...dok ljudi stoje u redu i čekaju svoje promocije. Prirediš, odradiš, ideš dalje. Uglavnom nisi ni u Danas, kamoli u Jučer, obično si, pretežno si, u Sutra.

Ali ponekad, samo ponekad, vrlo rijetko i iznimno, neki te program izbaci iz cipela, natjera da staneš, udahneš i pokušaš shvatiti što ti s dogodilo.

A nema tu puno filozofije. Dogodili su nam se gosti kakve rijetko imamo. Ne slijedi sada nizanje biografskih podataka o visokim gostima, veličanje lik(ov)a i djela autora o kojima inače samo sanjamo. Nas, koji rijetko pišemo pa generalno izletimo iz tračnica spisateljske spretnosti, (takve) pojave same po sebi ne inspiriraju. Da bi autor dobio redak-dva knjižničarske pažnje i zahvalnosti, mora osvojiti srce sleđeno, i to nečime što nije svakodnevna pojava. Mora imati ono nešto.

A to nešto ovaj put stane u samo jednu riječ: iskrenost.

Kakvi su to bili dani…

U 2017. ušli smo bez neke posebne svjesnosti o smjeni godina. Nema više sezona kiselih krastavaca ni u knjižničnoj programskoj svakodnevici. Nema više mrtvih sezona kratkoga mirovanja i sabiranja, preslagivanja i planiranja. Goranske vile i patuljci nisu još stigli ni do Platka, već su nam Adamićevi dani pokucali na vrata. Ni siječanj više nije što je nekad bio (januar, naprimjer).

U tjedan dana gustog programskog slaloma, ovog siječnja 2017. poznati slalomaš Dragan Ogurlić izbacio je na stazu svoju jaku jadransku reprezentaciju – Boris Dežulović, Predrag Lucić i Boba Đuderija kao trio za prijestolje i kuhar Kristian Kozmić kao mali od kužine odvozili su ovaj veleslalom punim plućima, u potpunoj spremi i bez fige u džepu.

Na toj je brzoj i nepredvidljivoj veleslalomskoj stazi (konfiguracija terena i vremenske prilike postavljale su prepreke, ali vještina skijaša nije dovodila u pitanje spust!) dolazilo do promjena u hodu, a meštar staze imao je konstantno nekoliko sekundi prednosti koje je koristio za premještanje zastavica kako bi se njegove jake snage i puleni sigurno spustili njome.

Karlovac, Bakar, Opatija, Kastav, Rijeka punili su knjižnice, knjižare, antikvarijate, vijećnice, a hladnoća nije spriječila ni okupljanja na otvorenom. Na toj stazi dvije su, bitne, zastavice bile zabodene i u trsatski ogranak naše knjižnice. Tu smo, puni uzbuđenja i otvorena srca, dočekali Lucića i Dežulovića. Bili smo nagrađeni s tri sata čiste energije, gorko-slatkog sadržaja koji istovremeno otvara rane i tjera na suze od smijeha. Kroz opušten razgovor s gostima i predstavljanje knjiga "Pjesme iz Lore" i "Step by step – Stepinac & još mnoge popularne pjesme" proveo nas je novinar Boris Pavelić, inače autor knjige „Smijeh slobode“ čiji su glavni akteri upravo naši gosti. Nakon sat i četrdeset minuta ozbiljnih tema koje su, prema interesu i uključenosti publike, mogle potrajati i dugo u noć, uslijedilo je sat i petnaest minuta stihovanja i pjevanja. Snažnog, duhovitog, jakog.

Riječku se publiku nije dalo prepoznati. Umjesto sramežljive šutnje, otvoren razgovor. Ne samo s piscima nego i među sobom. Kritičko mišljenje čini čuda. Otvara raspravu, oslobađa strah od javnog istupa. A smijeh oslobađa još i više.

trsat3

Naše napaćene knjižnično-programske duše, umjesto doživljaja još jednog odrađivanja književnog susreta pri kojem bi svi sudionici radije bili negdje drugdje, počašćene su autorima koji daju 100 % sebe u interakciji s ljudima. U trenu shvatiš tu finu nijansu koja razlikuje iskrenost od magle, čovjeka koji govori iz srca i onog koji nema što reći. I ukratko – to ostavlja dojam. To je to zbog čega se sjetiš zašto zapravo radiš ovaj posao. Zašto se uopće trudiš povezati čitatelje s piscima.

Paralelna staza izdavača i knjižnica

Rijetki su danas izdavači koji vode svoje autore po promocijama, voze po svakojakim uvjetima, brinu o njima kao o ljudima, a još rjeđi dovode ih u knjižnice.

Pronaći izdavača koji govori našim jezikom, razumije da je staza kojom vozimo ista i ide u istome smjeru, sve je teže i teže. I kad nam se dogodi takav, malo smo u šoku. Jer izdavač koji shvaća da ovakvim potezima promovira i sebe i svoje autore, a ujedno zna koliko je važno svoje čitatelje zbližavati s autorima, i to u prostorima gdje inače čitatelji otkrivaju knjige istih tih ljudi, potpomognuti knjižničarima koji se svakodnevno trude promovirati dobre knjige i pisce i povezati ih s čitateljima - svojim korisnicima, postaje endemska vrsta.

U tome vidimo posebnu vrijednost ovih dana kroz koje smo protrčali, trčeći sa susreta na susret potpuno slobodno, bez nameta na pamet, kako je lijepo stajalo u najavi programa.

Izdavač iz prikrajka

Zanimljivo je promatrati Ogija (Dragana Ogurlića, direktora izdavačke kuće Adamić) koji režira ova zbivanja, a onda se povlači u sjenu i iskreno uživa u izvedbama svojih miljenika, smijući se njihovim forama kao da ih čuje prvi put i kao da je obični posjetitelj jednog posve neutralnog književnog zbivanja. Ne kao da iz večeri u večer prati svoje ljude i sluša nešto što je već čuo i pročitao bezbroj puta.

A onda i mi upadnemo u tu mrežu, nakon prvog susreta opijeni slijedimo iste ljude iz večeri u večer, smijući se tu i tamo istim, a uvijek još i novim stihovima, slušajući ozbiljno neke slične priče, ali nikad posve iste. Situacijsko skretanje s puta na jednako važne stranputice, zadiranje u teme koje se na dnevno-političkom planu uredno i dosljedno guraju pod tepih i izvrću, ozbiljno otvaranje nekih tema koje se kriju iza leđa nebitnih koje nas dnevno preplavljuju, sve je to ove večeri činilo vrijednima hodočasničkog pohajanja. Iz vijećnice u peknjicu, iz peknjice u knjižnicu, iz knjižnice u konobu, iz konobe u antikvarijat, iz antikvarijata u noć, pa u dan.

I onda prebiranje dojmova, puštanje da se slegnu, da odmore i da možda sutra, preksutra, budu dovoljno mirni za neki osvrt koliko-toliko vrijedan čitanja.

Autori iz prikrajka

A pored svega – privilegija. Biti dijelom svakodnevice ovog autorskog trojca, susretati ih i u ostalim dnevnim prilikama u kojima autor prestaje biti autor a (p)ostaje (samo?) čovjek, razmjenjivati misli, nadovezivati šale, dijeliti tišinu, to je dodana vrijednost ovih Dana. Izdavač je tu na tren preoteo kuhaču svom pravom, dežurnom kuharu (Kozmiću), sljubio prave sastojke i zamiješao jedan fini složenac ljudskih odnosa.

I zato, naš trsatski događaj nije bio samo običan književni susret u jednoj od mnogih književnih manifestacija. Ovu igru toplog sljubljivanja pisaca i čitatelja treba shvatiti kao imperativ i kao priliku, kao dobar temelj(ac) za mudru izgradnju stvarnog, kvalitetnog zajedništva knjižnice i izdavača. Na istome putu, u istome smjeru. Izgradnje budne publike, poticanja čitanja, kritike i mišljenja.

ogi