Kjell Askildsen: Posljednji javni zapisi Thomasa F.
Danas nije kišni i magloviti dan, ali i dalje promišljamo osjećaje uz Posljednje javne zapise Thomasa F.
Kada su dani kišni, sivi i magloviti, tada se najčešće okrećemo sebi i svojim razmišljanjima.
Vjerujem da se u tim trenucima često zapitamo treba li nas netko. Nedostajemo li nekome za razgovor, druženje, smijeh, kao rame za plakanje? Nadam se da se u takvim razmišljanjima uvijek pred nama ukažu lica onih ljudi koji su nam dragi i kojima smo dragi.
Ovakve sumorne misli odagnat će poziv na ručak i druženje s obitelji ili s dragim prijateljima. U istom trenutku će se promijeniti naše raspoloženje, na našem licu će se pojaviti osmijeh i dan će opet biti lijep. A što je s onima koji nemaju nikoga s kim bi podijelili svoje riječi, osmijehe, svoje dane? Oni na koje su svi zaboravili, za koje nemamo vremena ni lijepih riječi.
„Posljednji javni zapisi Thomasa F.“, zbirka novela norveškog prozaika Kjella Askildsena, uvest će nas u svijet usamljenih ljudi. Ovu zbirku čini niska pesimizma, samoće, otuđenosti unutar obitelji, izoliranost od društva, a povrh svega, kao šlag na torti, nemogućnost razgovora. Stil je jednostavan, lišen bilo kakvih lirskih opisa, sveden na konkretno, na golu istinu, samim time izrazito je bolan, oštar, pogađa ravno u srce i poželimo da se nikada ne nađemo u takvim situacijama.
"Sav promet između nas, ni on ni ja nismo se usudili prijeći ulicu, a bilo bi glupo izgubiti život zbog radosti, kad sam već izdržao tako dugo bez nje".
A život nam je sazdan od trenutaka u nizu i "Živi smo sve dok bacamo sjenu iza sebe."
Nakon ove zbirke svakako posegnite i za kratkim romanom "Nagasaki" francuskog pisca Erica Fayea. Roman je inspiriran istinitim događajem s radnjom koja je smještena u suvremeni Japan. Na svega šezdeset stranica stala je priča o samoći, starenju i nemilosrdnosti života.
"Ideju smisla izmislio je ljudski rod kao melem za svoje tjeskobe, a potraga za smislom ga proždire, opsjeda".
Obje knjige, opsegom male, učinit će da na svoj život gledamo drukčijim očima, možda punim nade u danas ili bolje sutra. Potaknut će nas na razmišljanje o onom što imamo ili o onom o čemu bismo trebali stalno misliti kako bismo imali potpuni mir i zadovoljstvo.