...stripovi su još uvijek kupusasti tiskarski proizvod koji se na kiosku kupuje za sitne pare (nećemo pitati valutu - ni knjižničare se ne pita koliko godina imaju) i neobavezno bace u kut dnevnog boravka ili “recikliraju” netom nakon čitanja. Ili...?

Stripovi su, u ovom stoljeću, također i među najskupljom građom pri nabavi u knjižnici - nešto sitno jeftiniji od monografija, specijaliziranih stručnih priručnika i inih, mamutovskih, tvrdoukoričenih komada. Mnoge knjižnice u priču sa stripovima i ne usude se upuštati, neovisno o tome što se svakog mjeseca na tržištu pojavljuje sve više i više starih i novih naslova, u vrhunskoj opremi, tiskanih na kvalitetnom papiru, zaogrnutih uvezom koji nije čvrst samo po imenu, već i po trajanju.

Stripovi dolaze u svim formatima i oblicima i nerijetko se primjerci koji se vide u knjižnici (i na kućnim policama zagriženih ljubitelja i kolekcionara) mogu čitati i u boji, neovisno o tome koliko se za neke stvari to može činiti, ovaj, neobičnim. (Jer da, postoji i nekoliko Zagora u koloru, kao i drugih naslova, na koje su se naše početničke oči navikavale u crno-bijelim, nerijetko providnim otiscima, na papiru u raznim nijansama žutila.)

Još jedna od stvari koje nas zabavljaju kod stripova jest to što knjižnice rijetko kad imaju mjesto predviđeno baš za njih. Već dobro znamo da knjižničari ne raspolažu s dovoljno radnog prostora (čak i oni koji to žele), a mnogi stripovi po broju stranica mogu se gotovo mjeriti s autorom poznatim kao Martin (možda ste čuli za njega - rado se rješava svojih likova na neobične načine). I tako stripovi pristižu, i pristižu, i talože se, i troše prostor i vrijeme, i nikome osim probranim stručnjacima nije jasno koji strip treba kamo staviti, i je l’ važniji ilustrator ili scenarist ili začetnik stripa i je l’ to, stvarno, mora sve biti katalogizirano pod 769.9 - kao knjiga s tematikom umjetnosti? (No, da - kao knjižničari smo već odavno utvrdili gradivo o stripovima, uključujući i to da ih se sredinom prošlog stoljeća, kad je aktualni katalogizacijski format u Hrvatskoj nastao, nije prečesto sretalo u knjižnicama.)

No, ono što mnogi (rekli bismo većina, ali ne želimo biti zli ponedjeljkom rano ujutro) knjižničari kao da ne žele vidjeti jest i da stripovi imaju nekoliko skrivenih kvaliteta koje već i same nadoknađuju pozamašan trud potreban kako bi ih se držalo u knjižničnoj ponudi. Ne ulazeći u podatke o tome da se neki od stripova koje nudimo smatraju okosnicama određenih žanrova u povijesti književnosti (na policama u Središnjem odjelu, primjerice, imamo veći izbor stripova Alana Moorea) ili u njihovu umjetničku vrijednost (potpisnica Stranice čitala je Žeželja kao srednjoškolka - takve stvari vam se urežu u pamćenje), neopisivo je zabavno promatrati, krajičkom oka, potpuno “nezainteresirano”, tko točno stripove čita u knjižnici.

Jer, stripovi privlače dvije kategorije inače nešto rjeđe u knjižnicama - dečke raznih godišta i tate ne-čitače. Stripove posuđuju svi, ali baš su se u tim kategorijama iskazali. Nerijetko se u Središnjem na prvom šalteru može vidjeti situacija gdje mlađi korisnik vraća četiri kile Fibrinih izdanja (odokativno) i posuđuje istu kilažu; u Striboru, pak, imamo tatu koji se redovito opskrbljuje Zagorima uoči noćne smjene na poslu. Stripove se lista u slobodno vrijeme, izvaljen u knjižnici, ali i čeka mjesecima unaprijed, čim se najavi prijevod još nekog kvalitetnog klasika. (Kad smo već kod klasika, pri zadnjoj pošiljci paketa Ripa Kirbyja čak je i jedna naša kolegica zaskvičala od oduševljenja.) Neprestano raspravljamo o tome kako ne-čitače privući u knjižnicu - jesu li kome na pamet pali stripovi? (Je, nama, zato smo i osnovali Stripaonicu, strip-radionicu. :) Sad uživamo u pogledu na ekipu koja slobodnom voljom odabire što će u ta dva sata između škole i doma raditi - neki crtaju, a neki izvaljeni na Kornerovom kauču ČITAJU stripove.)

Stripove vole i početnici u čitanju, koje prepadnu golemi blokovi teksta u lektiri i inim knjigama. Dok bi se dalo (vjerojatno nadugačko i naširoko) raspraviti o tome da neki od ljubitelja stripova onda nikada neće prijeći na nešto “bolje”, pitanje je: da stripova nema, bi li čitali uopće? Neki od nas u ranim danima posjećivanja knjižnice (da - u mračnom srednjem vijeku, dok si još stripove morao plaćati po komadu, a ne po godišnjem članstvu) paralelno su čitali i crtane i pisane romane, i nikada nisu prestali ni s jednim ni s drugim. Onda nije ni čudo što se veselimo svaki put kad nam neki Tex ili Nävis prijeđu preko pulta.

Stoga ćete nam oprostiti ovu Straničnu, u knjižničarskim krugovima pomalo neuobičajenu fascinaciju stripovima - jer rana čitateljska iskustva s nama ostaju dugo. Naposljetku, nije knjiga sve što se čita...

stripovi