Nakon smrti supruge Antonija Jorgea da Silvu u osamdeset četvrtoj godini života smještaju u starački dom. Po dolasku u dom toliko se prepušta tuzi za umrlom suprugom da pomalo i sam gubi zdravlje, padaju njegove mentalne sposobnosti i strepi od užasnih snova. Tako je to sve do trenutka kad postaje svjestan ljudi oko sebe: iako stari, oni žive, navijaju za nogometne klubove, simpatizeri su raznih političkih opcija lijevih ili desnih, jedni su pobožni, drugi ateisti. Život dobiva smisao i Antonio počinje sklapati prijateljstva kako s osobljem, tako i sa sustanarima doma te međusobno počinju dijeliti svoja sjećanja i brojne sitne radosti.

Knjiga ima terapeutsko značenje, doživjela je osam izdanja u Portugalu, a 2007. dodijeljena joj je i nagrada "J. Saramago".

Valter Hugo Mae nam poručuje: Starost nije ružna, starost je svakakva, kao i život sam, a u iščekivanju kraja otkrivamo njegove nove aspekte.

Rečenice počinju malim slovom ne bi li naglasio da je "kraj jednako važan kao i početak, računa se svaki dah, računa se sve do... točke".

Stroj za pravljenje Španjolaca na našim policama: http://bit.ly/1dmVQqC