Budim se barem nekoliko sekundi prije nego budilica počne najavljivati vrijeme za ustajanje. Unatoč činjenici da mi mozak svakodnevno za djelić trenutka preduhitri to čudo tehnike, ipak za svaki slučaj namještam budilicu prije spavanja. Bit će da naprosto nemam dovoljno povjerenja prema sebi samome, već radije za svaki slučaj prebacujem dio odgovornosti za buđenje na budilicu. Ako već postoji termin za škripanje zubi u snu (bruksizam), ništa čudno ako je ustanovljen i stručni izraz za fenomen redovnog buđenja prije budilice.

Prvi zvukovi koji bude ne bi smjeli biti napadni i stresni, a opet moraju biti učinkoviti za spavača, naročito za onoga kojeg krasi tvrdi san – zvuci ga moraju uspješno razbuditi, a pritom ga ne smiju zbuniti ili u pretjeranoj mjeri uspaničariti. Buđenje mora biti smiren čin kojim se otvara novo svjesno poglavlje, a ne uznemirujuća navala preglasnih ili iritantnih zvukova. Zvuci buđenja moraju biti čisti i jasni, lišeni kompliciranih melodija koje spavaču nisu otprije poznate jer, nepoznati bi taktovi mogli spavača ostaviti u ugodnom stanju spavanja, snatrenja ili drijemeža. Nije rijetkost da spavač ne registrira na vrijeme novi zvuk budilice jer je mozgu potrebno određeno vrijeme prilagodbe.

Godinama me budila ista pjesma - originalna verzija skladbe The Girl from Ipanema iz 1962. godine. Umirujuća lakoća provlači se kroz čitavu skladbu u čijoj su izvedbi sudjelovali Astrud Gilberto (glas), João Gilberto (glas i gitara) i Stan Getz (saksofon) ^[1]Autor je stihova Antonio Carlos Jobim (1927. – 1994.). Jednako je pamtljiva njegova skladba Brazil koja se pojavljuje u filmu Brazil (Terry Gililam, 1985.) koji je, poput filma Nineteen Eighty-Four (Michael Radford, 1984.), direktan šamar svakom obliku totalitarizma.. Nije mi dosadila pjesma jer u sebi sadrži duh vremena koji mi je drag i blizak premda ni na koji način nisam u njemu aktivno sudjelovao. Bossa nova (u prijevodu novi trend) autohtoni je brazilski proizvod, umjetnički brend koji je postao svjetski poznat pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Samba, jazz i klasična gitara važniji su elementi što čine ovaj žanr kojeg su uvelike proslavili Stan Getz (1927. – 1991.), Charlie Byrd (1925. – 1999.), Astrud Gilberto (1940.), João Gilberto (1931.), Bebel Gilberto (1966.), Chico Buarque (1944.), Vinicius de Moraes (1913. – 1980.), Luis Bonfá (1922. – 2001.), Caetano Veloso (1942.), Antonio Carlos Jobim (1927. – 1994.), Baden Powell de Aquino (1937. – 2000.), Gilberto Gil (1942.)...

Reprezentativnije albume, koji su dali obol afirmaciji ovoga žanra, valja izdvojiti iz mase - Stan Getz i Charlie Byrd 1962. godine snimaju album Jazz Samba zahvaljujući kojem bossa nova dobiva na popularnosti u Sjevernoj Americi, Chico Buarque 1966. godine objavljuje Chico Buarque de Hollanda (Volume 1), a iste godine Baden Powell de Aquino izdaje album Os Afro Sambas de Baden e Vinicius. Sljedeće godine Vinicius de Moraes objavljuje Vinicius, a Caetano Veloso, koji je doprinio glazbenom pokretu Tropicalismo ^[2]O potonjem je pokretu snimljen dokumentarni film Tropicália (Marcelo Machado, 2012.)., 1969. godine objavljuje Álbum Branco (u prijevodu Bijeli album)^[3]Vjerojatno po uzoru na engleski sastav The Beatles koji su izdali The White Album 1968. godine.. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća u brazilskoj se glazbi može čuti psihodelični rock i folk-rock, što je u velikoj mjeri zasluga Caetana Velose (vrijedi poslušati njegov album Transa iz 1972.) koji je napravio glazbu za film Orfeu (Carlos Diegeus, 1999.). Orfeu je obrada klasičnog filma Orfeu Negro (Marcel Camus, 1959.) čiju je glazbu komponirao Luis Bonfá. Pretpostavljam da priču o Orfeju znate jer je u više navrata obrađena, stoga ju neću ponavljati.

Brazilska glazba uvelike je prisutna kao glazbena podloga u ljubavnoj drami Un homme et une femme (Claude LeLouch, 1966.), filmu koji je, ako se mene pita, jedan od najboljih ljubića ikada. Pojavljuje se bossa nova i u stripu, doduše, u obliku crteža, bezvučno. U strip serijalu Mister No, glavni protagonist Jerry Drake, američki pilot trajno nastanjen u Manausu, redovno uživa u brazilskoj glazbi dok se bezrazložno opija i švindla južnoameričkim ulicama tražeći avanturu u obliku žene, smijeha ili tučnjave. Nakon burnog noćnog provoda koji je završio u ranu zoru, mamurni Mister No zasigurno bi se bespogovorno složio s konstatacijom kako čin buđenja mora biti tih i lišen bilo kakvih zvučnih ili bezvučnih prepadaja.

Bossa nova je, uz klasičnu glazbu i smooth jazz, jedan od idealnijih žanrova za postupno razbuđivanje, zvučni most pomoću kojeg se svakako lakše prelazi iz stanja snovitosti u surovu stvarnost, recept za smiren početak (i nastavak) dana. Specifičnost ovoga žanra jest da ga prožima ugodna melankolija što ne može lako prijeći u turobnost ili tjeskobnost; može se istovremeno slušati bossa nova i čitati zahtjevnije štivo, koncentracija će se samostalno raspodijeliti na oba kreativna polja - slušateljsko i čitateljsko. Na početku dana redovno čitam tiskovine; određeni novinski tekstovi, za koje unaprijed znam da ih krasi konciznost, dobro legnu prije i tijekom odlaska na posao – analitične tekstove konzumiram kasnije, nakon posla. I po pitanju tiskovina, a ne samo po glazbenim ukusima u koje se ubraja i bossa nova, razlikujem se od čitalačke većine – primijetio sam da ljudi u minimalnoj mjeri čitaju dnevne i ine tiskovine, nestala je radnička navika da se prije ili poslije posla kupe novine, presavinu se i stave pod mišku ili u aktovku. Nestale su u međuvremenu jednostavne aktovke što su prije dvadesetak godina bile raširene među srednjim slojem. Bit će da su aktovke i novine nekako povezane s nestankom srednjega sloja. Zbog smanjenih financija i stalne nesigurnosti radnoga mjesta, prosječan radnik nije u stanju sebi priuštiti dnevnu porciju tiskovina u kojima, zapravo, pretežno može pročitati aktualne novosti iz politike čiji sadržaj čitatelju ne pruža optimizam. Manje je analitičnih i istraživačkih tekstova, prevladavaju površni, neprovjereni i sterilni natpisi jer dobar dio čitateljstva, zaveden eksplozivnošću masmedijskim magovima, sigurnim korakom stupa u prostore bezlične površnosti što ne odobravaju individualnost sa stavom. O nestanku specijaliziranih tiskovina također bi valjalo glasnije pisati jer ipak je riječ o kontinuiranom procesu što se može opisati kao nebučno uspavljivanje i publike i autora.

Dok slušam bossa novu, preferiram čitati južnoameričke autore jer se sličan melos proteže kroz obje umjetnosti, ne mogu slušati bossa novu i čitati fordača (Alan Ford) ili Hašekovog Švejka. Brazilska glazba naročito fino sjedne tijekom banalnih tjelesnih aktivnosti – recimo, u sunčanija jutra kada se u zemaljskom miru vrše pripreme za subotnji ili nedjeljni ručak, tijekom čišćenja životnog prostora, ali i nakon kakvog obilnijeg obroka što vapi za polusatnim odmorom. Dobrano napunjeni želudac iziskuje mirne melodije. Naravno, bossa nova ne može podmiriti osnovne gastronomske potrebe, ali je zato u stanju smiriti nemirno uho, neispunjeno srce i radišni želudac, organe što stalno traže kvalitetne melodije.