Zvučna čitanka #4: O oživljavanju mrtvila
Koja pjesma ili knjiga prelome u vama "ono nešto"? Koje vam izazivaju ljekovite suze? Zvučna čitanka otkriva svoje...
Već mi je u osmoj godini života na prvu sjeo videospot grupe U2 za pjesmu With or Without You. U istom me razdoblju osvojio i videospot za pjesmu We all Stand Together Paula McCartneyja koji danas stvori nalet ugodne nostalgije i podsjeti me na prohujalo dječaštvo.
Melodije (i tekstovi) nekih pjesama uspješno ožive umrtvljene emocije, tim više jer sam u međuvremenu tekstove djelomično osjetio na vlastitoj koži. Kao što na koži od kasnih dvadesetih pa tako negdje do pedesetih izbijaju novi madeži, tako se pojavljuju i neki novi drmeži, djela koje uvijek ubadaju konzumenta u srž bića, izbace ga iz ustaljene kolotečine i potaknu na pokret. Jasno, pritom ne mislim na rekreacijske pjesme koje suzdržanog slušatelja mame na ples ili ritmično pomicanje glave te lupkanje nogom, već na misaone skladbe što imaju snagu unutarnjeg čišćenja, uglazbljenu terapiju koja tjera slušatelja na ljekovit plač nakon kojeg i duši i tijelu bude lakše (kaže se da suze čiste oči).
Uviđam da se, kako godine prolaze, umrtvljujem na emotivnoj razini. Postajem otporan na većinu pjesama koje sam za vrijeme adolescencije i studiranja shvaćao više nego osobno jer je proces poistovjećenja bio na tipičan mladenački način, odveć intenzivan. Kratki roman Gradić gdje je vrijeme stalo Bohumila Hrabala i prvi dugometražni film Charlesa Chaplina The Kid iz 1921. godine ne gube na snazi, već me uvijek iznova pogađaju u mjesto gdje sam redovno najranjiviji. Za razliku od filma i knjige, pjesma zahtijeva daleko manje vremena pa se može konzumirati više puta, no česta konzumacija sadrži dvije strane medalje. Višekratno slušanje jedne skladbe može dovesti do zasićenja – koliko god pjesma bila drmež, izliže se poput gramofonske ploče ako se sluša u pretjeranoj mjeri. Plač se lako preobrazi u neugodnu naviku koja je poznata pod imenom cmizdrenje, zato valja imati određeni osjećaj za mjeru kada su suze u pitanju.
Pojedine političke i društveno angažirane pjesme mogu proći kao drmeži [1]
Mada nisam (odbjegli) roditelj ili dijete razvedenih roditelja, iz neznanog me razloga pogađa pjesma Ćale moj u izvedbi Vice Vukova (a jednako je dobra i verzija Ibrice Jusića!). Sasvim je posebna ploča čitav glazbeni repertoar Arsena Dedića, dobar dio njegovog stvaralaštva redovno me izbaci iz takta u posve pozitivnom smislu. Da bi se Dedićeva uglazbljena poezija slušala pozorno, ne trebaju se doživjeti određene godine, ali se moraju proživjeti neke životne situacije.
Duhovnim srodnicima rado preporučujem literarni drmež kao što je porodična trilogija Danila Kiša (1935-1989.), naročito zbirku pripovjedaka Rani jadi što me mjestimice podsjeća na određene dijelove vlastitog djetinjstva. Preporučujem im i Hrabalov roman Prebučna samoća koji me doslovno dotuče tijekom svakog čitanja, grafičku novelu Šavovi Davida Smalla te strip-serijal Ken Parker [3]
Dom je tamo gdje je srce, piše na kraju videospota pjesme Pođi na put koju izvode Fuentes i Jelena Radan. Motiv doma u više je navrata prigodno uglazbljen, zato valja spomenuti barem neke skladbe što zaslužuju višekratno slušanje: Death Cab for Cutie – Home is a Fire; Kings of Convenience – Homesick; Depeche Mode – Home; Chris Rea – Driving Home for Christmas; Michael Kiwanuka – Home Again; Gilberto Gil – Can't Find My Way Home; Linda Thompson – Go Home; Poor Moon – Come Home; Leonard Cohen – Going Home; Neil Young – My Hometown; The Tallest Man on Earth – Fields of Our Home...
Fotografije: Bohumil Hrabal, foto Hana Hamplová