Od pamtivijeka traje rasprava o tome koliko je potrebno (i moguće) raditi za plaću, koji je iznos minimalno dovoljan kako bi se nadoknadio sat rada jedne osobe i slično. Zadnjih nekoliko godina, otkako smo prestali pretpostavljati kad će kriza završiti, rasprava je još jednom postala izrazito aktualna, pogotovo u lokalnim krajevima.

Koliko smisla, u svjetlu takve realnosti, ima razgovor o ljudima koji dio svog dragocjenog slobodnog vremena troše, a da ne očekuju novčanu naknadu – dobronamjernim pojedincima i zajednicama, prijateljima knjižnice i volonterima? Rekli bismo, čak i više – jer danas, kad i vrapci na grani znaju da gotovo nitko ne može očekivati dostojnu plaću, a kamoli mirovinu, vrijednost dobre volje kao da je i sama po sebi dobila na cijeni.

Ovog ponedjeljka popisali smo tek nekoliko najčešćih pitanja s kojima se susrećemo u priči o volonterskim iskustvima u knjižnici – nečemu što ljudima baš i ne pada često na pamet, a nas uveseljava već godinama.

Čekaj malo, zar kao knjižnica nemate dovoljno zaposlenih?

Pitanje o broju zaposlenih u ustanovi iz sektora kulture jednako je pitanju o tome koliko je vjetrenjača potrebno nadjačati prije nego što se jahač na starom kljusetu može nazvati vitezom.

Zaposlenih, hvala na pitanju, imamo dovoljno za obavljanje osnovnih poslova struke, uključujući održavanje pulta i internih službi, ali ne i spremišta i depoa – i sasvim sigurno ne kako bismo nudili širok spektar redovitih i izvanrednih programa kakve već desetljećima nudimo građanima Rijeke i okolice.

Knjižničari, svim svojim vrlinama usprkos, još uvijek nisu savladali vještinu udvostručavanja potrebnu kako bi, s ograničenim ljudstvom, održavali baš toliko radionica, programa, izložbi, čitateljskih klubova i književnih susreta koliko Gradska knjižnica Rijeka nudi svakog tjedna, svakog mjeseca, iz godine u godinu. Što mislite, odakle nam snaga za sve to, snaga potrebna kako bi se programi ne samo nastavili održavati, već, pod vještim vodstvom kolegica i kolega iz knjižnice, razvijati, granati i umnožavati kroz godine?

Gdje završava posao knjižničara, a gdje počinje dobra volja prijatelja knjižnice?

Dok sve kolegice i kolege na pultu znaju točno od čega im se posao sastoji – iako novine i nas znaju zateći – sve što se odvija s druge strane pulta, u popodnevnim satima, u čitaonicama i knjižničarskim kornerima, u staklenicima i prostorima namijenjenima najmlađim korisnicima spada u drugu domenu.

Iako nitko ne voli priznavati vlastite točke, pretvaranje slabosti u živu, realnu prednost svakako je nešto čime se možemo pohvaliti, zar ne? Svatko tko je ikada sudjelovao u programu u organizaciji knjižnice, svatko tko je ikada neki program preporučio prijateljima i kolegama, svatko tko se usudio priključiti programu u funkciji volontera i voditelja aktivnosti, svatko tko je ikada vlastitim kreativnim doprinosom i trudom na neki način nagradio knjižnicu... svatko koga smo ikada mogli nazvati „prijateljem knjižnice“ zadužio nas je, na svoj način, na neko vrijeme – a neki i dulje od toga, jer knjižničari, usprkos nekim navodima, dobre stvari pamte. Dobra volja premalo se cijeni u današnje vrijeme, jer nekad prvo pitanje na neku ponudu volontiranja i programa ne bi bilo danas uobičajeno „koliko?“

Ali, zašto bi itko svoje vrijeme darovao knjižnici?

Recimo to ovako – zato što je knjižnica, putem svojih zaposlenika, kroz godine i knjige i usluge i trud mnogo toga darovala njemu. Iako nam se ponekad tako ne čini, svaki osmijeh, svaka dobro pogođena preporuka novog štiva, svaki vrhunski održan program namijenjen korisnicima – sve se broji, sve se pamti. Neki ljudi, čini se, pamte bolje od drugih – i na njih se zauzvrat možemo osloniti u trenu kad se oni osjete inspiriranima „vratiti uslugu“ knjižnici.

Do prijatelja knjižnice i volontera dolazimo na mnoge načine, ali jedan od najzabavnijih koje smo dosad imali priliku opaziti su ljudi koji se, recimo, stalno motaju po knjižnici a onda samo jednog dana uđu i kažu nešto u stilu „dobar dan, ja sam taj i taj, vidim da nemate to i to u programima, pa, ovaj, palo mi je na pamet... mogu li vam možda ja kako pomoći da to pokrenemo?“ Iako se u knjižnici redovito naslušamo svakakvih ideja (ne biste vjerovali kakve sve ponude privlači ustanova koja koristi jedan od najatraktivnijih prostora na Korzu – Narodnu čitaonicu), tu i tamo dogodi se i poneki nevjerojatni, točno pogođeni, dugo čekani prijedlog.

Dobro, ali tko su točno, ti, ti.... volonteri o kojima pričate?

Volontere je teško opisati u jednoj rečenici, pa se nećemo ni truditi – recimo samo da dolaze iz svih dobnih i građanskih skupina, preko šarolikog izbora žanrova koje preferiraju i količini vremena koju mogu posuditi knjižnici.

Jedan od najdražih nam volonterskih primjera iz GKR svakako je trenutak osnivanja čitateljskog kluba donedavno poznatog kao Čarobna kućica (trenutno naziva skraćenog u praktično ČK ČK), koji je nastao tako da je korisnica od svojih punih devet godina starosti, puno svog vremena provodeći u Dječjem odjelu Stribor, spomenula da bi ona rado sudjelovala u radu čitateljskog kluba – koji u tom trenu nije postojao za njen uzrast. Nekoliko godina kasnije, ne samo da je isti klub jedan od dugovječnijih programa čitateljskih grupa u knjižnici, nego se njegova suosnivačica svojim voditeljskim i volonterskim angažmanom uz svoju mentoricu knjižničarku uključuje u sve zamislive programske aktivnosti u knjižnici (i s prijateljicom iz knjižnice predstavlja Rijeku na skupu mladih u Finskoj – ali tu priču prepustit ćemo njima da je jednom ispričaju).

Tu je, naravno, i Studentski čitateljski klub (poznatiji kao SČK – u GKR smo, izgleda, poprilično skloni kraticama) u svom izvornom obliku, koji je kroz prve tri godine postojanja u svoj rad uključio nekoliko desetaka mladih, nebrojene rasprave, osvrte i prikaze – ali i volontersko uključivanje njegovih članova u, primjerice, akcije čitanja umirovljenicima na Kantridi, kolektivno guranje Bibliobusa na štandu na Korzu, izrađivanje materijala za druge programe... Ništa od toga ne bi se dogodilo da nije bilo još jedne nadahnute djevojke pristigle s idejom osnivanja tog kluba iz redova korisnika, nakon što je godinama programe knjižnice promatrala iz prikrajka, čekajući svoj trenutak...

Ovaj tekst samo služi nabijanju grižnje savjesti zato što ja nemam dovoljno slobodnog vremena da vam pomognem.

Ovaj... ne, zapravo... jer priča o volonterima i prijateljima knjižnice nipošto ovdje ne završava, nego tek počinje.

Prijatelji knjižnice nisu samo klinci, studenti i umirovljenici koji će kao volonteri voditi programe i promovirati knjižnicu, provodeći velike dijelove svog slobodnog vremena u knjižničnim aktivnostima. Prijatelji su i mnogobrojni pojedinci i udruge koji su se uključili, primjerice, u akciju guranja Bibliobusa, u rad web Magazina GKR, u bilo koju od akcija kojima smo se kroz godine uključivali u život grada.

Ponekad i korisnik koji će odnijeti novine od odjela do odjela u trenutku gužve pomogne više nego što se može riječima izraziti – kao i korisnik koji će pomoći vraćati stolice nakon književnog susreta natrag u skučeno spremište ili pridržati vrata nekome tko ulazi s punim naramkom knjiga dok vani pljušti kiša. 

Ponekad je dovoljno promatrati aktivnosti dugogodišnjih volontera i korisnika na servisima poput Facebooka, gdje je za širenje doista važnih vijesti i poziva koji pristižu iz Knjižnice dovoljno nekoliko minuta, nakon čega njihovi prijatelji akciju preporučuju dalje.

Ponekad je priča doslovno toliko jednostavna da nam, u trenutku najveće popularnosti, nehajno doniran, dobro uščuvan primjerak romana poput Nijansi, nečeg od Hosseinija ili bilo čega što je već aktualno „na stolu“ znači mnogo očuvanih živaca i na desetke manje upita za neuhvatljivim naslovima kojih, čini se, nikada nema dovoljno...

Ponekad, pak, vrijeme uloženo u rad s volonterima završi neočekivanim povratom uloženog truda – primjerice, kad vam netko volontira godinama kao neodgovorno mladunče, a onda ga dobijete za kolegu, pa onda krene pisati tamo nekakve kolumne koje vam uveseljavaju mrke ponedjeljke.

A, naposljetku, tko zna kako će izgledati vaša volonterska priča...?