Čak i među knjižničarima koji su u struku zalutali gotovo slučajno (i toga ima - studiji knjižničarstva nisu uvijek nicali na sve strane poput gljiva usred krize) mnogi će se složiti da, zapravo, vole svoj posao, kad su ga u stanju obavljati u normalnim ljudskim uvjetima. Ima u ovom poslu, kao i svugdje, ljudi koji ne vole vidjeti drugo ljudsko biće, a kamoli komunicirati s njim (zato su i pošli u struku da rade s knjigama, zar ne?), ali ima i onih koje ništa ne veseli više od korisničkog smiješka i par riječi zahvale na knjizi. U trenucima manevara izbjegavanja (raznolikih stvari koje u bilo kojem trenutku mogu pasti na nas, a kojih je naizgled sve više svakog tjedna) vrijedi se zapitati – što je to što nas tjera dalje u poslu, kao struku, ali i kao pojedince?

Knjižničari desetljećima kroče po tankoj granici između obrazovanja i opuštanja – nudeći i jednu i drugu vrstu ukoričenog sadržaja – i često, u svoj silnoj žurbi (da se ne spotaknemo o vlastite noge i da pronađemo baš tajdio nekog serijala na stolu s novitetima i da vam ne naplatimo krivu ili možda tuđu zakasninu) zaboravimo da u svemu postoji ljudski faktor. Čitavo to vrijeme, taj ljudski faktor samo mirno stoji, s druge strane pulta, i gleda i smješka se dok se mi trudimo. (Ili se pjeni i dere na nas – ali ovo nije ponedjeljak za takve. Ovo je ponedjeljak za sve one ostale.) Na kraju dana, čega ćemo se radije sjećati – zakasnine ili korisnika?

Među razlozima zbog kojih svakog dana uz nekakav zaostali tračak nade odlazimo na posao nalaze se, među prvima, korisnici koji će se idući put vratiti u knjižnicu jer smo mi nešto dobro napravili prilikom njihovog prošlog posjeta – bili susretljivi, bili brzi, znali točno preporučiti onu knjigu u kojoj će korisnik kao čitatelj moći prepoznati sebe. Za korisnike koji nam se vraćaju od najranije dobi (a takvih ima mnogo), preporuka će ponekad značiti razliku između života i smrti, a za nas ništa manje značajnu razliku između toga hoće li nam netko tko je danas klinac-početnički čitač jednog dana spasiti radno mjesto kao dio odrasle populacije i korisničke statistike...

U domaćim prilikama, za one među nama koji rade u većim odjelima i ograncima, jedno od manjih zadovoljstava krije se i u telefonskim obavijestima korisnicima da im je stigla knjiga koju su čekali na rezervaciji, jer ponekad je upravo nevjerojatno koliko se ljudi mogu oduševiti jednim takvim jednostavnim javljanjem. (Sjećate se onih bajki koje su nam pričali, prije ere tipkanja u svrhu komunikacije, da se treba smiješiti prilikom telefonskog razgovora? Ponekad se to stvarno osjeti...)

U sporim danima, kada se stignemo zabavljati i na druge načine, jedna od stvari koje gotovo neprimjetno, a opet neizbježno mogu podignuti naš dan jest komentiranje pročitane knjige ili stripa na pultu s korisnicima koji isti primjerak vraćaju. (Jer ne stigne sve u preporuke na webu – nikad i neće, s obzirom na omjer naklade i brzine knjižničarskog tipkanja.) Kad vidimo knjigu koju smo i sami htjeli pročitati ili nekom preporučiti – Kakva je bila? Isplati li se čitati je? Kome biste je preporučili? Kad korisnik vraća naslov koji s guštom krasi naše police – Je li ovo prvi put da ste to čitali? (I, nešto sramežljivije...) Je li vam se svidjela koliko i meni? Nikad ne znamo kakve ćemo istomišljenike pronaći u korisnicima – i kakvu ćemo preporuku, naposljetku, i sami čuti...

Za one među nama koji rad na pultu (i raznim drugim skrovitim knjižničnim mjestima, donedavno i u spremištu) nadopunjuju drugim knjižničnim aktivnostima, malo toga može toliko vratiti vjeru u struku kao neposredan rad s korisnicima u grupnim aktivnostima, poput čitateljskih klubova, jednokratnih susreta s čitateljima i piscima te raznolikih drugih zabavnih stvari (od kojih nam se na nekima možete pridružiti već ovaj tjedan, u Tjednu dobre dječje knjige i Noći knjige. Jer, ponekad, za neke stvari na pultu jednostavno nema vremena – pa i za to da doista pitamo korisnike što misle o nekoj bitnoj temi, nadugačko i naširoko te osluhnemo što bi oni htjeli napraviti za knjižnicu – danas, idući tjedan, kroz nekoliko godina (ako jedna stvar krasi knjižničare, onda je to strpljenje).

Iako među knjižničarima još ima onih koji se u ponudi informacija nisu predali u utrci s internetom (obično ovisi o temi), uvijek će postojati stvari koje javnosti može pružiti samo knjižnica – za početak, legalan pristup golemom broju naslova za gotovo nikakav novac, što je od posebnog značenja korisnicima slabijeg imovinskog stanja, mlađim korisnicima i korisnicima koji čitaju mnogo. (Potonji su jedno od zasebnih knjižničarskih zadovoljstava.) Dok diljem svijeta knjižnice izgledaju drugačije i služe u različite svrhe, u jednom se slažemo – za korisnike smo nezamislivo isplativi, da ne kažemo jeftini. Ponekad je već svijest o tome da, praktički, činimo dobro djelo za javnost već samom ponudom svojih usluga dovoljna da nas motivira iz dana u dan...

No, na kraju dana – u rano popodne ili kasne večernje sate, ponekad i nedjeljom – ono što nas možda i najviše veseli jest svijest da smo obavili dobar posao, na pultu, na katalogu, na webu ili na susretu, te da ćemo sutra napraviti još bolji. Dok iz usta naših najbližih još uvijek slušamo bajke o knjižničarima, dok uporno radimo svoj posao iako smo svjesni da baš nitko ne može znati što radimo (i kako radimo) osim kolegica koje nam se u taj čas nalaze nadohvat ruke, jedna nas stvar može voditi dalje – a to je da radimo najbolje što možemo i trudimo se apsolutno najviše što možemo (ili što naše bolne noge i leđa i oči dopuštaju). Jer, kod knjižničara se zapravo ne pita zašto su postali knjižničari, ni što im je život učinio da ih dovede ovdje, u ovaj ponedjeljak, za ovaj pult – već što će učiniti dalje. Ili, možda još bitnije – zbog koga će to učiniti?

Fotografije: Razlog broj 1.