Kad poodraste, čovjek svjesno bira boju odjeće i njome okolini daje osnovnije podatke o sebi. Crvenom privlači tuđe poglede, crnom privlači sunce i nadrimoraliste, dok ga bijela boja u vlastitim i tuđim očima čini debljim nego što uistinu jest. Nerijetko se za onoga koji voli na sebi imati neke nijanse plave kaže da ga krasi tužna osobnost jer, plava boja simbolizira sjetnost. Naravno, boje zavaravaju, ne možemo pomoću njih skroz prozreti nečiju osobnost ili temperament. Glazbeni (ne)ukus katkad govori nešto o čovjeku, što je jedan od razloga zašto mladi na početku upoznavanja redovno postavljaju pitanje „Što slušaš?“, a ima i onih koji pitaju „Što čitaš?“. Više ne postavljam pitanje „Što slušaš?“, što će reći da nisam mlad ili da se ne osjećam dovoljno mlado.

Pitanje „Što slušaš?“ odbija. Nezadovoljavajući odgovori odbijaju mogućnost stvaranja novog poznanstva ako je pitač zaguljeni ljubitelj određene glazbe koja nije spomenuta u odgovoru. Rijetko kada se u odgovoru spominje jazz jer je ovaj na glasu kao ozbiljan, dosadnjikav i naporan žanr, a u sličnoj se poziciji nalazi blues, jazzov duševni srodnik koji je i u grafičkom romanu O' Boys (Fibra, 2014.) prikazan kao đavolja glazba. Ustalilo se vjerovanje kako je blues nastao krajem 19. stoljeća u ruralnim zajednicama Afroamerikanaca (1908. godine Antonio Maggio koristi prvi put riječ blues u pjesmi I Got the Blues), no korijeni bluesa porijeklo još iz ranijih vremena kada su mnogi Amerikanci provodili plansku eksploataciju crne rase. Sustavno izrabljivanje bijelih poslodavaca bio je dovoljan razlog za uglazbljivanje sumornih situacija iz radničke svakodnevice. Zbog teških životnih uvjeta bluzeri bi se obraćali za pomoć Svevišnjem pa se zato u mnogim skladbama mogu čuti i elementi duhovne glazbe.

Poput jazza čija je bitna osobina improvizacija, blues od slušatelja zahtijeva poveću dozu koncentracije i osobnijeg angažmana jer, intimnije se teme provlače kroz blues – otvoreno se pripovijeda o razarajućim i razorenim ljubavnim vezama, tjelesnim i duševnim frustracijama, pogubnim ovisnostima i neostvarenim životnim ciljevima. Dogodi se da neki zbog bluesa pocr(ve)ne od gnjeva, no češći je slučaj da slušateljeva duša poprimi plavičaste nijanse. Upravo je zbog osnovne osobine tužnjikavosti blues jedan od rijetkih glazbenih žanrova koje nerado preporučujem jer ne želim postati prenositelj uglazbljene tuge i predmet poruge. Ljubitelji japanskih stripova i bluesa svakako bi trebali pročitati serijal Me and the Devil Blues za čiji je nastanak zaslužan Akira Hiramoto (1976.). Radnja stripa vrti se oko Roberta Johnsona (1911-1938.), glazbenika koji je, kako kaže legenda, dušu dao đavlu za vrhunsko umijeće sviranja gitare. Budući da je preminuo u 27. godini života, Robert Johnson uvršten je u zlokobni „Klub 27“ u kojem prebivaju R. McKernan, J. Hendrix, J. Joplin, B. Jones, J. Morisson, K. Cobain...

Sve važnije predstavnike bluesa (Muddy Waters, Reverend Gary Davis, Robert Johnson, John Lee Hooker, B.B.King, Howlin' Wolf, Rory Gallagher, Canned Heat, Tim Hardin, Jimi Hendrix) krasi sjetnost koja neke nagovara na obijesno konzumiranje nikotina i ostalih opijata. Što se izvođač više nalazi na marginama društva, tim je njegov blues prodorniji. Blues-rock izvođači (Left Lane Cruiser, Grand Funk Railroad, Led Zeppelin, Little Richard) stvaraju nešto plesnije melodije uz koje se slušatelj može slobodnije kretati, no to kretanje je kratkog vijeka ako blues nadjača rock dionice. Blues naprosto primora slušatelja na tjelesno mirovanje i duševno negodovanje, probudi u njemu sjetni nemir što je dotad pritajeno čučao u kakvom kutku nedovoljno osvijetljene osobnosti. Upravo je nijemi nemir, taj skriveni i mračni element duše kojeg čovjek iz navike potiskuje, kreativni pokretač i temelj bluesa. Autohtoni blues nikada nije stvaran iz puke dosade ili umjetničke pretencioznosti, već iz prijeke potrebe da se izbaci višak energije, jada i jala. Premda nisu imali formalno glazbeno obrazovanje, prvi blues glazbenici lako su po osjećaju pretočili svoje gorke misli i osjećaje u skladbe. Usporeni ritam bluesa slagao se s njihovom svakodnevicom koju je preko dana činilo slabo plaćeno nadničarstvo. Za izbacivanje duševnoga plavetnila bio im je najpotrebniji glas (koji je često bio hrapav od teškog pića i još težih uvjeta rada), a gitara i usna harmonika, instrumenti za koje su imali prirodan talent, savršeno bi se uklopili kao pratnja baladama.

Kako približiti blues početniku? Najbolje je započeti s novijim izvođači(ca)ma kod kojih je blues prisutan u sasvim umjerenoj mjeri (Norah Jones, Jack White, Wilco), a tek zatim im valja ponuditi klasična imena ženskog bluesa i jazza (Nina Simone, Aretha Franklin, Janis Joplin, Bessie Smith, Ella Fitzgerald, Billie Holiday). Blues ne podnosi sintetičke elemente, ne pristaje olako na tehničke kompromise i teško da ćete naići na elektronički blues koji je po intenzitetu jednak izvornom bluesu (Depeche Mode, James Blake i Thom Yorke u stanju su stvoriti elektro-blues). Nije bluesu do forsiranja nepostojećega stanja mentalnoga savršenstva i negiranja plavetnila duše, upravo nepristajanje na laž i nesluženje agresivnom promoviranju dobrih emocija čini blues dodatno nepopularnim žanrom među širim masama. Specifičnost bluesa jest i u tome da tijekom slušanja bluesa ne teku rijeke slanih suza i da se pretežno ne stvaraju rječiti komentari o odslušanim skladbama, već da slušatelji radije zadrže većinu osobnih impresija za sebe, tim više ako su našli zametnuti dio sebe u netom probavljenim izvedbama. Većina slušateljstva može se naći u bluesu jer iza sebe ima neku propalu ljubavnu ili prijateljsku vezu koju ne može posve smetnuti s uma.

Vratimo se malo na početak teksta – ne pamtim kada mi je neznanac posljednji put postavio pitanje, „Što čitaš?“, ali sam zato jedan od onih koji gotovo svakodnevno postavi isto pitanje svojim trenutnim korisnicima, osnovnoškolcima. S neznancima u pravilu ne vodim književne razgovore, ne zato jer sam ionako na glasu kao nepopravljivi snob, već zato jer sam uvidio da mnogima književnost nije dovoljno intrigantna tema za uvodne razgovore. Ljudi čitaju sve manje, sredovječni korisnici javnog prijevoza čitaju pretežno besplatne tiskovine koje pokupe pri izlasku iz trgovine, dok srednjoškolci eventualno ponavljaju gradivo prije ispitivanja. Ne čitaju se lektirna djela ili kakvo drugo djelo na putu u školu, a ništa bolja situacija nije među punoljetnim svijetom; radni kolektivi ne raspravljaju o položaju knjigama i ostalih tiskovina, već uredno lamentiraju o plaćama, porezima, dijetama i krojevima, što kod ljubitelja književnosti stvara duševno plavetnilo. Zaključak? Ljubitelji čitanja ne moraju slušati blues da bi bili tugaljivi, dovoljno je pokrenuti suvisliji razgovor na temu čitanja.