Petnaest (i kusur) godina u knjižničarstvu, na ovaj ili na onaj način, dosta je vremena. Mnogo se toga stigne napraviti u petnaest godina – napraviti, ali i naučiti, promotriti, slušati iz prikrajka knjižničarske brige koje, gle iznenađenja, kao da se ne mijenjaju iz godine u godinu. Tu su nerazumijevanja kolega, nadređenih, podređenih i onih koji podmiruju račune (ili to ne čine), problemi s prostorom, problemi s financijama, problemi s bolovanjima, problemi s matematikom…

No, jedna od stvari koje se nikako ne mijenjaju, a koje se bogme i ne spominju previše, jesu problemi s time da naša knjižnica, jednostavno, nije dovoljno dobra.

Gledajući po ostatku države (a pogotovo kontinenta i planete), uvijek će neka knjižnica biti bolja. Uvijek će neka knjižnica imati više novaca, ili bolju zgradu (ili zgradu uopće), ili više ljudstva, ili bolje raspoloženo ljudstvo. Uvijek će neka knjižnica imati bolju potporu lokalne ili državne uprave, bržu i opsežniju nabavu, veći broj knjiga na engleskom, talijanskom, njemačkom, francuskom, kineskom… Uvijek će se o nekoj knjižnici bolje pisati u novinama, rjeđe griješiti u prezimenima ispod fotografija, više pozornosti obraćati na njene programe i novosti, bile one dobre ili loše. Uvijek će neka knjižnica bolje ispasti na fotografijama u medijima, iz bilo kojeg razloga. Uvijek će neka knjižnica imati veću autonomiju u odlučivanju o vlastitim prostorima, da ne spominjemo vlastiti prostor koji nije unajmljen. Druge će knjižnice uvijek imati svježu fasadu, čak i ako nisu te sreće da imaju novu knjižničnu zgradu, a neke od njih imat će čak sreće da im nikad ne nestaje struje, internetske veze, grijanja i vode.

Uvijek će kolege iz neke knjižnice imati više novaca za odlazak na raznolika studijska putovanja, veći budžet za samostalno stručno usavršavanje, bolje prilike za dobivanje slobodnih dana kad se bave širenjem struke u drugim poljima. Druge će knjižnice bolje kotirati sa svojim videima na YouTubeu ili sa statistikama posjeta na Facebooku; web-stranice drugih knjižnica uvijek će pokupiti više stručnih priznanja i korisničkog prometa, da ne kažemo shareova.

Uvijek će postojati knjižnice koje imaju bolje uvjete članstva, a, dalje od domaćih granica, čak i besplatno članstvo za sve građane; naravno, te knjižnice imat će pokriće o kakvom neke druge knjižnice mogu samo sanjati. Druge knjižnice uvijek će imati više knjižničara koji nemaju problema s leđima, spretnije i snažnije nosače, više kolica za knjige (ili kolica uopće) i više dostavnih vozila. (Možda i pokoji lift?) Uvijek će postojati knjižnice koje svoju građu otpisuju nakon dvije posudbe, jer doista nije primjereno da se korisnicima izdaju zamrljane i “raskrečene” knjige. Druge će knjižnice na svakog uništenog R. L. Stinea i Aferu Blackstone nabaviti dvije zamjenske, i nikada, ali baš nikada, neće morati raditi s korisnicima koji odbijaju priznati da je baš njima knjiga pala u more.

Naravno, te iste knjižnice koje će uvijek postojati tamo negdje, drugdje, svoje će knjige omatati zlatnim listićima, a njihova će vrata na automatsko otvaranje biti prošarana ukrasnim filigranskim nitima. Te knjižnice radit će 24 sata na dan, kako bi bile svima na raspolaganju, imat će klimatizaciju tijekom svih ljetnih mjeseci, svim svojim zaposlenicima plaćat će svaku minutu prekovremenog rada i rada od kuće, te bonus iznose na plaću za blagdane svih vjeroispovijesti. (Jesmo li spomenuli da će ti isti zaposlenici imati preko sat vremena dnevnog odmora za ručak, te dva mjeseca plaćenog godišnjeg, po potrebi i više?) U knjižnicama na koje mislimo svakog će korisnika dočekivati svježe iščetkani crveni tepih, a svatko tko se tog dana nije osjećao dovoljno dobro da dođe na posao moći će ostati kod kuće, jer će pet kolega spremno uskočiti da ga zamijeni.

Knjižnice o kojima pričamo držat će pripitomljene paunove na ulazu, mladunčad snježnih tigrova u dječjem dijelu, da se klinci mogu poigrati s "velikim macama", i bajadere na svim radnim stolovima, kako bi se radni korisnički narod mogao okrijepiti u pauzama od učenja, listanja časopisa i studijskog rada. Možda će uz bajadere stajati i ukrasne biljke koje ne samo listaju, već i cvjetaju u svako doba dana i noći? Iznad njih disko kugla na stropu, ili zabavni projektor za mlađe korisnike? Kompjuteri na svakoj ravnoj površini u odjelu?

No, dok ne dođemo do takve knjižnice, ili je sami sebi ne stvorimo, morat ćemo se zadovoljiti ovom u kojoj radimo – jer je jedina koju imamo. Pa što ako ponekad pukne cijev u staroj zgradi (koja, naravno, ne pripada našoj knjižnici) pa ostanemo bez vode na pola dana? Pa što ako imamo samo pet korisničkih kompjuterskih terminala na čitavom Korzu, u vrijeme kad i vrapci s grana mašu svojim tabletima i pametnim telefonima? Pa što ako, u trenutku kad dvije osobe ostanu na duljem bolovanju, nema nikoga tko bi ih mogao pokriti za pultom, jer su svi ostali preko glave zatrpani u svojim radnim obavezama?

Ništa od toga ne znači da ćemo ovu knjižnicu, današnju knjižnicu, knjižnicu koja postoji ovog ranog radnog jutra, trećeg ponedjeljka svježe 2015. godine, voljeti išta manje. Jer je naša. Jer je ovdje – i ne ide nikamo, barem dok se zgrade u kojima se nalazi ne raspadnu. Jer smo radili desetljećima (neki i dulje) da je stvorimo takvom kakva je – nesavršena, ali voljena. Jer će uvijek postojati neki korisnik koji će sam za sebe reći da je “prodao dušu našoj knjižnici”, ili da je pročitao neku preporuku na našem webu, kakav god je, i da ga je i knjiga kasnije oduševila (jer voli baš iste stvari kao kolegica koja je preporuke pisala), ili korisnik koji će nam se nasmiješiti ovog jutra jer smo se mi nasmiješili njemu. Jer ćemo raditi za knjižnicu, i za njene korisnike, dok nam nebo (ili kat iznad nas) ne padne na glavu. Jer nam je stalo.

Stoga, bez obzira što je ponedjeljak, za danas bismo vas zamolili da nas poštedite snova o knjižnicama s paunima (ili računalima) ili zlatnim jabukama na savršeno uređenom bonsai drveću u knjižničnoj čitaonici. Mi ćemo uzeti ovu knjižnicu, hvala na pitanju – zato što je naša. Jer ponekad je kolegama i naša knjižnica "ona knjižnica..."