Knjiga „Znati(želja): zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?“ napisana je s ciljem da zainteresira javnost, posebno mlade i njihove učitelje, te da ih potakne da posegnu za popularno znanstvenim tekstovima koji složene znanstvene teme širokoj publici interpretiraju na zanimljiv način.

Otvorivši temu „Tko i zašto može biti dobar pisac popularno znanstvenog teksta“ navedene su odlike poput jasnoće, logičnosti, sposobnosti pojednostavljivanja i integracije, poigravanja jezikom, vođenja čitatelja korak po korak s naglaskom na to da autor teksta mora znati kako zaintrigirati svoju publiku jer „ako je tekst dobro napisan, sama tema postaje manje bitna“.

Također je kao bitan, istaknut entuzijazam, kao i strast prema onome što se piše zato što se tako lakše dopire do čitatelja zbog čega je motivacija katkad bitnija od same količine znanja.

Time je otvorena i tema pogrešne percepcije znanstvenopopularnih tekstova na što je Anita Peti-Stantić kazala kako "ležeran stil ne znači i površan" te naglasila kako nam samo racionalno razmišljanje omogućuje borbu protiv lažnih vijesti i procjenu onoga što moramo razumjeti da bismo se mogli informirano nositi sa stvarnošću u kojoj živimo i koja nas okružuje.

znatizelja-1

Kao jedan od čestih problema Anita Peti-Stantić navodi kako su udžbenici često zbirke nesavršenih tekstova i kako profesori često nisu u potpunosti zadovoljni udžbenicima pa se oslanjaju na usmenu predaju ili dijele svoj materijal. Potkrepljuje to tezom da su znanstveni, a često i srednjoškolski udžbenici, redovito pisani tako da ne podržavaju komunikaciju između različitih struka, te da nedovoljno povezuju ono što bi se lako moglo logički povezati.

Kao primjer lošeg udžbenika spomenut je onaj iz Hrvatskog jezika za srednje škole u kojem je teško povezati gradivo, skače se s teme na temu, s realizma na sintaksu, sa sintakse na barok, s baroka na leksikologiju, gdje učenici čitaju Držića, a da prethodno nisu upoznali renesansu. S druge strane kao primjer dobre prakse spomenuo se onaj iz Finske gdje se u okviru škola s "modernim" obrazovanjem, dva do tri puta godišnje svi nastavni predmeti povezuju u jedan projekt kojim se nastoji odgovoriti na neko pitanje. Što je otvorilo intrigantnu tezu: „Imamo li dovoljno obrazovan kadar za tako nešto, budući da smo i sami proizašli iz sličnoga sustava obrazovanja?“

U gomili otvorenih pitanja, posebno je bilo zanimljivo kad je moderatorica Morea Baničević načela pojam intelektualnog vokabulara spominjući kako mnoga istraživanja ukazuju na to da su širina i dubina vokabulara mladih najbolji prediktori njihove aktualne i buduće sposobnosti čitanja, a onda i učenja i svladavanja onoga što se pred njih postavlja kao zadatak.

Anita Peti-Stantić je na to dala primjer navodeći kako djeca ne razumiju značenja riječi; raspolagati, spoznati, uvidjeti, uzrokovati...  koje se nama čine obične, no djeci su nerazumljive i o njima zaključuju po najbližoj fonetskoj riječi što ne dovodi do dobrog rezultata. Za mnoge od tih riječi mi nemamo druge, kazala je Anita Peti-Stantić dodavši kako nam te riječi trebaju, no da postoje pokazatelji iz kojih se vidi da je vokabular mladih i u govoru i pismu, sve uži i sve plići, što znači da mladi znaju sve manje različitih riječi u sve manje potencijalnih značenja.

Morea Baničević

Posljedica toga je da se mladi ne uspijevaju precizno sporazumjeti, ne mogu precizno izraziti svoje misli, a nepreciznost razumijevanja druge osobe smanjuje sposobnost empatije i tolerancije, pa dolazimo do svijeta gdje smo stalno u problemima jer sužavamo kontekst zbog drastičnog manjka vokabulara, a kontekst se ne može stvoriti iz ničega. U prilog tome govore i podaci koji kažu kako su rezultati matematike i pismenosti danas lošiji nego prijašnjih godina, a takvi su zato što učenici sve manje čitaju, zbog čega manje razumiju zadatke.

Zaključeno je kako uz sve reforme i škole za život, nećemo napraviti ništa značajno dok i sebe i djecu ne krenemo učiti čitati. Za kraj Anita Peti-Stantić je najavila knjigu "Put u nepoznato, zašto se bavim znanosti i kako je do toga došlo" na kojoj participira više od trideset hrvatskih znanstvenika koji su napisali svoje životne priče o tome zašto su znanstvenici i kako je do toga došlo.