Događanje će svojim sudjelovanjem uveličati književni kritičar Ljubomir Stefanović, predsjednik Katedre čakavskog sabora Novljansko kolo Miljenko Žanić, sinovi Davida Kabalina Vanja i Miran Kabalin, maestro Dušan Prašelj, Dašin prijatelj, Krug pivača novljanskog kola (muški i ženski duet) i sopilaša KUD "Ilija Dorčić".  Stihove Davida Kabalina interpretirat će Barbara Kalanj Butković i Dan Kabalin, a večer će moderirati Vlasta Sušanj Kapićeva.

Književnik je David Kabalin po mnogo čemu bio iznimna figura našega književnog i kulturnog prostora. Trajanje, postojanost, nazočnost na kulturnoj i književnoj sceni više od pola stoljeća, a pogotovo zadnjih nekoliko desetljeća, samo su neki od elemenata koji njegovu književnu osobnost čine prepoznatljivom i nezaobilaznom.

Njegovo nastojanje na čakavskom govoru, varijetetu, zajiku, njegovo kontinuirano cizeliranje, dotjerivanje/dopisivanje jednoga mikrokozmosa (ili ako smo precizniji, primorskog, posebice novljanskog), prepoznatljivih i posve određenih vrijednosti, kako se to danas veli – tradicionalnih, čini nam neobično bliskim jedan uređen svijet, pomalo marginaliziran u kontekstu globalnih pojednostavljivanja i ujednačavanja i nastojanja da se usputno dokinu posebnosti koje su velikim dijelom određenog identiteta. Dakako, tu jezik/zajik nije samo sredstvo razmjene, sporazumijevanja, komunikacije, on je život, on je svijet, on je povijest, on je zbilja, on je prepoznatljivost, on je svakolika opstojnost. U njegovoj slojevitosti iskazuje se bogatstvo okruženja i svijeta.

David Kabalin je desetljećima na tom tragu sazdavao jedan poetski svijet koji supostoji onome stvarnome. U tom je pogledu bio meštar, reklo bi se da su mu pozne godine, barem čitajući njegove rukopise zadnjih nekoliko desetljeća, donijele ne samo dodatnu smirenost već i jedinstvenu odmjerenost kojom je slagao poetske retke. Taj njegov poetski svijet koji na okupu drže, neki bi rekli, ponekad pomalo nostalgični miomirisi primorskoga prostora i „zvuci domaćega kraja“ (Tu sopu mile naše sopile, tu bura grmi, od tuda smo mi), u kojem je njihalo, dakako, uvijek između žitka i cimitra, posve dobro funkcionira. On, naime, izrasta iz onoga što prethodi, on se ne gradi na pukoj prošlosti već na bogatoj baštini, na ispisanosti, pa i vlastitoj, pomalo glagoljaškoj, pa kad je suočen s neminovnošću globalnoga „otopljavanja“, on ostaje i zatiče se u svoj uređen i začudan poetski mikrokozmos.

On je taj svijet gradio iz knjige u knjigu, ustrajno dograđujući i potvrđujući njegov raison d'etre. Svaki njegov rukopis uvijek je bilo ponovno sažimanje, kompletiranje/dopisivanje svojevrsnih, rekli bismo vrsnih minijatura na tom poetskom štafelaju sazdanom od mirisa primorskoga podneblja i ljudi. Taj svijet, gotovo poput onog izdvojenog-otočnog, nosi iskustvo i grubog i idiličnog prizvuka. Svojevrsni privid odvojenosti od ostaloga svijeta daje mu pak priliku da iskaže svoju samoniklost, sve razine izvornosti i različitosti, sve otklone od pretežno ustaljenoga, sve vrijednosti onoga drugoga. I, što je najbitnije, dakako, svoj unutarnji sklad i život. Davida Kabalina kao pisca, radoznalog i znatiželjnog promatrača ponekad je uznemirivalo pomicanje ili neuvažavanje te svojevrsne unutarnje ravnoteže, što se katkad moglo prepoznati iz pojedinih redaka natopljenih svojevrsnom gorčinom.

Koliko god bio uvijek prepoznatljiv hod vremena u njegovim lirskim iskazima, teret godina na njegovim plećima samo ga je prividno opterećivao jer je gotovo svakim retkom i poetskom slikom ostvarivao svojevrsnu živost i radost pisanja. To je bio njegov izbor, njegov poziv, njegova odluka (kako veli u pjesmi Moja starost– „Teška bol bi na me pala / kad bi desna pisat stala“). Predano se odazivao i prepuštao svom stvarateljskom zovu kušajući poput svakog rafiniranog autora iskazati naizgled neizrecivo, uglavnom duboko zapreteno u kolopletu emocionalnog i racionalnog.

Daša Kabalin godinama je svojim tankoćutnim poetskim perom marno gradio i do/građivao svoj poetski svijet; to može samo pjesnik koji je odavno dosegnuo svoju poetsku zrelost. U tom nas svom prisnom poetskom domu ugošćuje i danas i zadivljuje čistoćom poetskih slika, te razgaljuje vitalnošću svojega poetskog govora.

Ljubomir Stefanović 

Mali od foguna 

Siromašić je bil

oca j' i mater za rana zgubil

pa da bi kruha našal

sej ' ukrcal

i navigat šal.

Mornarsku mu j' maju teta kupila,

kapicu baba Luce zašila,

modre brageše od strica Jose

i nogi bose.

I mučno žive, i puno dela,

kroz suze gljeda va mora vela.

Ma ča će to – doma će prit

pa će se drugim mladićen hvalit

i pripovidat štoriju sakramensku

zatežuć na kostrenjsku:

„London takat,

Biškaj traveršat,

ki bi od vas to mogal provat?

A tamo doli va Merike Vruće

su vali kot kuće...“

Njegova baba sin pripovida:

„Bi reć kako da brod zapovida !“

1937.

O Davidu Kabalinu

David Kabalin rođen je 1918. godine u Novom Vinodolskom. Školovao se u rodnom mjestu, Senju, Sušaku, a u Zagrebu završava šumarski fakultet.

Sredinom tridesetih prošloga stoljeća počinje se javljati čakavskim stihovima, najprije u sušačkim krugovima, a nakon sjedinjenja Istre i Rijeke s maticom Hrvatskom, u novinama i časopisima u Puli i Rijeci. Objavio je knjige pjesama i kraćih proza: Jedri brode, široko ti more (Rijeka 1967), Naša beseda (Rijeka 1969), Kolo mažurane (Pazin 1975), Zač nan je noćaska jadra otvoriti (Rijeka 1976), Pivanja i govorenja (Rijeka 1978), Na moru rumen (Rijeka 1984), Moj grad kameniti (Rijeka 1987), Juže ubo zima minu (Rijeka 1992), Moje strune (Rijeka 1995); Ustanova Ivan Matetić Ronjgov objavljuje mu izbor iz književnog rada pod naslovom Kroz godišća (Ronjgi 1997), a slijede zbirke Pomalko prohaja deveti križ (Rijeka 2000), Nagnulo se j' drivce orihovo (Ronjgi 2002), Dedove pojidi i veselja (Rijeka 2003), Barčica j' armana, slebron okovana (Ronjgi 2004), Ne zahajaj, sunašce moje!(Rijeka 2006), "Sakog trena jedno godišće za Učku zajde"  (Ronjgi 2007), "Novljansko govorenji"  (Ronjgi 2009), " Besedice "  (Novi Vinodolski 2011). Časopis Književna Rijeka posvećuje mu cijeli broj (br. 6, 1998).

Mnoge od objavljenih pjesama uglazbili su mu skladatelji, od kojih spominjemo Ivana Matetića Ronjgova, Borisa Papandopula, Josipa Kaplana i Dušana Prašelja. Kabalinove su pjesme uvrštene, među ostalim, u više izbora, panorama i antologija hrvatskog pjesništva (Korablja začinjavca, Rijeka 1968, Besede s kamika i mora, Rijeka 1968, Mare nostrum, Zagreb 1971, Puntarska čakavska beseda, Rijeka 1975, Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine, Rijeka-Koprivnica 1980, Godovi ljubavi-Prijatelji hvala vam, Zagreb, Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, Rijeka 1987, itd.).

Dobitnik je raznih nagrada, među ostalim i Nagrade grada Rijeka i Nagrade grada Novog Vinodolskog te Nagrade Drago Gervais.