Jeste li ikada upoznali nekoga tko je "čitav život" znao da želi biti knjižničar kad odraste? Ja, najiskrenije, nisam. Upoznala sam dosta knjižničara kroz godine i mnogi od nas gotovo su slučajno nabasali na ovaj posao. Neki su nešto prije upisa na faks osjetili poziv za druženje s knjigama i njihovim čitateljima. Moj put bio je nešto drukčiji – došla sam s jedanaest i nisam se dala van, prvo kao volonterka na radionicama i čitateljskim klubovima, a zatim, kako je vrijeme išlo dalje, i kao knjižničarka. No, nikada mi se nije dogodilo da čujem da je netko odmalena htio biti knjižničar. Čak je i kod mene to više bilo "čitam što želim, dakle, idem studirati bibliotekarstvo, a ne hrvatski ili neki drugi jezik". A opet, prije par dana mi je kolegica ispričala da joj je netom prišla djevojčica u knjižnici i rekla da želi biti knjižničarka "kao ona djevojčica tamo" (khm, hvala?). Tko zna, možda knjižničarke zapravo nisu mrke tete s naočalama i punđama? (Iako, priznajem, osobno nataknem i jedno i drugo - barem svaki drugi dan.)

Strpljenje, strpljenje i želja za učenjem

Što je potrebno kako bi čovjek postao knjižničar (ili knjižničarka)? Kao prvo, potrebno je strpljenje - jer obrazovanje koje dobijete na studiju knjižničarstva, koliko god on trajao, nikada ne može zamijeniti iskustvo s korisnicima koje ćete dobiti čim se uputite među police. Tako da, pregrmite tih nekoliko godina i pripremite se na dan kad vas bace u vatru. (Ako doista želite znati što to znači "biti knjižničar", pridružite nam se u Gradskoj, u vatri jednog četvrtka oko podne, onaj jedini dan u tjednu kad nakon jutarnjeg termina za stručne interne poslove u podne otvaramo korisnicima žednima pisane riječi. Jako žednima.)

Zatim, potrebno je strpljenje, jer korisnici često nisu ono što ste očekivali. Ponekad vas oduševe više nego što ste mogli sanjati u svojim najluđim snovima, ponekad vas natjeraju da se poželite zavući negdje među police i plakati. Ali nikada nisu dosadni. Samo je pitanje koliko će vam vremena trebati da se naučite prilagoditi svakoj novoj osobnosti koju donosi svaki "dobar dan" na vratima knjižnice.

Usto, potrebna je želja za učenjem. Posao se mijenja iz dana u dan - čak i za one koji nisu dugo u njemu - i više nitko ne može predvidjeti što će on sadržavati za nekoliko godina, a kamoli nekoliko desetaka godina. I tu čak ne govorim o "novim" medijima, nego o istinski novim korisnicima. Kakvi li će biti? Samo knjižničari mogu pokušati pretpostaviti.

Puni krug - šesnaest godina kasnije

Prvi put u narodnu knjižnicu stupila sam prije šesnaest godina. (Što ću kad mi je datum proizvodnje relativno nedavan.) Prvi sam se put povezala s knjižnicom - kvragu i kvalitetni dječji knjižničari i neki tamo knjiški kvizovi koji su me uvukli - prije nekih petnaest godina. Prvi put zaposlila sam se u knjižnici prije godinu i pol, u školi s punih 47 učenika - što je bilo sasvim dovoljno, s obzirom na to koliko su neki od njih čitali. Prvi put otključala sam vrata Središnjeg odjela Gradske (knjižnice Rijeka) jednog smrznutog burovitog jutra u siječnju ove godine.

Što da radim kad se neki ljudi jednostavno ne daju van iz knjižnice. Ali ono što sam zapravo htjela reći jest... pazite svoje korisnike. Nekima od njih knjižnica doista postane život.

I vi možete ispisati Stranicu 33! Ideje, prijedloge, mišljenja šaljite nam na stranica33@gkri.hr .