No, još je zabavnije promatrati kako, kroz godine, u domaćem, ali i svjetskom izdavaštvu dolazi do sve veće učestalosti naslovnica koje, jednostavno, ne govore istinu o knjizi koju krase.

Upoznali ste takve knjige. Ugledate ih na stolu ili u izlogu s preporukama, a nešto u dizajnu naslovnice natjera vaše srce da zapjeva. Knjiga sliči na neku knjigu koju ste već čitali i koja vas je oduševila (događa se, sa serijalima i knjigama koje se prodaju na račun već slavnih blizanki po naslovnicama). Knjiga izgleda kao da će vas baš ona održati budnima do sitnih noćnih sati te da ćete idućeg dana na posao ići s izgriženim prstima (što ćemo kad znamo prepoznati vrijednost dizajna naslovnica novih izdanja Leeja Childea). Knjiga izgleda poput najtoplijeg jastuka, poput zagrljaja, poput večeri uz dekicu i obećanja kolačića prije spavanja. Knjiga izgleda poput vampirske tinejdžerske uspješnice koju ćete preporučiti svojoj kućnoj srednjoškolki, poput ljubića za lijeno poslijepodne, poput novog, intrigantnog romana koji se bavi životnim teškoćama na pozitivan način.

Čim ste ugledali takvu knjigu, potrčali ste prema njoj svim snagama (nadamo se da niste nekoga srušili putem ili se morali laktariti u probijanju do izloga s novitetima) i čvrsto je zgrabili. Zadužili ste je kod kolegice na pultu – jedva ste se usudili ispustiti je iz ruku kako biste je službeno mogli povesti doma – tko zna hoće li se vratiti vama? Sa zvjezdicama u očima spremili ste knjigu u torbu i otputili se na autobus, veseleći se još jednom punom pogotku o kojem ćete moći pričati prijateljima.

Knjiga je, zapravo, bila toliko savršena za vas da se niste potrudili pročitati opis na poleđini, sažetak radnje, žanr ili – i takve stvari ponekad pišu – ciljanu publiku. Vjerovali ste naslovnici, znali ste da su podmićeni novinari ti koji muljaju kad pišu o knjizi, a ne sama knjiga – uostalom, zar je moguće da je čitava skrivena mašinerija koja radi na tome da se knjiga napiše, uredi, objavi i proda pogriješila s izborom naslovnice koja će najbolje predstaviti vašu savršenu knjigu?

No, po dolasku kući, po otvaranju knjige jednom kad je konačno došla na red i pridružila vam se na kauču (ili fotelji, stolcu, krevetu, terasi, jastučiću na podu i gdje već sve čitamo), ispostavilo se da je možda, negdje, netko ipak bio u krivu.

Naime, vaša ljubičasta laganica pretvorila se u teški obiteljski roman, o kojem ćete još godinama kasnije razgovarati s kolegicama – jer je, iako nije bio ono što ste mislili, zapravo doista dobar. Ona tinejdžerska vampirska bedastoća zapravo je ispala punokrvna romantična erotika s fantastičnim bićima, neovisno o tome što djevojka na naslovnici jedva da ima devetnaest godina. Sjećate se romana koji se životnim temama bavi na pozitivan način? Taj isti roman, koji ste preporučili starijoj članici obitelji, zapravo je završio kao nešto oko čega se kasnije morate ispričavati (ne, doista nismo čitali poleđinu knjige!), što prije ga vratiti na stol te ga kradomice preporučiti ljubiteljima, možda, Sylvie Day (iako bi čak i nekima od njih mogao biti previše, ovaj, užaren).

Tu su i romani kojima su naslovnice daleko najbolji dio knjige, romani koje godinama izbjegavamo jer smo ih krivo procijenili po naslovnici (potpuno promašena tema na dobroj knjizi), romani čije su naslovnice toliko diskretne da nitko nikada ne bi pretpostavio da se u njima krije čitateljska bomba.

Naposljetku, da za knjigu možete na prvi pogled “reći” o čemu se radi, tko zna koliko biste dobrih čitateljskih iskustava propustili kroz godine? Tko zna koliko knjiga ne biste poveli na spoj s jutarnjom kavicom umjesto novina, koliko knjiga vas ne bi nasmijalo u krevetu, za koliko knjiga biste mogli reći “ma, to je ona bedastoća”, a da zapravo ne znate ni o čemu se radi.

Bez namjere da se bavimo drevnim poslovicama, reći ćemo samo - čitajte poleđinu knjige. Pitajte kolegice u knjižnici za mišljenje – netko je sigurno čitao. Tko zna što biste mogli otkriti, skriveno iza slike koja ponekad, ako je zalijepljena na knjigu, govori tisuću lažnih riječi?