Ponekad za autora bude zlo i naopako kada mu djelo proglase remek-djelom; publika i kritika nakon toga od autora ima posebno velika očekivanja, svi se nadaju da će ponoviti uspjeh prethodne uspješnice, što se ne dogodi uvijek. Početnicima teško padne teret uspješnoga prvijenca, ali nije lako ni etabiliranim autorima – nije rijekost da autor niže loša djela nakon uspješnice. Povijest književnosti pokazuje nam da je najbolje kada je književni uspon postupan; da bi se osvojio vrhunac, najprije se mora svladati brdašce. Književne uspješnice uspješno potiskuju druga djela istoga autora - neki kvalitetni naslovi trajno ostanu u debeloj sjeni, zanemareni od strane čitateljstva i kritike, a upravo to se dogodilo romanu Predah (u originalu Coming up for air) koji je nedavno prvi put objavljen na hrvatskome jeziku zahvaljujući Šarenom dućanu, koprivničkoj nakladničkoj kući koja godinama ustrajno objavljuje zanemareno biserje iz svijeta književnosti.^[1]Ry Cooder, Nick Cave, Jim Morrison, Lou Reed, Leonard Cohen i Krist Novoselic neki su od brojnih glazbenika čije su (poetske i/li prozne) knjige objavljene u prepoznatljivom ruhu Šarenog dućana. Osim glazbenika, katalog Šarenog dućana čine C. Bukowski, A. Bierce, R. Crumb, H. Miller i mnogi drugi… 

Roman Predah je imao i još uvijek ima tu nesreću da ga je napisao autor romana 1984. i Životinjska farma – Eric Arthur Blair, poznatiji kao George Orwell (1903-1950.). Predah je objavljen 12. lipnja 1939. godine, a prethodio mu je naslov Kataloniji u čast (1938.), štivo u kojem Orwell opisuje osobna iskustva iz Španjolskog građanskog rata. Moglo bi se kazati da je Predah Orwellu poslužio kao literarni predah prije teže literature kao što su naslovi Životinjska farma i 1984. ^[2]Alegorijski roman Životinjska farma objavljen je 1945. godine (Šareni dućan objavio ga je 2009. godine), dok je distopijski roman 1984. objavljen 1949. godine (uskoro izlazi u izdanju Šarenog dućana). , tematika što čini Predah u znatno umjerenijoj mjeri ostavlja čitatelja bez daha jer je atmosfera kudikamo opuštenija – glavni protagonist je George Bowling, srednjovječni ugovaratelj osiguranja koji je nezadovoljan svojim vanjskim izgledom, poslom i obitelji. Došao je u godine kada kritički razmatra svoja dotadašnja postignuća, ironično doživljava sebe i cjelokupni život kojeg sačinjava posesivna nezadovoljna žena i dvoje male djece. Debeo je i rumenih obraza, što mu pripomaže na poslovnom i privatnom planu jer, kako sâm zamjećuje, ljudi vjeruju debelim ljudima i “jedna od prednosti nas debeljkovića jest da se lako uklapamo gotovo u svako društvo.” ^[3]Vođeni stereotipnim razmišljanjem, pojedini vjeruju da mršavi ljudi imaju izraženu živčanu crtu. Isti pojedinci vjeruju da su debel(juškast)i ljudi dobroćudne osobe. Vrlo je vjerojatno kako Bowlingov stas ima tjelesne sličnosti s Tonyjem Sopranom, glavnim protagonistom televizijske serije The Sopranos (1999-2007.). Po nutrini nisu slični - Soprano je aktivan, a Bowling pasivan po pitanju agresivnosti. Soprano nastoji živjeti za obitelj, dok je kod Bowlinga emocionalna povezanost s ukućanima minimalna. Bowlingu se, unatoč svemu, znade potrefi i kakva avantura sa suprotnim spolom. Osrednja su mu primanja, što se najbolje vidi po prosječnom odijelu; snalažljiv je i proračunat, no ipak nije antipatičan, baš naprotiv, u stanju je osvojiti čitatelja kritičkim načinom razmišljanja. Bowling se nostalgično prisjeća minule mladosti koju je obilježila sklonost prema pecanju, a kasnije i prema čitanju. Stalno se mislima vraća unatrag, gadljivo promatra materijalni svijet te glorificira nekadašnju Englesku, kada se nije sve vrtjelo oko zarade. Ne koristi tijekom opisivanja neutemeljene hiperbolične superlative, ali sigurno donekle pretjeruje jer je pod snažnim utjecajem varljive nostalgije. Njegova razmišljanja glede gospodarstva mogu se tumačiti kao svevremena kritika kapitalizma; opisuje propast malih dućana što se i danas odražava u mnogim djelatnostima, velike kompanije uništavaju male obrtnike. Bowling ne skriva simpatije prema velikim korporacijama, no žali za malim obrtnicima koji su u međuvremenu nestali. Želi ponoviti neke događaje iz mladosti, rado bi nakon dugo vremena ponovno uzeo u ruke ribički štap i pohodio skriveno mjesto prepuno riba pa počinje planirati kako najbolje nakratko predahnuti od obiteljske i poslovne kolotečine. 

“Pecanje je sušta suprotnost ratu.”, zaključuje Bowling dok promišlja o nadolazećem ratu. Orwellove proročke sposobnosti prisutne i u Predahu – osim što se prisjeća mladosti, njegov antijunak Bowling opisuje i sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu te pretpostavlja kakva se snaga krije iza mašinerije dijaboličnoga Führera, svjestan je njegove razorne moći te pretpostavlja da će drugi rat početi 1941. godine. Njegovo kritično viđenje rata nije izgubilo na aktualnosti, Bowling zamjećuje brojne apsurdnosti što se vežu uz prošle, sadašnje i buduće ratne prilike: “Rat je ljudima nanosio svakojake strahote. Mnoge je ubijao, a neke čudnim čudom ostavljao na životu. Bilo je to kao da vas neka snažna bujica nosi u smrt, a onda vas iznenada izbaci u žabokrečinu u kojoj najednom počnete obavljati nevjerojatno besmislene poslove za koje dobivate dodatnu plaću. Bilo je cijelih bataljuna koji su u pustinji gradili ceste što nikamo ne vode, bilo je vojnika bačenih na samotna otočja sa zadatkom da vrebaju njemačke brodove za koje se poslije ustanovilo da su već odavno potopljeni, bilo je ministarstava koja su upošljavavala čitave vojske službenika i tipkačica i nastavljala funkcionirati po inerciji godinama nakon što bi izgubila razlog postojanja.” Bowling osjeća intenzivnu mržnju među ideologijama – i antifašisti, i fašisti, i komunisti obuzeti su i (pred)vođeni upravo mržnjom što se neprestance potpiruje. Opterećen političkim napetostima, Bowling očekuje dolazak novih tragičnosti. Sklon idealiziranju prošlosti, Bowling kao vlasnik nesređene sadašnjosti strepi pred mutnom budućnošću. 

Vrlo je vjerojatno da George Bowling neće ostati zapamćen kao naročito poseban lik iz svijeta književnosti jer se ne ističe po vanjskim osobinama, neće mu pomoći ni činjenica da je promišljatiji od (ispod)prosječne sredine koja ga okružuje u romanu (i izvan njega). Premda poprilično praktičan, Bowling nije amoralan, štoviše, lako stječe simpatije kod čitateljstva. Sporedni likovi (Bowlingova žena Hilda, umirovljeni profesor Porteous) također neće biti citirani u stručnim radovima i književnim raspravama, premda su tipovi tih osobnosti poprilično zanimljivi i prisutni u društvu. Naročito je upečatljivo prikazana osobnost staroga Porteousa, vrsnoga poznavatelja grčkog i latinskog jezika čiji je stan natopljen dimom lule i ispunjen djelima klasične književnosti: “Nikad ne čita suvremenu literaturu, ne želi ni znati naslove novih knjiga, nikad ne zaviri u druge novine osim u Times i ponosno će vam reći da nikad nije bio u kinu. S izuzetkom ponekog pjesnika poput Keatsa ili Wordswortha, misli da se moderni svijet – a to je prema njegovu mišljenju posljednjih dvije tisuće godine – nije ni trebao dogoditi.” Vrijednost romana ne čine samo upečatljivo prikazani likovi, bitan je i stil koji čini Predah. Pisan u ich-formi, čitav roman može zvučati kao poduži monolog. Čine ga britke i tečne rečenice, a naročito dobro sjedne tijekom ljetne žege. U pristojnoj mjeri (auto)ironičan i poučan, Predah se, kao i ostali Orwellovi naslovi, svakako treba pažljivo pročitati i nipošto zanemariti. 

Nije samo Orwellov opus makar djelomično zanemaren, u sličnoj se situaciji našao i njegov sunarodnjak George Harrison (1943-2001.), Beatle koji je uvijek bio zanemaren, (po)stavljen postrani. Jedan od razloga zašto se sastav The Beatles raspao krije se u činjenici da su baš svi članovi sastava (Paul, Ringo, John i George) bili odveć kreativni kao autori; kako su sazrijevali, tako je svatko od njih drukčije zamišljao čitav koncept albuma i htio da što više njegovih skladbi čini album koji je nastajao. Kako su svi navaljivali da upravo njihova skladba bude zastupljena, tako je bilo za očekivati da će između njih doći do većih netrpeljivosti i konačnog raskida, što se na kraju i dogodilo. 

Georgeove su skladbe u najmanjoj mjeri činile albume sastava The Beatles ^[4]Upravo je sastav The Beatles razlog zašto Jerry Seinfeld, okorjeli ljubitelj toga sastava, nije snimio desetu sezonu humoristične serije Seinfeld. Oni su trajali devet godina pa je zato Seinfeld prestao sa snimanjem nakon devete godine., ali je zato već u ono vrijeme objavio dva samostalna albuma - Wonderwall Music (1968.) i Electronic Sound (1969.). Nakon što su se The Beatles raspali, George objavljuje All Things Must Pass (1970.), a malo zatim Living in the Material World (1973.).^[5]Naslov albuma koristi Martin Scorsese (1942.) dok 2011. godine pravi dokumentarni film George Harrison: Living in the Material World. Osim o Harrisonu, Scorsese je 2005. napravio impoznatan dokumentarac No Direction Home o glazbenim počecima Boba Dylana. Unatoč samostalnim ostvarenjima, George Harrison najviše ostaje zapamćen kao član sastava The Beatles, a najmanje kao dobrotvorac koji je imao bogati duhovni i umjetnički život.