Gomila nesklada, digli su te visoko u zrak. (Gomila nesklada, Filigranski pločnici, 1982.)

Lutajući među policama Središnjeg odjela, kako prostor u prizemlju Palazzo Modello zovemo u upravno-organizacijskoj strukturi Gradske knjižnice Rijeka, a zapravo "po knjižnici", kako to kažete vi, vjerni korisnici i čitatelji, zasigurno ste naišli na “klepetajuća” vrata na kojima piše “samo za zaposlenike knjižnice”.

Iz perspektive knjižnice, ustanove koja u svojoj srži nosi omogućavanje pristupa znanju, knjigama, pričama, informacijama (...), već to je nešto što nam nije drago, ali drugačije nije moguće. Iako taj natpis stoji na vratima kao na tisućama drugih mjesta i iako ga svi poštuju, ipak ste sa spremištem posredno itekako dobro upoznati, puno više nego sa sadržajem iza sličnih vrata u nekom kafiću, svaki put kada u katalogu vidite da je neka knjiga slobodna, ali je na policama ne nalazite već zasigurno pomalo i iziritirano (s pravom jer u katalogu piše da se knjiga nalazi na određenom mjestu, a vi je niste pronašli), dolazite do knjižničarke koja nakon upita nestaje iza tih “zabranjenih” vrata i vraća se s primjercima vaše knjige. Napetost pada, zadovoljno odlazite s knjigama u toplinu doma…

Kao što ste već vidjeli u obavijestima, i život s tim ograničenjem, ali ipak život, u ovom je trenutku prošlost. Naime, sve knjige koje se nalaze u spremištu Središnjeg odjela nedostupne su i nama samima jer je zbog loše statike galerije, već neko vrijeme pretrpane knjigama, do daljnjeg zabranjeno koristiti se spremištem. Zašto i kako je to moguće u jednom od najvećih hrvatskih gradova 2015. godine? Uzročno-posljedični lanac zapravo je vrlo jednostavan - Središnji odjel već od svojih početaka šezdesetih godina nalazi se u fascinantno improviziranim prostorima - oni naime nikada nisu ni trebali biti knjižnica - ulogu kavane i banke odigrali su, ali onu knjižnice igraju prisilno… Da, kazalište nam je susjed, ali nam ova predstava i uloga nije draga. U međuvremenu se svijet još dramatičnije promijenio: navike, potrebe građana, način dolaska do knjige i informacija, vrsta programa, sve se to radikalno promijenilo. Palazzo Modello takav je kakav je i na arhitekte iz XIX. stoljeća se ne možemo ljutiti. Upravo zato je možda hrabro i radikalno ovo reći, ali 2015. godine Rijeka nema pravu javnu narodnu knjižnicu - da, ima knjižničare, njihove ideje i energiju, vjerne korisnike, čitateljske klubove, programe, posebne projekte, marketinške akcije itd., itd… Ali nema središnju knjižnicu - tu famoznu multifunkcionalnu suvremenu zgradu koja danas po svaku cijenu mora biti udobnija i od vašeg dnevnog boravka ne bi li bila konkurentna silnoj ponudi kojoj nas izlaže komercijalni svijet. Ona u Središnjem odjelu to sigurno nije.

Ruku na srce, o novoj se zgradi priča i na njoj se radi godinama… Preko noći postalo je besmisleno prisjećati se projekta iz ranih dvijetisućitih, nestalog u vrtlogu potoka koji teku ispod predviđenog mjesta gradnje. Već treću godinu živimo u ritmu prilagodbe projektu po kojem nova knjižnica dobiva prostor u bivšoj tvornici motora Rikard Benčić te za sada perspektiva, bar na papiru, ne izgleda loše, ali, oprostite nam, ako i sada pušemo na hladno. Rokova i srušenih snova smo se naslušali, a i bez obzira na postojeći lijepo oblikovan projekt, ciljanu 2018. godinu kao trenutak ostvarenja izvedbe  moramo nekako dočekati ispunjavajući našu zadaću, misiju i viziju. Što moderna knjižnica može i treba biti - znamo. Kao što znaju i svjetski frajeri. I upravo tu je temelj nesklada i znakovita značenja uvodna Štulićeva stiha.

Dok s jedne strane želimo i doista radimo stvari koje grade bolju dokolicu, neke nove putove društvenog razvoja, doživljaj knjižnice, vezu s knjigom - a inventura 2014. možda to sve najbolje pokazuje; s druge strane teški utezi prijete potapanju ogromnog posla, činjenju besmislenima razvojnog promišljanja, čineći sve slabijeg dometa nego što zaslužuje. Već ste jednu takvu priču s nama proživjeli - sjetimo se prošlogodišnjeg spašavanja Gradskog bibliobusa, koji gradi svoju cestu prema sretnom završetku.

U jednom trenu gledamo kako u 3D printeru raste model uha na kojem će projekte raditi slijepi student, u drugome gledamo u prijeteću vlažnu fleku u Središnjem odjelu. Dok u jednom trenu slušamo super inspirativnu raspravu čitateljskog kluba u Labosu, u drugom osluškujemo škripu galerije spremišta, koja prijeti rušenjem. Dok u jednom trenu hiperaktivno plasiramo magazinske članke, u drugome… Vjerujemo, shvatili ste poantu.  

Boriti se i razvijati u takvom kontekstu nezahvalno je i često kontraproduktivno. Graditi kuću bez temelja ili s lošim temeljima najlošija je stvar koju možemo napraviti, a ponekad se osjećamo da smo na takvom zadatku. No što je opcija - stati? Prepustiti se melankoliji, njurganju i kukanju na politiku, zakonodavce, javne financijere, skrivanju iza pultova uvijeni u sigurnost radnih mjesta i kolektivnih ugovora? To nije i nikada neće biti opcija! Iako tako u raznim stereotipima, a nažalost ponekad i u pojedinim primjerima prakse, tako ne djeluje, ali knjižničar je zapravo aktivist. Onaj koji se bori protiv statusa quo, traži pristup, traži razvoj, traži više. Je li za to krivo previše pročitanih knjiga ili neki drugi virus, ne znamo, ali je tako. I pametniji od nas o tome su rekli svoje. 

Ono što nam je na tom putu ponekad dilema, tj. izvor nesigurnosti jest što nismo sigurni shvaća li cijela zajednica jasno o kakvom je gubitku svih ovih godina patnje sa Središnjim odjelom doista riječ. Istina, emocije vezane uz knjige, pa i knjižnicu uopće, i to treba reći, često su negativne. Iza njih stoje loše lektire, presing odgojno-obrazovnog sustava, čiji svi elementi ne uče uvijek opuštenom razmišljanju i maštanju, već reprodukciji i strahu (sjetimo se da nepročitana knjiga i ponekad neznanje o boji majice glavnog lika nosi negativnu ocjenu!). Sjetimo li se zadnjih dana škole, ostala nam je zasigurno i urezana prijetnja - tko nije vratio knjige u školsku knjižnicu, neće dobiti svjedodžbu! Ipak, ono u što smo čvrsto uvjereni i što je životna realnosti jest da su knjiga i knjižnica sastavni dio nove ekonomije i BDP-a. Koliko knjiga pročitamo, inovacija proizvedemo, kreativnih proizvoda i softvera izvozimo, priča i videoigara stvaramo; toliko je jako naše gospodarstvo i osobni novčanik… A koliku ulogu na tom putu nastanka proizvoda imaju moderne knjižnice, čini se gotovo suvišnim argumentirati. Knjižnice su stoga javni ulog i svaka kuna usmjerena u njih društvu se vraća - dvostruko, trostruko, desetorostruko... Nebitno koliko, ali se vraća. Knjižnice nisu marketing, politika, stranaka, ništa slično… One ne rade spektakle u kojima guramo gladijatore u arenu, dižemo palac gore ili dolje, već su puno tiše, diskretnije, ali utoliko moćnije. One su ulog u razvoj društva i budućnost, ma koliko god to pomalo patetično zvučalo. Ako ne vjerujete, provjerite što o tome kažu u "silicijskoj" Kaliforniji. 

Priznajemo, zbog svih tih negativnih događanja, neostvarenih planova u koje se uložilo stotine radnih sati, postoji i jedan sloj neugodne frustracije. Izložimo li ovako nekome naše probleme, još zadihani i crveni u licu, naravno da možemo očekivati od sugovornika upit - pa zašto ste tako frustrirani? Pa da, jesmo. S ovakvom flekom vlage na zidu - jesmo. S činjenicom da je spremište izvan funkcije - jesmo. S činjenicom da je pred korisnicima slobodno samo oko trećine fonda - jesmo. Da s jedne strane kao jedini u zemlji na ovako otvoren način učimo djecu 3D printanju i novim ih naslovima vodimo u svijet mašte, a da s druge pričamo o ovakvim problemima, naravno da frustrira. Iako to ne znači da se i sami ne smijemo na račun vlastitih profesionalnih deformacija.

Postoji jedan zanimljiv fenomen koji su prepoznali i analitičari riječke kulture, a to je da sport prolazi znatno bolje od kulture. Nastala je zametska dvorana, atletska dvorana, bazen, nastaje stadion, a praktički 95 % riječke kulture trenutno je u objektima iz Austro-Ugarske, u kojoj su se gradili s potpuno drugom svrhom i ciljem. Iz perspektive knjižnice pogled na nastalu situaciju malo je i oštriji s obzirom da knjižnica nije samo kultura, već i obrazovanje, socijala, ekonomija, zabava…

Ma neka stadiona i neka dvorana! S radošću smo ulazili i u takve suradnje ma koliko god izazovne bile.  Što je više mjesta gdje se ljudi opuštaju od napornog radnog dana, gdje se gradi zdravlje i zdrav natjecateljski duh, i mi smo sretniji. Pitamo li npr. psihologe treće životne dobi koji je najbolji recept kvalitetne starosti i dugog životnog vijeka, uz odgovarajuću tjelesnu aktivnost to je svakako - i čitanje!

Na kraju ovog osvrta na novonastalu situaciju u Središnjem odjelu ako nas pitate gdje je doista problem, onda mislimo da je u tome što kao građani tražimo premalo - od javnog sektora, lokalne uprave i samouprave, politike… Točnije rečeno - zahtijevamo premalo bitnog. Dopuštamo si zapetljavanje u teme kojima je mjesto u dalekoj prošlosti i koje ni na najmanji način ne mogu unaprijediti naše živote. Prepiremo se i svađamo oko virtualnih projekcija kolodvora. Prepiremo se oko parkirnih mjesta.

Bojimo se stoga da se svi jednako lako možemo naviknuti na to da je spremište zatvoreno i da su knjige iz njega nedostupne. A posljedice će biti nesagledive te se sjetimo toga sljedeći put kada budemo tražili razloge niskog BDP-a ili anketa koje pokazuju da Hrvati ne čitaju.  

I daleko opasnije od simpatičnog humora i stereotipa koje o knjižnicama šalje Parks & Recreation: