prvoj se pripovijetci radi o obavještajno-kontraobavještajnom radu prave špijunčine Šmige koji novači svojega starog "prijatelja" (zapravo slučajnoga kolegu s nekog davnog školskoga ljetovanja) Semjona Levitana za jednu vrlo lukrativnu akciju, koja se odvijala unutar "odjela za specijalne tvari i izmijenjena stanja svijesti" kojim upravlja neobičan panslavenski svat pukovnik Dobrosvet, svojevrsni savjetnik za duhovno-ezoterička pitanja FSB-a (odnosno, nekadašnjeg KGB-a). Naime akcija je "usađivanje" ideje direktnoga božanskog obraćanja samome predsjedniku Bushu (otud i originalni naslov "Burning Bush", odnosno gorući grm koji se obraća samome Mojsiju).

Tada naivni profesorčić engelskog jezika, inače Židov iz Odese, Levitan, prolazi vrlo dug proces integracije sa samim Bogom u komori za deprivaciju i pod utjecajem nekoga halucinogenog kvasa, a sve kako bi svojim autentičnim glasom, koji izuzetno podsjeća na glas nekog poznatog radijskog spikera iz vremena Staljina, uvjerio Busha u to da je upravo on odabran i da on ima božansku misiju. Naravno, uz high-tech gadgete, popratno osoblje raznih "anđela" i supermodernu mrežu konfidenata i operativaca akcija uspijeva, ali posve nepotrebno jer je i Bushova era završena.

Međutim u svijetu obavještajaca sve se može svesti pod onu "mi znamo da vi znate da mi znamo da vi znate", pa je tada posve jasno da je cijela priča o "usađivanju" ideje Boga najprije počela s idejom "usađivanja" ideje samoga Sotone đavla koji je desetljećima preko specijalne "Granitne sobe" u Kremlju utjecao na sovjetske čelnike.

Tada Šmiga obavještava da je akcija sada preusmjerena i da Levitan sada mora preuzeti novu ulogu – onu Sotone. Sada se više ne koristi halucinogeni kvas, nego neko puno jače sredstvo za promjenu stanja svijesti koje se Levitanu u komori za deprivaciju (bazenu s vodom koji podsjeća na neku amnionsku tekućinu) čini poput pada u neki računalni kod ili poput neke računalno prikazane neuralne mreže. Tada konačno dolazi do svijesti samoga Boga i njegove ljubavi, da bi u sljedećem trenutku poželio svu tu ljubav samo za sebe, a tada počinje i njegov – Sotonin/Levitanov – pad iz hiperdimenzijskog stanja Boga u jednodimenzijski najniži denzitet paklenske stvarnosti.

Napokon, sve te akcije završavaju onako kako u špijunskim pričama i očekujemo: izmjenom strana, promjenom ciljeva i, jasno, određenom količinom pucačine koja je ovaj put ipak u nekom drugom planu.

Druga je novela "Protuavionski kodeksi Al-Efesbia" još bogatija kontekstom, točnije slojevima konteksta koji se gotovo ne daju oljuštiti. To me pak podsjeća na jednu davnu prispodobu nekog našeg književnog kritičara kako današnji (svjetski) književnik (i čitatelj skupa s njime) moraju biti toliko oštroumni, otvoreni i enciklopedijski bogati znanjem i jakom intuicijom da bi uopće uspjeli razumjeti svu kompleksnost svijeta u kojem trenutno živimo. U te bi se mjere donekle dala uvesti ova priča.

Naime glavni (anti)junak, neki Savelij Skotenkov (jasno, lažno ime i prezime) spretan je i sposoban obavještajac FSB-a koji po profesionalnoj dužnosti i ideološkoj mržnji dolazi u današnji ratni Afganistan kako bi talibanima, tim hrabrim proizvođačima opijuma i heroina, pomogao u borbi protiv američkih super high-tech bespilotnih letjelica iliti dronova. Naime zbog vlastite zbrke koju je donijelo miješano "meko" i "tvrdo" ratovanje i vojno-industrijski kompleks te kako bi izbjegao ikakvu odgovornost (čitaj lažne "moralne skrupule") stvorio je samomisleće letjelice koje su bile u stanju donositi i moralne odluke u vezi uništavanja neprijateljske žive sile. To je, kako je posve jasno, dovelo do značajnih gubitaka i demoraliziranja neprijatelja na terenu, no tada Al Efesbi dolazi kao spasitelj.

Al Efesbi koristi isti onaj nedostatak letjelica, a koji ima i čovjek, a to je mogućnost moralne dvojbe i osjećaja krivnje i grijeha – on na tlu sprejem ispisuje parole koje bespilotna letjelica s neuronskim sustavom donošenja odluka interpretira kao moralno dvojbenu, te dronovi redom počinjavaju "samoubojstva". Iako obavještajni milje uspijeva dokučiti o čemu je riječ, Al Efesbi koristi sve složenije sustave poruka koje sve više i više zbunjuje letjelice. Napokon, nakon beskrajno puno novca potrošenog na high-tech rat, bilo onaj "tvrdi" ili "meki", uspijevaju uhvatiti Al Efesbia.

Ipak, od same je radnje još zanimljivija ona ista teza koju sam već ranije naveo, a do nje dolazi sam glavni junak: cijeli je svijet pod kontrolom neke organizirane skupine koja ga uporno dijeli na dijelove i djeliće, na dobre i loše, na glupe i pametne, na ovakve i onakve. Tako je cijeli socijalizam ništa drugo nego dobro organizirani i odglumljeni antipod onome drugome, kapitalizmu. Jedan je predstavljao loše lice, a drugi je predstavljao dobro lice, jedan je bio prljav i zapušten, drugi je bio blještav i radostan.

Konačna sudbina Al Efesbia nije smrt. Ne, ona je još gora: povratak u stanje nekog troglodita koji se sam i odvojen od drugih takvih troglodita igra na računalu s deviznim parovima EUR/USD i USD/EUR na forexu, bivajući u vječnost zatvoren u tjeskobu gubitka ili dobitka.

Kao što rekoh u naslovu, ova je knjiga istovremeno i igra i rat. Međutim rat novoga vremena više nije samo fronta; on je kontrola informacije, plasman vijesti, izvrtanje činjenica, novogovor, paradoks demokracije u kojoj je prava žrtva onaj s puškom u Afganistanu, a agresor novinarka ("meka sila") koja izvještava s fronte, "pripadnica nježnijeg spola", koja istovremeno svojim izvještajem označava mete u tzv. javnom mnijenju i daje bespilotnim letjelicama točne koordinate. Rat je mir, a mir je rat.

E, svaka čast onome tko se kroz ovu knjigu uspješno probije – njegov je barem jedan ključ za razumijevanje ovoga sluđenoga svijeta.

"Sindrom WikiLeaksa" na našim policama http://bit.ly/1fgkrir