Upisivanje različitih kombinacija pojmova “knjižnica”, “povijest”, “Hrvatska”, “knjižničarstvo” u kataloge domaćih knjižnica do nedavno je pružalo ograničen skup rezultata te obično upućivalo na monografije pojedinih knjižnica od Varaždina do Zadra. Ipak, ne i ono što ste vjerojatno tražili i željeli – cjelovito djelo o povijesti knjižnica u Hrvatskoj. Sada se je i to promijenilo te potraga neće završiti frustracijom – nastala je 2015. godine “Povijest knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj”, a njen je autor Josip Stipanov.

Stipanov je jedna od najznačajnijih ličnosti uopće za formiranje i trenutno stanje dobrog dijela hrvatskog knjižničarskog sustava, posebno za ulogu i snagu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čiji je bio dugogodišnji ravnatelj i jedan od članova tima projekta nove zgrade. Kao takav, pokazao se je čovjekom dovoljno širokog pogleda, znanja, pristupa izvorima i iskustva ne li u mirovini pristupio ovakvom zahvatu. Pročitavši knjigu “Povijest knjižnica i knjižničarstva u Hrvatskoj” postat će vam jasnije i zašto je poprilično nezahvalno kao pojedinac preuzeti u ruke jedan takav posao.

Za ilustraciju razvoja knjižnica u Hrvatskoj poslužit ćemo se prometnom metaforom jer je to jedno doista neobično putovanje - dolazak do današnjeg stanja vijugava je cesta na trenutke istrošenog asfalta s velikim brojem oštrih zavoja, opasnih raskršća bez semafora, neoznačenih pješačkih prijelaza i bez izgrađenih prijelaza za životinje iako prolazi kroz gustu šumu punu divljači. Vidjet ćemo stoga kako su hrvatske knjižnice rezultat evolucije iz samostanskih i privatnih zbirki bogatih građana u prosvjetiteljske inicijative vođene parolom dostupnosti knjige svima, pa do XIX. i XX. stoljeća prožetog kompleksnim političkim i ideološkim mrežama koje su utjecale na sve pore života kulture pa tako i knjižnice. Pokazuje se da iza svake hrvatske knjižnice leži kompleksna priča te lanac uzroka i posljedica - obično je riječ o skromnom početku potaknutom od strane zainteresiranih uglednijih ili bogatijih stanovnika ne bi li desetljećima kasnije, u drugoj polovici XX. stoljeća, došli u sferu prave javne usluge, profesionalizacije, borbe za budžet, fond, ljude i prostor.

Cijelo to vijugavo i nesigurno putovanje Stipanov je uspio pretvoriti u preglednu liniju. Pristup obradi povijesti je linearno kronološki te započinjemo s rimskim vremenom i spekulacijama o Dioklecijanovoj knjižnici ne bi li došli do novog svijeta obilježenog izgradnjom novih i pravih knjižničnih zgrada te informatizacije. Geografski gledano pokrivena je, bar pojedinim fragmentima, cijela Hrvatska što je naravno i najveći izazov ovakvih sinteza ograničenih prostorom – kako svih uključiti dovoljno, nikoga previše, a da rad ostane relevantan i informativan. Stipanov je stvorio relativno uravnotežen i pregledan uradak od 352 stranice, obilježen konciznim pristupom činjenicama, s naglaskom na kronološkom slaganju faktografije te kada bi jednom riječju morali izraziti mišljenje o knjizi rekli bi – korektno. Svi budući istraživači imaju sada još bolju polazišnu točku i drugačiji zadatak od Stipanova – dok je njegov u velikoj mjeri bio sažeti i ujediniti povijest različitih hrvatskih knjižnica te prepoznati zajedničke trendove i procese, njihov će biti nadvladati, nadopuniti i novim paradigmama i istraživačkim pristupima oplemeniti njegov rad.

Takvu buduću povijest knjižnica u Hrvatskoj vidimo kao djelo od više svezaka, nastalo kao timski rad istraživačke ekipe složene od autora različitih profila – knjižničara, povjesničara knjige, čitanja, društva, dokolice/slobodnog vremena, zabave, medija (…), sociologa, demografa, ekonomista, kulturologa, filozofa socijalne epistemologije, urbanista/arhitekata, informacijskih tehnoloških stručnjaka, teoretičara dizajna, društvenih aktivista... Bit ćemo tada još malo bliži duhu Matoševe izjave koja i krasi poleđinu knjige: Kultura jedne zemlje može se mjeriti brojem njezinih knjižnica, knjiga i čitača.

I brojem ispisanih povijesti knjižnica, dodali bismo.