Već mi je u osmoj godini života na prvu sjeo videospot grupe U2 za pjesmu With or Without You. U istom me razdoblju osvojio i videospot za pjesmu We all Stand Together Paula McCartneyja koji danas stvori nalet ugodne nostalgije i podsjeti me na prohujalo dječaštvo.  

Melodije (i tekstovi) nekih pjesama uspješno ožive umrtvljene emocije, tim više jer sam u međuvremenu tekstove djelomično osjetio na vlastitoj koži. Kao što na koži od kasnih dvadesetih pa tako negdje do pedesetih izbijaju novi madeži, tako se pojavljuju i neki novi drmeži, djela koje uvijek ubadaju konzumenta u srž bića, izbace ga iz ustaljene kolotečine i potaknu na pokret. Jasno, pritom ne mislim na rekreacijske pjesme koje suzdržanog slušatelja mame na ples ili ritmično pomicanje glave te lupkanje nogom, već na misaone skladbe što imaju snagu unutarnjeg čišćenja, uglazbljenu terapiju koja tjera slušatelja na ljekovit plač nakon kojeg i duši i tijelu bude lakše (kaže se da suze čiste oči). 

Uviđam da se, kako godine prolaze, umrtvljujem na emotivnoj razini. Postajem otporan na većinu pjesama koje sam za vrijeme adolescencije i studiranja shvaćao više nego osobno jer je proces poistovjećenja bio na tipičan mladenački način, odveć intenzivan. Kratki roman Gradić gdje je vrijeme stalo Bohumila Hrabala i prvi dugometražni film Charlesa Chaplina The Kid iz 1921. godine ne gube na snazi, već me uvijek iznova pogađaju u mjesto gdje sam redovno najranjiviji. Za razliku od filma i knjige, pjesma zahtijeva daleko manje vremena pa se može konzumirati više puta, no česta konzumacija sadrži dvije strane medalje. Višekratno slušanje jedne skladbe može dovesti do zasićenja – koliko god pjesma bila drmež, izliže se poput gramofonske ploče ako se sluša u pretjeranoj mjeri. Plač se lako preobrazi u neugodnu naviku koja je poznata pod imenom cmizdrenje, zato valja imati određeni osjećaj za mjeru kada su suze u pitanju. 

Pojedine političke i društveno angažirane pjesme mogu proći kao drmeži ^[1]Klonim se ljudi koji znaju za pjesme kao što su 1966. Ivice Percla, I ain't marching anymore Phila Ochsa i Younger Generation sastava The Lovin' Spoonful, ali iz nekog razloga svjesno ne mare za sadržaj istih pjesama. , no skladbe koje krase intimniji tekstovi i prigušenije, osobnije melodije, pažljivog slušatelja prije uhvate za uho. Intimne i tihe pjesme autorima zasigurno ne donose veliku financijsku dobit, teško ih je praviti i još ih je teže izvoditi na sceni, no one autoru jamačno pružaju veće unutarnje zadovoljstvo što se automatski prenosi na slušatelja, naročito ako ih krasi sličan senzibilitet po pitanju umjetnosti i poimanju života. Intimna pjesma propagira trajniju i dublju životnost, dok zabavna skladba pruža užitak što ishlapi kao mineralna voda. Osobno me prođu trnci svaki put kad slušam skladbu Because all Men are Brothers sastava Peter, Paul and Mary (pjesmu je skladao Johann Sebastian Bach pod utjecajem luteranske glazbe); uvijek legne The Sound of Silence dueta Simon & Garfunkel; svaka neravnodušnost nestane tijekom slušanja Bakerove balade My Funny Valentine (naročito kad se gleda tokijska izvedba iz 1987. godine); obara me s nogu Maria Callas izvedbom O mio babbino caro (iz opere Gianni Schicchi G. Puccinija) i stalno me dotakne par istih stihova iz skladbi Sisters of Mercy i Chelsea Hotel No. 2 Leonarda Cohena. Velika je muka kontrolirati emocije kada se gledaju snimke Nine Simone; ona se posve opustila 1976. godine na Montreal jazz festivalu tijekom izvođenje skladbe Feelings. Čovjek zaista mora biti sazdan od kamenja ako/kad se tijekom slušanja i gledanja te desetominutne snimke nešto ne prelomi u njemu. ^[2]David Eugene Edwards, frontmen sastava Wovenhand, nerijetko pada u trans tijekom koncerata zbog razine uživljenosti u materiju i osobne posvećenosti koju ulaže tijekom izvedbe. Alternativni country, koji izvodi sastav Wovenhand, sadrži u sebi elemente spiritualne glazbe u kojoj je stanje transa kod izvođača redovna pojava. 

Mada nisam (odbjegli) roditelj ili dijete razvedenih roditelja, iz neznanog me razloga pogađa pjesma Ćale moj u izvedbi Vice Vukova (a jednako je dobra i verzija Ibrice Jusića!). Sasvim je posebna ploča čitav glazbeni repertoar Arsena Dedića, dobar dio njegovog stvaralaštva redovno me izbaci iz takta u posve pozitivnom smislu. Da bi se Dedićeva uglazbljena poezija slušala pozorno, ne trebaju se doživjeti određene godine, ali se moraju proživjeti neke životne situacije.

Duhovnim srodnicima rado preporučujem literarni drmež kao što je porodična trilogija Danila Kiša (1935-1989.), naročito zbirku pripovjedaka Rani jadi što me mjestimice podsjeća na određene dijelove vlastitog djetinjstva. Preporučujem im i Hrabalov roman Prebučna samoća koji me doslovno dotuče tijekom svakog čitanja, grafičku novelu Šavovi Davida Smalla te strip-serijal Ken Parker ^[3]Prošlim, sadašnjim i budućim ljubiteljima devete umjetnosti vruće preporučam sljedeće naslove/brojeve iz serijala Ken Parker: Chemako (5), Balada o Pat O’Shane (12), Ljudi, stoka i junaci (15), Lovčeva Lilly (25), Dome, slatki dome (30), Adah (46), Boston (54), Štrajk (58), Dah i san (62) i Zemlja junaka (71). Najbolje bi bilo da se čitav serijal pročita od početka do kraja; u serijalu se kronološki pripovijeda o životu jednog izuzetnog čovjeka koji je čitateljstvo osvojio svojim načinom razmišljanja. Onaj koji upozna Kena, zapamti ga zauvijek! tandema Milazzo&Berardi. Kada me djeca u školi pitaju zašto volim čitati, odgovaram im da u nekim knjigama tražim određene odgovore, da rado ulazim u neke druge svjetove te da se volim poistovjećivati sa sudbinama određenih likova iz knjiga. Ne napominjem im da knjige pamtim prvenstveno po sadržaju, a nipošto po formi i broju stranica - u potanka objašnjavanja ulazim ukoliko zamijetim da djecu zaista zanimaju sitnice glede mojih čitateljskih navika i osobnih nazora. Svakako im spominjem roman Pustolovine Toma Saywera, klasik dječje književnosti, i napominjem da sam kao desetogodišnjak nastojao proživjeti slične avanture. Spominjem im Ćopićevu slikovnicu Ježeva kućica koju mi je poklonila doktorova supruga dok smo im jednom prilikom bili u privatnoj kućnoj posjeti; Ćopićeva knjiga vjerojatno mi je ostala u trajnom sjećanju jer se radilo o poklonu, ali i zbog tadašnjih čestih izbivanja od kuće. Bolest je učinila da mi bolnica postane drugi dom, ali je ujedno i uvećala vezu s rodnom grudom. Nakon ozdravljenja, na početku školovanja, Andersenova Djevojčica sa šibicama podsjećala me na djecu s kojom sam dijelio bolesničku sudbinu i bolnički prostor, prisilni nadomjestak za iskonski dom. I danas me Andersenova bajka u intenzivnoj mjeri podsjeti na prve bolničke dane premda su od onda prošla gotovo tri desetljeća. Andersenova bajka o djevojčici koja nema ugodan život bila je i ostala literarni drmež što razbuđuje uspavanu socijalnu osviještenost i smisao za empatiju, dok me Ježeva kućica podsjeća koliko je važno makar u uspomenama sačuvati ono primarno mjesto odakle smo potekli, mjesto iz kojeg počinje pojedinčev životni put – obiteljski dom. 

Dom je tamo gdje je srce, piše na kraju videospota pjesme Pođi na put koju izvode Fuentes i Jelena Radan. Motiv doma u više je navrata prigodno uglazbljen, zato valja spomenuti barem neke skladbe što zaslužuju višekratno slušanje: Death Cab for Cutie – Home is a Fire; Kings of Convenience – Homesick; Depeche Mode – Home; Chris Rea – Driving Home for Christmas; Michael Kiwanuka – Home Again; Gilberto Gil – Can't Find My Way Home; Linda Thompson – Go Home; Poor Moon – Come Home; Leonard Cohen – Going Home; Neil Young – My Hometown; The Tallest Man on Earth – Fields of Our Home...