David Kabalin Vinodolski naš otac, za nas naš tata, a kasnije kada je postao djed, i za nas je ponekad bio dede.

Za njegove bliske, evo nekoliko manje poznatih priča i pojedinosti iz tatinog života, nažalost čovjek uvijek prekasno shvati da je propustio razgovarati o mnogim temama sa svojim dragima koji su otišli.

MORE i njegove različite ćudi , brodovi , pomorački život, sigurno su našeg tatu beskrajno privlačili, zaokupljali, veselili, vezali te pored obitelji i njegovog rodnog Novoga, najveći dio srca ispunjali.

Idemo tako polako uz more kroz tatin život, spominjem mali broj veza, od njih bezbroj.

Negdje oko 1949.-50. na svojim dugim putovanjima, piše rukom knjižicu „Naša ljubav“, posvećenu svojoj ljubavi, našoj majci, njegov životopis do 1946. i rođenja Jurice, prvog sina, o sinčiću i rođenju piše s mnogo ljubavi..

Počinje maštom i legendom vezanom za „dva bunara - u živu kamenu isklesana“ nedaleko Novoga, gdje „u časovima između ponoćne ure i prvoga pijetla, suđenice novorođenčadi život pišu“, to su tri vile, od kojih je prva suđenica – vila pomorkinja.

„Jedna je izronila iz duboke pučine i dalekog, u noći usnulog vala. U kosama imala je utkane halugice i alge, oči poput mora plave, kose zlatne poput pijeska na sprudu a glas joj je šuštao kao val kad se po žalu toči. .........................

Pomorkinja je rekla glasom koji je nalik žuboru vala i šapatu prostrane pučine: U duši neka mu more caruje. Glasove mora će slušati, more će mu uvijek u uho doprijeti. Devet gora prostranih i devet daljina od devet puta devet dana dalekih svladat će tih šapat vala i doprijeti do duše koja će uvijek željeti plave horizonte sa vedrim jutrima i rumenom večeri. More će mu ljubav odnjihati, modre oči vedre djevojke more će svojim azurom ukrasiti. Vjetrić sa mora kosice će joj češljati da bude lijepa kao trak sunca na bistru valu.“

Malo dalje piše: „Na dan upisa u školu svakud me je majčica tražila. Konačno me je s mukom kod mora našla.“

Kasnije, u istom životopisu kaže:

„Tata je plovio na pruzi Sušak - Vrbnik s parobrodom „Učka“. Ravno iz škole znao sam, s knjigama pod rukom, otrčati na parobrod tati, otići s tatom do Vrbnika, prespavati na brodu, a u jutro u Novom, s napisanom zadaćom ravno iz parobroda u školu, dok bi tata parobrodom produžio za Sušak. Iz Vrbnika vidi se Novi. Tata bi mi pokazao točno našu kuću. Sitna i mala, ko suzica sićušna. “Tamo je mama, Franjo, Srećko“, pričao bi tata. Ja sam dnevne ure veselo provodio. U Novi gledao i ne gledao. Kad bi se spustila večer, galebovi bi kričali nad usnulom pučinom, Novi bi u daljini svjetlucao – ja bih se neopazice odvukao na krmu i neopazice tiho, tiho plakao.“

O školovanju :

„Tata nije dozvolio da se upišem u nautiku. Pomalo se smijao mojoj želji za morem. To me je priznajem, mnogo smetalo. Svršio sam na šumarskom fakultetu. Zašto baš tamo? Ne znam! Slučaj, kao mnogi slučajevi koji postaju prekretnicom života.“

Očito su njegovi roditelji nastojali zaštititi sina od mnogih teškoća tadašnjega života pomoraca koje su iskušali. Slično se naš tata, uz podršku mame, ponio prema nama kada smo mi sinovi, i to dvojica, svaki pri kraju osmoljetke, izrazili želju ići u pomorsku školu te kasnije na more. Tata i mama uvjetno su nam odgovorili: „Najprije fini gimnaziju, pa onda moreš na Višu pomorsku..“ Kada smo finili gimnaziju, želja za zvanjem pomorca popustila je pred novim planovima.

1937. ima devetnaest godina, našli smo jednu od prvih sačuvanih pjesmica, svakako o životu na moru: Mali od foguna.

Rat - iz spomenutog životopisa, navodim samo dio opisa:

“ Pošli smo pučinama mi - proganjani partizanski mornari. Gonili su nas kao pse, proganjali, čekali u zasjedama, vrebali, ali i mi smo se vragu vražji odupirali. Naši su putevi uvijek bili noćnim skutom obaviti,puni pucnjave, borbe i neizvjesnosti.“

U to vrijeme piše „Mornaričku“ kasnije se koristi naziv „Mornari„ (prema refrenu), ali isto tako 1944. i „Drvene brodove“, manje poznatu pjesmu:

„Drveni-da! I drvene gradje!

Iz drva nam korbe i jarbol naš velik,

drvena kormila, drvene ladje,

drveno sve je, al – srce je čelik.“ prva je kitica

Taj istu rat, na moru, dovodi ga do životne suputnice, buduće supruge Sonje, naše drage majke, isto tako s mora, s otoka Raba.

Kasnije u miru, pati dok je zbog poslovnih dužnosti i putovanja kroz duža razdoblja udaljen od mora, ali srce, misli i stihovi svjedoče: osim obitelj, stalno snuju more.

Naša mama običavala je pričati kako je prvo vrijeme svoje veze sa šumarom snivala i planirala njihov zajednički budući život u romantici šume, negdje u nekoj šumariji, borovi, jele, livade i cvijeće, ali sudbina tj. silna ljubav njenog šumara prema moru, rekla bi, odveli su ih drugim putem i osim manjih boravaka i šetnji u šumi, sve je ostalo slobodno vrijeme bilo na moru i uz more.

Slijede crtice o slobodnom vremenu.

Negdje 1955. kod rapskog drvodjelca kalafata gradi barku, oko 7 metara, s latinskim jedrom, i nas djecu počinje na moru učiti živjeti, voljeti i posebno poštivati more, jer kaže – more može biti najveći i najdraži prijatelj, kao i najospasniji i najljući neprijatelj, što često susrećemo u stihovima.

Odmah nakon toga kreće u svoj brodograditeljski amaterski rad, na Sušaku u konobi gradi kaić, bajbot, drvenu barčicu od 2 metra, lagano zaobljenih bokova i ravnom provom.Godinama iza toga slično su izgledali „kadeti“ , na kojima su mnoga djeca učila vještinu jedrenja. Naš kaić dugo je i uspješno plovio, nosio je ime „Ćićo“, po našem kanarincu.

Mi sinovi - posada rastemo, i tata kod brodograditelja u Klimnu gradi veću barku - brodić od 9 metara, elegantne prove s baštunom i zaobljenom krmom, zovu je dalmatinska štela, jedro je „Marconi“ - trokut. Obiteljska posada sada odlazi na veća putovanja Jadranom, brod i otac uče nas ljubavi prema moru. Kao danas pamtim kako je tata postupno kupovao opremu za barku, svaki mjesec nešto, fineštrin, bitu, bucel, svjetla i tako redom. Mama bi povremeno pitala: „Koliko to košta?“, tata bi radije preskočio pravi odgovor, više puta znao je odgovoriti: „ Niš, baš niš, danas su sve davali za badave, bila je prava prilika ..“ , i tako je malo po malo barka opskrbljena u miru obiteljskom.

Poslije, ponovno mijenja barku, tata je prilagođava umanjenoj posadi, jer sinovi rastu i sve manje plove s roditeljima. Bila je to plastična jedrilica, koju smo još dugo rabili, mi, sinovi s našim obiteljima. Tata je i dalje usklađivao svoju vezu s morem svojoj dobi, u poznim godinama sa svog balkona na Sušaku pomno pratio sva kretanja brodova na moru. Znao je i pratio svaku regatu na Kvarneru, uvijek nam za naših posjeta pričao koji su brodovi ušli i izašli iz luke, i tražio je da provjerimo njemu možda nejasne pojedinosti o tipu broda, tereta ili razloga dužeg sidrenja pojedinog broda. Ponavljala se priča njegovog oca, koji je kao penzioner s ganka kuće u Novom pratio svaku barku i brod u Velebitskom kanalu.

Takva veza s morem unosila je vedrinu njegovim staračkim danima, i kao što je i sam rekao u riječima vile suđenice na početku priče, ni nakon smrti nije se udaljio od mora, novljansko groblje, uz samo more, sluša šum vala i pešćaci u igri mora.

Sakupio Vanja Kabalin, studeni 2013.