"09.12.2016. u 13.58 potres je zatresao Hrvatsku. Prema podacima EMSC-a, potres se dogodio 8 kilometara zapadno od Splita, odnosno u moru pokraj Slatina na otoku Čiovu. Epicentar potresa je na dubini od 10 kilometra, a procijenjena magnituda je 4,8."

09. 12. 2016. u 18.00 u Ogranku Trsat gostovala je Boba Đuderija ili da je nazovemo vidovita Boba, koja je na susjedovo pitanje da je l' čeka(n) nekoga? odgovorila da je, da čeka(n) potres. Na to će on: "A kada ste se dogovorili?" Kako nije znala točno vrijeme, umjesto na Čiovu odlučila ga je dočekati u našim krajevima. Predvidjela je, osjetila da će doći, a on smijehom zatrese samo središte Trsata.

U petak od 18.00 do 19.30 naš je Ogranak bio izložen udarima smijeha (richtere ne izmjerismo) prilikom predstavljanja nove knjige Bobe Đuderije, Zovem u vezi posla u izdanju Adamića. Kako je predvidjela potres, tako je ne pitasmo je li predvidjela i dolazak glumca Ranka Lipovšćaka na promociju, ali u neizbježnom i fatalnom sudaru sila njene knjige kratkih priča i Rankova (bez najave i pripreme) čitanja, prouzročeni su neuzastavljivi udari smijeha. U tim neočekivanim tektonskim pomjeranjima došlo je i do preklapanja sila u trenutku kada počeše čitati u duetu. U dijaloškom čitateljskom djelovanju (Ranko/Boba), izašla je na svjetlo dana jedna teško zanemariva i bitna osobina tih kratkih priča – one su odličan komediografski materijal.

Kako je Boba u stalnom dijalogu sa sobom, čitateljima i stvarnošću, njeni su dijalozi koloritni, nabijeni emotivnim doživljajem sugovornika i ne samo da ih čitamo, čujemo nego i vidimo sa svom pratećom mimikom, upravo kao gledatelji pred pozornicom.

Ukratko preživjesmo Bobin potres i zapitasmo se gleda li to Boba u kuglu, zvijezde ili dlan, ali da je povezana s nekim višim silama, to sigurno jest.

Izgleda da njena predviđanja nisu slučajnosti, jer toga istog dana objavljena je i sljedeća vijest:

"Minimalna plaća u 2017. raste za 156 kuna bruto.

Minimalna plaća u 2017. godini iznosit će 3.276 kuna bruto, što je povećanje za 156 kuna u odnosu na bruto iznos minimalne plaće u ovoj godini - 3.120 kuna.”

Kada Boba zove u vezi posla u ugostiteljstvu, znojeći se uz neugodu postavljanja onih neprimjerenih pitanja o uvjetima, samoj sebi objašnjava: "Tu se radi, i ne pita se za plaću, to svi znaju...” te doznaje da bi prvi mjesec mogla zaraditi i tri ipo tisuće. Prostom računicom potvrđuje da nije baš previše pogriješila u odnosu na novinsku vijest, a uzme li se u obzir njeno književno predviđanje, do 2018. potvrdit će svoju vidovitost. Za magičnu brojku od 4000 trebalo bi raditiu kuhinji najmanje deset, a sigurno i više sati dnevno, cijelu sezonu, bez ijednog slobodnog dana, razmišlja ona – bit ću kuharica, peračica i čistačica, a onda ću, da bi nakon posla imala krevet na koji ću se srušiti, još i čistiti apartmane? Za četiri tisuće kuna? A kad bi trebala čistiti te apartmane? U ponoć, kad se vratim iz restorana, iz popodnevne smjene? Možda da usput još malo skoknem i do njihovog maslinika, podrežem masline, okopam malo? Da im nalijem i koju teracu? Jebi ga, ugostiteljstvo je to. Ova predviđanja možemo uzeti kao kreativnu slobodu ili pojačanu sliku stvarnosti te zašutjeti u panici ili se nasmijati uz svijest o vrlo mogućem ostvarenju. Dakle, realnost je tu, začinjena, ne baš ugodno aromatičnim začinima, ali ipak dovoljnim za smijeh. Prostori svakodnevice, ljudskih i obiteljskih odnosa, mentaliteta Splita, osobnih doživljaja i još mnogo čega drugog prostori su u kojima Boba stvara svoj prepoznatljiv pripovjedni stil, a najkraće rečeno iz trenutka suvremenosti u kojem je priča pronađe.

Marčelina, Bobina naratorica, pedesetogodišnja raspuštenica – žena sama s djetetom, bez posla, uhvaćena u dužničko ropstvo i pod prijetnjom ovrhe, u stalnom balansiranju s bankom, traži bilo kakav posao, elementi su naše stvarnosti koja može upućivati samo na tragediju. Dijelovi Marčeline rasuti su među nama. Prepoznajemo ih, tište nas, podižu zid u koji udaramo, vuku prema dolje i poželimo da nas nema, a onda naletimo na priču "Kako mi je smrt spasila život". Taj paradoks razbija tamnu stranu, počinjemo se smijati i shvatimo koliko je bitan ugao iz kojeg promatramo sebe i stvarnost koja nas okružuje. Uzimamo njen recept za preživljavanje i shvaćamo da nismo sami, da se može i malo zaškiljiti na jedno oko i stvarnost poprima druge boje, boje smijeha i opstanka.

Nije to samo smijeh kao smijeh. To je smijeh kroz suze, smijeh kojim se prevladava bol, tuga, smijeh koji okrutnost realnosti dovodi na nivo podnošljivosti. Boba kao vidovnjakinja, guru, Sai Baba ili možda samo i jednostavno kao Boba, jedna od nas, vodi nas kroz poznatu stvarnost gledanu samo malo pomjerenije, milimetar ulijevo, pola u desno, podignuto za pola stupnja gore, što ne oštećuje sliku stvarnosti, ali joj daje podnošljiviji izgled. U njenom pisanju elementi patetike izvrnuti su u ironiju koja je rastapa i pretvara u smijeh, ponekad gorak, ponekad tužan, ali oslobađajući i iscjeljujući.

A kada je obljubi sevdah, kada mu se preda, kada nam se čini da će otploviti u čistu liriku, zastane, udahne, možda se digne da promiša kapulu, jer osjećaji koji se kovitlaju negdje po trbuhu, napisani ili izrečeni, gube snagu doživljenog. Dajući mu muževne osobine i još bojeći sevdah koloritom splitskoga govora, stvara sklad različitih podneblja i pri tome djeluje potpuno prirodno, kako prirodna i sama emocija može biti.

Spajajući naizgled nespojivo, pažljivo promatrajući, uočavajući nebitno-bitne detalje i pišući iskreno i bez predrasuda, prepoznata je, kako u Hrvatskoj, tako i u širem regionu. Zato i ne čudi što se polako, ali sigurno okuplja sve veći broj njenih čitatelja, kako u cyberspaceu, tako i uživo na promocijama, smijući se njenom poimanju stvarnosti koje olakšava naše. Ruši granice virtualnog i stvarnog, povezuje ih, kao što povezuje i svoje čitatelje koji se, osvjedočili smo se, počinju družiti u stvarnom svijetu. Ona ne piše za imaginarne čitatelje, moguće čitatelje ili čitatelje to be, nego za stvarne ljude, ljude koje poznaje ili će upoznati. I koliko ona pomaže nama / svojim čitateljima, toliko i mi pomažemo njoj.

Sile cyberspacea kojima Boba upravlja definitivno su na strani jedaja u borbi protiv tamne strane. Pišući blog okupila je svoje čitatelje i povezala svojom energijom/silom, a onda je pojačala na facebooku. Ona je primjer kako je smijeh uvijek smijeh, bio u formi bloga, statusa na facebooku ili doživljenog uživo i kako terapeutski djeluje na sivilo svakodnevice. Prošavši internetsko spisateljstvo, već drugi put završava u formi knjige koja sada/već očekuje i drugo izdanje.

Koliko je njena Marčelina Boba ili koliko je Boba Marčelina, to nije bitno. Bitno je da je otkrila magiju smijeha, zdravog, ljudskog, kada se sami sebi smijemo, a nije nam neugodno, pa ga još želimo podijeliti i s drugima i ne smeta nam da nam se i drugi smiju. Štoviše, sretni smo jer nešto dijelimo i drugima donosimo radost. To je ono "Kad pružiš ruku nekome, ti u stvari pomažeš svemiru da ponovo stane na noge? Ono, malkice vratiš stvari u ravnotežu, makar na trenutak?" (Svemir)