Na koji način možemo shvatiti i racionalizirati zločin velikih razmjera? Središnje je to pitanje Beare, dokumentarnog romana s elementima fikcije u kojem Ivica Đikić, manirom vrsnog književnika vješto barata literarnim oblicima te različitom povijesnom građom koju je samostalno skupljao i arhivirao, a kako bi na temelju iste vrlo precizno povezao i rekonstruirao kompleksan lanac zločinačkih aktivnosti iz ljeta 1995. godine.

Nimalo lak zadatak, ako uzmemo u obzir da se radi o genocidu koji je utvrđen presudom Haškog suda, masovnom pokolju više tisuća bošnjačkih zarobljenika od strane Vojske Republike Srpske. Srebrenički masakr najveća je masovna tragedija jednog naroda nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, o Srebrenici i mnogim događajima iz tih kaotičnih srpanjskih dana, većina običnih ljudi a i dobar dio intelektualaca, kako napominje i sam autor zna vrlo malo, tek poneke elementarne informacije. Zamisao, organizacija i provedba egzekucije na terenu i dalje je neistražena povijesna epizoda, obavijena velom tajne.

Znanost oslobođena forme

Upravo zbog navedenog, ovaj roman predstavlja ključno književno, a ujedno i historiografsko djelo koje pokušava shvatiti ali i na analitičan način dekonstruirati okoštali narativ o spomenutoj tragediji te ponuditi nove vidike razumijevanja ove kompleksne tematike, prvenstveno povjesničarima, a i ostalima zainteresiranima za ovu tematiku. Književnost je za razliku od povijesne znanosti oslobođena forme i potrebe dokazivanja činjenica, no povjesničari isto kao i književnici, u nedostatku potrebnog materijala prilično često posegnu za određenom dozom vlastite imaginacije kako bi reinterpretirali prošlost. Autor je napravio upravo to, prožeo je povijest i književnost, stvarne činjenice i fikciju, u nastojanju prikazivanja događaja onakvog kako se i dogodio.

Braneći ono što je mislio da treba braniti ostao je bez svog Splita, mora i mornarice kojoj je posvetio cijelu karijeru.

Suhoparnom povijesnom faktografijom nemoguće je nazrijeti motive i razloge masovnog pokolja ljudi. Kako bi pokušao shvatiti ideju i suštinu brutalnog zločina, autor se odlučio na nesvakidašnji potez, rekonstrukciju psihološkog profila masterminda cijele operacije, pukovnika Ljubiše Beare. Beara je prezime koje mnogi nikad ne bi povezali sa zločinom u Srebrenici i koje je zasjenjeno imenima Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koja su s vremenom postala sinonimima za srebreničku tragediju. Kapetan bojnog broda, rođen u Sarajevu, čiji je otac, porijeklom iz Dalmatinske zagore u spomenuti grad došao iz Vojvodine, proveo je svoje najbolje godine u Splitu gdje je primljen na Vojno pomorsku akademiju kao mladi pitomac, a gdje je konačno i diplomirao četiri godine kasnije.

Služio je u mornaričkom sektoru u Puli, a potom i na Brijunima, otočnoj rezidenciji jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, gdje je osobno zapovijedao stražom. Ambiciozan i perspektivan, brzo se probijao krutom vojnom hijerarhijom te bivao sve više zamijećen. San o mirnoj i ugodnoj vojnoj mirovini u stanu na moru naglo prekida početak rata i raspad ideje čijoj je obrani posvetio karijeru, položivši zakletvu da će je beskompromisno čuvati i braniti. Mentalitet takve ličnosti koja je provela tolike godine u vojnom sustavu koji se konstantno pripremao za rat, jednostavno je determinirao njegove buduće postupke.

Beara, ambiciozan pukovnik svoje je napredovanje u vojnoj hijerarhiji Jugoslavenske narodne armije zaslužio vlastitom sposobnošću i vojnom odanošću, ali i vjerom u neupitni autoritet i kult Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika socijalističke Jugoslavije. U novom društvenom kontekstu u kojem se našao, on nije ni znao drugačije nego da se stavi u službu vojske u kojoj je proveo polovinu života, a Brozov kult zamijeni nekim drugim, u tadašnjem slučaju, likom Slobodana Miloševića, a kasnije onim Ratka Mladića, koji mu je bio nadređeni kao general VRS-a. Nije to samo slučaj Ljubiše Beare. Mnogo je takvih slučajeva pukovnika, oficira i generala koji se nisu mogli pomiriti s novim političkim okolnostima i raspadom zemlje za čiju su obranu pripremani cijelu svoju karijeru, naviknuti na neprikosnoveni autoritet jakog i autoritarnog vođe.

Bearin prijeratni čin u mornarici bio je čin kapetana bojnog broda, a stupanjem u VRS, vojsku bez mornarice, dobiva srodan kopneni čin pukovnika. Detalj je to koji pokazuje paradoksalnost položaja u kojem se našao. Braneći ono što je mislio da treba braniti ostao je bez svog Splita, mora i mornarice kojoj je posvetio cijelu karijeru. Ostao je bez cjelokupnog prijašnjeg života.

Neuhvatljivi motivi

Od odlaska iz Splita pa sve do vrućih ljetnih dana i noći u srebreničkom hotelu Fontana gdje je zajedno s par najbližih suradnika u vojnom vrhu VRS-a planirao masovna pogubljenja zarobljenih civila na širem području Srebrenice, prošlo je nepune četiri godine. Što se promijenilo u razmišljanjima, stavovima, principima i moralu Ljubiše Beare, pukovnika koji je stasao u vojsci, u kojoj se zakleo na očuvanje bratstva i jedinstva svih jugoslavenskih naroda, nažalost nikada nećemo moći saznati. Kao što i sam autor u predgovoru knjige kaže, ona je unaprijed osuđena na neuspjeh u saznavanju odgovora na ključno pitanje - motivacije i razloga koji su doveli do masovnog zločina.

Ljubiša Beara umro je 2017. godine u zatvoru u Berlinu, a do smrti se nije izjasnio krivim.

Unatoč gomili sudskih spisa, izjava svjedoka, prikaza kronologije rata te pokušaja rekonstrukcije dana i sastanaka nakon pada Srebrenice, autor nije uspio u svom glavnom cilju, i znao je unaprijed da ne može. Ponor s kojim se susreo bio je nesaglediv. No, potraga za racionalizacijom iracionalnog najveća je vrijednost ove knjige, ona između ostalog podrazumijeva nepristajanje na jednodimenzionalna i olaka objašnjenja pojmova kao što su genocid i kolektivni zločin te pravljenje mitova od istih. Ona nas uči, ponajviše povjesničare, kako je neophodno i važno sagledati svu kompleksnost i množinu događaja pomoću medija, sudskih tumačenja i razgovora sa svjedocima. Konačno, važno je otvarati prostore za nove interpretacije koje kritički preispituju one stare ali i otvaraju neke nove vidike u znanstvenoj diskusiji.

Najstrože čuvana vojna tajna o pogubljenjima, a koja je podrazumijevala kopanje dubokih jama, transport bagera i ostale mašinerije, odabir egzekutora te lokacije na kojoj će se ubojstva moći nesmetano vršiti bila je posao koji je Beara sukladno okolnostima i kontekstu rata obavio besprijekorno. Sva logistika zločina bila je u njegovim rukama. Haški sud mu 2010. godine izriče presudu za genocid i doživotnu kaznu zatvora koja je potvrđena pet godina kasnije. Ljubiša Beara umro je 2017. godine u zatvoru u Berlinu, a do smrti se nije izjasnio krivim.