Iako od povijesti često pokušavamo pobjeći, upravo je ona i nepresušno vrelo inspiracije i nevjerojatno zanimljivih narativa. Iz hrvatske perspektive povijest ima dodatni teret jer je materija dodatno ideološki opterećena, što je razlog više da joj u sve većoj averziji prema ideologizacijama – ne vjerujemo! Ipak, znanstveni je sustav pun zanimljivih istraživača, ali svaki od njih nema priliku reći svoje mišljenje te biti zanimljiv u medijskoj buci opterećenoj senzacionalizmom.

Odlučili smo to postupno promijeniti i otkriti tko su, što misle, vjeruju, osjećaju, planiraju (...) svi ti autori knjiga s naših polica pod oznakom povijest. Naš je prvi izbor Igor Duda, autor koji u posljednje vrijeme privlači sve veću pažnju, što je potvrdio i dobiveni Kiklop za najbolju znanstvenu knjigu 2010. godine. Dvije Dudine knjige, U potrazi za blagostanjem i Pronađeno blagostanje, obilježile su dosadašnju Dudinu karijeru, a hoće li sljedeća biti Izgubljeno blagostanje, pokušali smo otkriti u razgovoru preko Skypea tmurne večeri jednog kišnog siječanjskog ponedjeljka...

Dogovarajući ovaj razgovor, postojala je opcija "pričanja" mailom?

Doista, nije li ljepše u ovako živom razgovoru... Preko Skypea. (Smijeh.)

Prijeđimo na stvar, da tako prikladno kažemo, udarničkom temom. U novije vrijeme sve se češće čuju glasovi "socijalizam je roba". Kako interpretiraš takve izjave i je li to doista tako?

Zadnji put sam takav bombastičan naslov vidio u razgovoru Tvrtka Jakovine za Glas Istre i Novi list. Nakon što ga vidi tako snažno izdvojenog, čovjek doista stane i zamisli se. Kada govorimo o tome je li socijalizam roba, prije svega mislim na to da je on sve traženija i popularnija tema, uvjetno rečeno "roba", prema kojoj raste interes znanstvenika, istraživača i javnosti. Ako prihvatimo takvu interpretaciju, onda je ona i ispravna jer znanost je doista prošla put na kojem je socijalizam postao legitimna tema za razliku od devedesetih kada je vladala pauza. Ona se naposljetku pokazala dobrom jer su se neke teme nataložile. Ali prijelaz u novo tisućljeće istraživački je svakako bio ključan. Teme na koje smo do jučer gledali sumnjičavo dobile su pravo javnosti.

Sigurno će jačati kolosijek kojem je socijalizam prvenstveno zanimljiv kao senzacija, jeftina pop-kultura...

Ako se ne varam, i ti si tada ušao u taj vlak?

Istina. Godine 2005. izašla mi je prva knjiga U potrazi za blagostanjem. No, kad sam 2001. počinjao istraživati, bilo mi je izvrsno ući u socijalističke teme. Tada se gotovo nitko u Hrvatskoj, pogotovo među povjesničarima, nije bavio temama koje su me zanimale. Fenomenalan je taj osjećaj ulaska u nešto novo. Lijepo je vidjeti i čekati kako će izgledati nova trasa nakon što se po njoj postavi asfalt. Da sam danas u situaciji da nakon studija ulazim u historiografiju, tko zna bih li ovo odabrao jer sada možda već djeluje otrcano. No, ako tema i izlazi na uši, to ne znači da je istraživača dovoljno. Veseli me da najmlađa generacija povjesničara počinje objavljivati na istom tragu...

Govoreći o socijalizmu kao robi, kao da si implicirao da postoji i negativno shvaćanje tog stava?

Itekako! Negativnije iščitavanje te ideje čovjeka u najmanju ruku malo smrzne. To bi značilo da je potrošna roba, kao i sve drugo. No, nije to glavna zamka. Ključno je hoće li se za deset godina tražiti ili se bacati po tavanu. Može li s njim onda raditi svatko što god želi?! Tu leže ključne opasnosti. Ako se time doista budu bavili svi, to može biti opasno za znanost.

Kakvo je danas stanje s istraživanjem hrvatskog socijalističkog razdoblja?

Posljednjih deset godina nešto se promijenilo. Ne mogu reći da je došlo do novoga vala u historiografiji jer nema previše povjesničara kojima je socijalizam u fokusu, no po brojnim sveučilišnim odsjecima za povijest i ponekom institutu ima dobrih povjesničara, ali produkcija nije bogata da bismo baš mogli govoriti o eksploziji. Izraženije je da su se socijalizmom počele baviti druge znanosti. Antropologija je mnogo toga pokrenula, u književnoj povijesti ima odličnih radova, temu su otkrili i muzealci pa smo vidjeli zanimljive izložbe...

Što vidiš kao opasnosti istraživanja socijalizma?

Podlijeganje senzacionalizmu i spektakulatizaciji. Živimo u svijetu u kojem je zabava postala imperativ. Nastavnici u školama stalno pokušavaju biti zabavni, a o atraktivnosti predavanja djelomice ovisi i ocjena koju na sveučilištima studenti daju svojim profesorima. Dolaze generacije kojima sve mora biti jako zabavno i kratko, kao da je riječ o nedostatku koncentracije. Stoga će sigurno jačati kolosijek kojem je socijalizam prvenstveno zanimljiv kao senzacija, jeftina pop-kultura... To je u redu, ali kada se paralelno razvija i ozbiljna znanost.

Nisu li i sami znanstvenici tomu krivi? Nama samima kao da je taj socijalizam nešto tužno i smiješno...

Svakako. Postoje dva krupna i opasna problema - trivijalizacija i sklonost ironiji. Ironijski je odmak nešto što možda može funkcionirati na području popularne kulture, ali znanost ga ne trpi ili ga trpi u vrlo malim količinama. Tekst može imati zabavne džepove i može imati mjesta na kojima se iščitava autorov osobni odnos prema temi, ali ne smije biti ismijavanja. Evo kakva je situacija moguća na konferencijama. Predavač drži izlaganje i na zaslonu se pojavi reklama istočnoeuropskoga hladnjaka iz 1965. godine. Dvorana se smije. Bi li se smijala nekoj zapadnoj reklami iz istoga vremena, koja se vodi sličnim marketinškim načelima? Vrlo vjerojatno ne bi. Što taj smijeh znači? Je li nam socijalizam smiješan? Ne bi trebao biti jer mnogo toga u njemu nije samo njegovo, već je zajedničko svim tadašnjim modernizacijskim ideologijama.To ridikuliziranje povijesti druge polovice 20. stoljeća može biti usmjereno prema socijalističkim zemljama, ali onda jednako treba pristupiti i onome što se događalo na zapadu. Kombinacija ironije i trivijalnosti opasna je, no to ne znači da je ne treba biti, ali na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Ti intenzivno radiš na tome da upravo jedno takvo ozbiljno i relevantno istraživačko mjesto nastane. Što se događa u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma?

Kao i puno drugih velikih inicijativa, i ova je krenula baš tako što je u početku postojala velika količina dobre energije među inicijatorima Centra - kolega antropolog Andrea Matošević, muzikologinja Lada Duraković, Boris Koroman koji će doktorirati na temi iz novije hrvatske književnosti i ja. Nas četvero smo u prosincu 2011. krenuli u dogovore o osnivanju Centra, za što je postojala i formalna mogućnost u Statutu pulskog Sveučilišta. Odmah smo dobili podršku rektora, a pola godine kasnije i Senata. Mi smo i dalje na svojim Odjelima, u potpunosti u nastavi, ali smo u znanstveno-istraživačkome smislu u Centru. Za Centar još nemamo ni poseban ured, ali dok čekamo prostor i redovite izvore financiranja, drži nas snažan entuzijazam. Jedan od motiva osnivanja Centra bio je i da pokažemo da se mi u Hrvatskoj možemo baviti sami sobom. Naime, posljednjih dvadesetak godina dogodila se svojevrsna postkolonijalna situacija jer su strani povjesničari puno brži, prilagodljiviji te su godinama dolazili i istraživali našu povijest i često objavljivali uspješne knjige. To je za svaku pohvalu, ali mi ne smijemo dopustiti da u tome kaskamo. Problem je u nama samima jer puštamo da neki vlakovi olako prođu umjesto da čak sami budemo polazna stanica. Kada se radi o historiografiji i istraživanju socijalizma, mislim da je to posljedica devedesetih kada se u javnosti socijalizam izjednačio s Jugoslavijom, a Jugoslavija sa Srbijom. Međutim, istraživanje socijalizma nije znak jugonostalgije.

Centar je nedavno imao i zanimljiv izlet u televizijske vode suradnjom na dobro prihvaćenom dokumentarcu Godine za pamćenje. Kakvo je iskustvo?

Taj je projekt krenuo prije osnivanja Centra pa smo Centar nedavno uključili samo u organizaciju premijernoga prikazivanja prvih epizoda u Puli. Ideja za snimanje pripada Hrvoju Juvančiću koji je i redatelj i scenarist. Vidio je moje knjige i potražio me pa smo se dogovorili da će on s ekipom istraživača prolaziti uglavnom kroz televizijsku arhivu, dok smo kolega Igor Stanić, sada volonter u Centru, i ja pripremili povijesnu podlogu na temelju postojeće literature te prvenstveno novina i magazina koji su sjajan izvor dobrih priča. A dobra je priča bila nužna s obzirom da je najveći dio televizijske arhive iz 1960-ih bez tona. Mi smo uglavnom bili iza ekrana, što se pokazalo kao dobar spoj.

Najgore je u ovom poslu što se naviknete čitati s olovkom u ruci i onda teško prelazite na čitanje iz zabave.

Nedavno sam pričao s Miroslavom Bertošom. Poprilično je melankolično rekao da mu se čini kako je historiografija umorna. Nestaje uzbuđenje, nestaju pravci... Kraj historiografije? Koji su mogući smjerovi, paradigme, metodologije?

Bertoša je povjesničar koji je inspiraciju crpio iz samih izvorišta historiografskih revolucija... Osim toga, što je danas jako važno, on je čovjek koji tehnološki ne stari! Uvijek uz sebe ima neki novi "gadget". Međutim, ja ne bih rekao da postoji umor. Nije to neki obrambeni mehanizam, stvarno želim u to vjerovati. U ovim temama kojima se bavim može se pratiti određena dinamika. Dok su devedesete u Europi bile obilježene istraživanjima crnih strana socijalizma, uz tvrdnje da nigdje u istočnoj Europi nije bilo potrošačkog društva, posljednjih desetak godina dolazi do zaokreta. Sve je zanimljivije istraživanje kvalitete života, socijalnog programa, stanogradnje...

To je pak posljedica brutalnog kapitalizma proživljenog devedesetih. No, po mlađim kolegama vidim da nema zamora, štoviše, otvaraju se nove teme, postoji interes... Tako tek treba adekvatno otvoriti npr. temu žene u socijalizmu, što su do sada uglavnom radili antropolozi i sociolozi. Nekako uvijek zapnemo na klišejima o karnevalizaciji Dana žena... Nova bi bila i tema mladih, ali i istraživanje niza drugih društvenih grupa. Ako se vratimo pitanju robe i ako ćemo se voditi načelom robe, neka mladi krenu i s istraživanjem Prvog svjetskog rata. To je kod nas slabo obrađeno, a sljedeće četiri godine nose samo obljetnice vezane uz Prvi svjetski rat. Dobre će knjige tu stvarno biti vruća roba. Negdje u inozemstvu kolegama sigurno i prilika za zaradu.

Kako reagiraju studenti?

Stvari se mijenjaju s godinama. Kada sam počeo predavati, moja je prva generacija studenata i sama imala niz sjećanja o socijalizmu kasnih osamdesetih, i sami su bili pioniri... Današnji studenti to iskustvo nemaju čak ni iz jaslica. Šokiraju se kada shvate da je 1968. godine u Jugoslaviji počela proizvodnja Coca-Cole jer misle da je to došlo tek nedavno, kao "blagodat" kapitalizma... Njima je socijalizam stvarno povijest i svoj pogled na to vrijeme moraju graditi sasvim iz početka. Bit će zanimljivo pratiti kakav će to biti pristup.

Na čemu sada radiš i kada možemo očekivati novu knjigu?

Ono što sada pokušavam odraditi kao intermezzo između mojih glavnih tema jesu pioniri. Ušao sam u temu negdje prije više od godinu dana i zapravo sam nesretan sa situacijom što u nju ne stižem uroniti. No, ide se polako naprijed, za par godina će sigurno nastati i knjiga... Prva je izašla 2005., druga 2010., a nadam se da ću održati taj petogodišnji ritam do 2015. Radi se o istraživanju pionirske organizacije, njezine strukture, sve do tema političke ideologizacije djetinjstva i onih malih svakodnevnih rituala u kojima su sudjelovala djeca. Onda se vraćam temama životnoga standarda i potrošačke kulture, iako su one zapravo cijelo vrijeme tu negdje.

Što čitaš kada se ne baviš znanošću?

Za to mi nažalost ostaje jako malo vremena, a hrpe knjiga nakupljaju se na stolu i čekaju kolovoz. Čovjeku dobro dođe ako može bar dva tjedna u miru ubacivati u sebe novi sadržaj bez olovke u ruci. Najgore je u ovom poslu što se naviknete čitati s olovkom u ruci i onda teško prelazite na čitanje iz zabave! Roman koji prvi čeka na čitanje vjerojatno je Muzej revolucije Pavla Pavličića. Nadam se da je na tragu nekih njegovih prošlih romana o povijesnom sjećanju i zaboravu. Evo, opet smo na povijesti, a pričamo o zabavi. To je znak da se i u poslu može uživati!