...vrijedne, i poneke aktualne kojima je zbog snage teme popularnost po sebi osigurana također zaslužuju našu trenutnu pažnju. Takva je knjiga Smijeh slobode Borisa Pavelića ispisana kao povijest kultne splitske tiskovine Feral Tribune.

Govoreći o Feral Tribuneu ne možemo pobjeći od osobne povijesti i pitanja - kada sam prvi put pročitao Feral, što me je zanimalo, što sam o svemu tome tada mislio…

Prebirući tako po vlastitim sjećanjima dozivam slike kioska Tiska ispred bivše tvornice konopa na riječkom Škurinju, a koji je te 2002. godine stajao na putu prema Konzumu, tada otvorenom u toj istoj bivšoj tvornici… Bilo je ljeto, prva meta tadašnjeg srednjoškolca bile su neke grickalice, a druga Feral... Ti ljetni praznici, kao prijelaz između trećeg u četvrti srednje, bili su po mnogočemu važni - ne samo što se tada ide na “maturalac” već uz to ide cijelo jedno sazrijevanje, a u mojem je slučaju to značio značajan porast interesa za razne društvene, političke i sl. teme… I tada sam prvi put osobno i svojim džeparcem krenuo kupiti baš famozni Feral Tribune. I da, još nešto valja napomenuti - dotadašnje obvezno ljetno štivo činile su gamerska revija poput Hackera, a sada se ta tobožnja “neozbiljnost igrica” počela zamjenjivati nečim potpuno drugačijim… Moram reći da sam u prvi mah bio dosta zbunjen - puno likova koji su se javljali na stranicama nisam prepoznavao, puno štoseva i karikatura nije mi bilo jasno pa posljedično ni duhovito… Ali onda se pred očima pojavila rubrika “greatest shits” i to je bilo ono što osvaja. Prave izjave koje su se činile kao da se netko zafrkava (a nije se zafrkavao) okupljene na jednom mjestu bile su najveći šamar koji vam realnost može pružiti. A tada mi je valjda odgovarao šamar. I tako je krenulo - kupuj Feral, kužio ili nekužio… No ono što znam je da su mi njegove teze i stavovi nevjerojatno puno toga razbistrili, otkrili, a i u razvoju konkretnog stava prema društvenim pitanjima i konkretnim ljudima iz najbliže okoline zaoštrili. Nije to uvijek bila pozitivna posljedica, ali takva je to bila tiskovina… Konfliktna, angažirajuća, beskompromisna…

Godinama nakon prestanka izlaska Ferala javlja se ova knjiga s naslovnice koje u nas zuri bezobrazni srednji prst i sve nas osvaja. Zašto? Razlog vjerojatno leži upravo u tome što je to ujedno suvremena knjiga o slobodi, njenim granicama, cijeni, pravilima… Jer pogledamo li uopće Feral, cijelo njegovo postojanje od sredine osamdesetih pa gotovo do kraja prvog desetljeća trećeg milenija, shvatit ćemo da je to bila jedna velika igra sa slobodom sviju nas. Bez obzira borili se s partijskim birokratima izgubljenima u interpretaciji vlastite ideologije, radikalnim nacionalistima svih nacionalnosti, ali nacističkih sklonosti, korumpiranim političarima i pohlepnim tajkunima, korporativnim divovima ili pak s konzumerističkim kapitalizmom (koji će se pokazati čavlom u lijes), uvijek je sloboda i ispitivanje njene granice bilo središnje pitanje. O tome se gotovo nema ništa više dodati i vjerujemo da svi koje zanimaju društvena pitanja, naša bliža povijest, ideologije, sloboda (...) imaju knjigu na listi čitanja baš ovog ljeta (a za 700 stranica vam i treba godišnji odmor.)

Vjerujem stoga da na Feral treba baciti i jedan malo drugačiji pogled, možda čak i važniji i bliži aktualnom trenutku. Kako Feral interpretirati i shvatiti kao poslovnu avanturu? Kako u vrijeme startupa, inkubatora, labova, VC fondova, ali i neviđenog osipanja domaćih ljudskih kapaciteta shvatiti priču o tri mladića koju su doslovno od prvog trenutka ulaska u tu priču i svojih ranih dvadesetih godina ušli u posao koji ujedno znači glavu u torbi? Rizik kojega nije jači karpalni tunel već metak u potiljak. Čitajući Smijeh slobode nailazimo i na dosta, možda ne i potpuno dovoljno, trenutaka koji pokazuju Feral kao jednu poslovnu avanturu s misijom. I to vrlo poučnu avanturu koja ima sve što jedna poduzetnička priča treba imati - rizik, cilj, strast, društveni utjecaj, radoholičarstvo. A ima i ponešto što ne bi trebala imati, poput dizanja redakcije u zrak bombom, paljenja vašeg proizvoda na gradskim ulicama, vojne policije na vratima… Razina hrabrosti i energije potrebne za takav način života ne nalazi se iza ugla. Smijeh slobode je možda upravo zato i prava literatura za sve poduzetnike i poduzetnike, sve one željne pretvaranja svoje strasti u posao, mlade ljude koji nisu stali samo na zbrajanju i oduzimanju bolonjskih bodova, one kojima Irska nije prva pomisao kada se kaže riječ “posao”.

Prije svega, Feral nismo pokrenuli da zaradimo novac, niti je itko od nas bio financijski stručnjak. Zarada nam je bila najmanje važna. Bili smo novinari i satiričari, ne poduzetnici, i vlasništvo nad novinama bilo nam je važno samo zato da dobijemo prostor za slobodan rad, da možemo pisati kako smo htjeli.

Na kraju knjige postavlja se i pitanje treba li nam novi Feral?
Nisam siguran da nam treba ni da li je moguć novi Feral, ali jesam da nam treba takva energija u svim sferama. I takva m…. :)