Knjižničari znaju – početak svakog dana nova je borba: borba s korisnicima koji ne znaju što žele (iako su oni koji dobro znaju što žele ponekad i opasniji), borba s konfliktnim mišljenjima s ove i one strane pulta o tome što je to dobra književnost, a što ŠUND (mi smo svoje rekli), borba s nestankom struje, vode i vječnim padom ZaKija – ali i borba s neprijateljem puno gorim od svega navedenog – čak i kad se dotični protivnici udruže...

Jer, došao je ponedjeljak, osvanulo je petnaest do sedam (ili šest i pol, ili šest i petnaest, ili šest, ili pet i pol, ili četiri i pol – sve su to doba jutra kad se knjižničari bude, ovisno o tome koliko daleko od posla žive i koliko posla imaju kod kuće prije nego za poslom krenu)... Vrijeme je da konačno prestanemo žaliti za svojim toplim, mekanim, jednom riječju neodoljivim krevetom, neovisno o tome čeka li nas netko da se u njega vratimo ili nas s jastuka mrko gleda samo naša mačka ili kakva druga čupava životinjica.

Ponedjeljak je, i došlo je vrijeme da zaboravimo da je spavanje ikada bila aktivnost kojom smo se bavili, ubacimo u trinaestu brzinu i zaputimo se put pulta. Jer, ondje nas za nepunih sat vremena već čekaju korisnici kojima je skoro podne (oni koji ne spavaju puno, ne jer su vampiri ili knjižničari, već jer moraju prije ručka obaviti i placu i kavu i svašta nešto drugo čime se ljudi bave u mirovini), kao i korisnici koji možda imaju sreću da njihove firme ne otvaraju u osam, nego nešto kasnije, te klinci koji baš danas, kamo sreće, nemaju prvi sat u školi.

A svi znaju da knjižničari koji drže do sebe ne zijevaju na sav glas točno pred korisnicima, nad još jednom lektirom, božićnim ljubićem ili hiperekstrabrzim trilerom (kao da je itko dovoljno budan u osam ujutro ponedjeljkom da čita triler!).

Knjižničari koji drže do profesije, također, nikad ne puštaju da im glava (koja ionako klima od manjka sna negdje do marende) padne nasred pulta s nježnim tup!, na već spomenute lektirne, ljubičaste i trileraste naslove (iako još uvijek nismo posve uvjereni da je triler nešto što se čita prije ručka, ali tko nas pita), naravno – pogotovo ne pred korisnicima. (Kolege bi nam još i oprostili.)

Stoga je tu, ukratko, kava. U velikim količinama. U svim mogućim bojama i oblicima, ali i u različitom cjenovnom rangu. Sjećate se priče o printerima? Vjerojatno bismo i aparatima za kavu u vlasništvu GKR-a mogli napisati pokoju odu (možda čak i ep, s obzirom da imamo jak dojam da su neki od njih stariji od nekoliko knjižničara zaposlenih u GKR-u).

Održavanje aparata za kavu nije mala stvar – pogotovo onih koji nam šapću daj mi vode! daj mi vode! kad vrlo dobro znamo da smo ih propisno napojili nekoliko minuta ranije, kao i onih koji nikako da shvate da želimo kavu, a ne talog iz patrone s nečim što je, ovaj, valjda nekoć davno bila kava u prahu. No da. Kava, na našu sreću, sasvim dobro uspijeva i u atmosferskim uvjetima termosica koje napunimo prije dolaska na posao – a nižepotpisana knjižničarka čak je navikla ustajati pola sata ranije radi prilike da popije domaću kavu u kuhinji prije upuštanja u druženje s pultom. (U potpuno uspravnom, budno-sjedećem položaju, hvala na pitanju.)

Na top listi drugih stvari koje nas održavaju na životu čak i u ranim zimskim jutrima, kakva su pred nama, nalaze se kolege i kolegice iz knjižnice, od kojih se uvijek nađe netko budniji od nas u to rano, gotovo nepristojno vrijeme prije početka jutarnje smjene. Usprkos mrkim pogledima koje mi odašiljemo svima u našoj neposrednoj blizini, zahvalni smo kolegama koji nas ili izazovu na rundu kljucanja nad novinama dok pratimo što je novoga u kulturnom životu grada ili razbude samim svojim osmijehom koji zasljepljuje svojom snagom i gotovo nepodnošljivom budnošću dok se mi još ne možemo ni sjetiti svojeg imena, a kamoli tko je napisao Sobu zla. (Oprostite nam, rana zora nije vrijeme za trik pitanja ove vrste – ali nismo odoljeli. Pa želimo vas razbuditi, zar ne?)

Treći recept za razbuđivanje polako nam se prošuljao ispod radara i osvaja jedno za drugim knjižničarsko srce u gradu, ali i šire – ne jedna, već dvije knjižničarske kolumne GKR-a koje možete čitati početkom tjedna ujutro! Osim Stranice, tu je od ove jeseni i Prva jutarnja – pravi dokaz toga čime se kolegice iz Središnjeg odjela bave ponedjeljkom u sedam i petnaest ujutro, svakog tjedna – kao i  paket najtoplijih preporuka za čitanje u nastavku tjedna.

Na posljednjem, počasnom mjestu, nalaze se upravo gorespomenuti korisnici koji nas sa zvjezdicama u očima čekaju na vratima upravo u trenutku u kojem drhtavim rukama, prikrivajući već također spomenuto zijevanje, otključavamo vrata svog Odjela.
Jer korisnici nikada ne spavaju. Nakon nekog se vremena nameće neizbježno pitanje – zašto bismo, uopće, trebali i mi?