U vremenu društvenih mreža, fotografija iz svakojakih skrivenih kutaka koje završe posvuda i općenite politike veće transparentnosti nego ikada u povijesti ljudskog i knjižničnog roda, postavlja se jednostavno pitanje – postoji li uopće nešto što ne smije završiti u javnosti, i ako da – što?

S druge strane, onaj drevni balkanski kućni odgoj čuči u mnogima od nas i uporno nam šapće za vratom – nemoj nikada dopustiti da ti gost vidi prašinu, zakrpu, prljavi kutak u kući, bilo kakve probleme, dok ispija kavu u tvom dnevnom boravku… Sve što se nudi gostima, rodbini, korisnicima uvijek mora biti brižljivo ispeglano, uređeno, besprijekorno, zadovoljno, dobro raspoloženo, potpuno pod našom kontrolom...

No, što kad taj bogomdani kućni odgoj zakaže? Što kada pokazivanje prljavštine postane jedini način preživljavanja – jer inače nitko ne može saznati i pomoći nam da riješimo problem što se skriva u stražnjoj prostoriji, u kuhinji, u kupaonici? Što kad ispolirana površina više ne prikriva mračne tajne, već vulkane pred erupcijom i kupole pred urušavanjem na nedužnog prolaznika? Što kad ne preostane nijedan drugi način već reći javnosti apsolutno sve, jer je javnost jedina koja može spasiti stvar, zalaganjem za našu vlastitu dobrobit – kad nam samima ne preostane ništa drugo?

I tada, odgovaramo, još uvijek će ostati stvari koje vam nikada nećemo reći. Ni u 333 Stranice, ni u tisuću polupismenih novinskih članaka u kojima ponekad završi i naša kuća, ni tijekom stotina sati jadanja prijateljima nad macchiatom, ni u jednom službenom izvješću, ni u jednom ispadu bespomoćnog bijesa u privatnim porukama na društvenim mrežama...

Natuknut ćemo, ponekad, da stvari nisu tako lijepe i funkcionalne kakvima ih se trudimo prikazivati. Objavit ćemo pokoju fotografiju stranica u knjizi koje je izjela plijesan ili, možda, hrpicu popadale žbuke na podu u Odjelu. Reći ćemo (i mnoge time iznenaditi) da u određeno doba godine moramo kartonskim kutijama zabarikadirati vrata nekih odjela kako staklo na njima ne bi stradalo u pretjerano dobro raspoloženim zabavama na Korzu. Spomenut ćemo da smo možda danas osobno potrgali rukav na otvorenoj rupi na radnom stolu, ili se zaletjeli kukom u pretjerano oštri ugao na putu kroz Odjel, ili udarili glavom u preniski strop u spremištu, ili da ćemo se večeras baviti ciljanim razgibavanjem kralježnice zbog posebno teške kutije na stepenicama ovog jutra na poslu. Požalit ćemo se, ponekad, da je savršeno sređena fasada koju nudimo korisnicima upravo to – fasada. Ponekad. U privatnom razgovoru, u napola prikrivenoj naznaci u tekstu na našem webu, u fotografiji na društvenim mrežama koja pokazuje da stvari u knjižnici nisu baš sasvim onakve kakvima se čine.

Ali, ono što ćemo uvijek zadržati za sebe…?

To ćete nam dopustiti da ostane naša stvar. Jer i knjižničari imaju (nešto) dostojanstva, pa i nagon za očuvanjem – bilo vlastite fasade, bilo vlastitog posla, bilo posljednjeg dojma koji nam je preostao, toga da radimo na “idealnom radnom mjestu”. (Lijepo je to čuti, ponekad, iz dobronamjernih usta – pa i zbog onog osjećaja kad netko drugi cijeni to što radiš više nego ti sam, čak i ako nema sve podatke.)

No, ako se dogodi da ponekad u gore navedenim novinskim člancima pročitate ponešto iznenađujuće o nama, prisjetite se da nije zlato sve što sja, ni da je svaki knjižničar koji radi u neljudskim uvjetima izgubio svoju stazu – samo je privremeno bio prisiljen skrenuti s nje, u preuski hodnik, premračni ured, prehladnu prizemnu knjižnicu, po život opasno spremište. (Pitate se zašto istraživanje za seminare, maturalne i diplomske radnje te stručne radove i ine pothvate u Središnjem odjelu od 2. travnja ne funkcionira kako bi trebalo...?) Ne biraju knjižničari gdje će raditi – ali biraju kako će raditi. (Najbolje što mogu!)

Stoga, kad vam se idući put nasmiješimo na pultu, dopustite nam da se barem na nekoliko minuta pretvaramo da je sve u redu, ne samo zbog vas nego i zbog nas. Jer nitko ne voli rezignirane knjižničare, pa ni oni sami. Sve dok na pultu sve štima, mi ćemo biti sretni – a ako nam se već sutradan nebo (ili spremište) sruši na glavu, čitajte o tome u novinama i nas ne pitajte ništa – na fasadi sve najbolje, zar ne?

Ugodan novi tjedan! Sa smiješkom u proljeće i (još jednu) selidbu prevelikog dijela fonda GKR-a. Možemo mi to. Pa ipak smo knjižničari – a knjižničari, prema dosadašnjem iskustvu, mogu učiniti baš sve...