Gastronomska (ne)probavljivost stvar je općeg (ne)povjerenja. Naime, oni koji nisu vični eksperimentiranju i mijenjanju prehrane, tvrđi su u svakom pogledu, pa i po pitanju glazbe. Beskompromisno navikli na jedan oblik melodija i ritmičnosti, njima naprosto nije do upoznavanja nekih novih glazbenih svjetova. Ako su navikli na jednu vrstu glazbe u toj mjeri da kategorički odbijaju gotovo svaki kontakt s njima nepoznatim žanrovima, teško da će te iste osobe slasno kušati nova jela ili pokušati ponoviti te iste recepte vlastitim rukama. Živa je muka navikašima ponuditi novo jelo ili suvislo raspravljati o glazbi na koju nisu navikli jer, kako kažu, nisu bili u prilici čuti pojedine žanrove. Danas, kada je svijet povezan krhkim internetskim vezama, izgovor o nemogućnosti slušanja ne vrijedi. Jednostavno je, vlasnici ustaljenih navika groze se nepoznanica svih vrsta – obijesno zakolutaju očima čim netko spomene švedske filmove u kojima prevladava dijalog i nipošto im nije ni do kakvih publicističkih književnih naslova koji govore o vječnim temama što tlače čovječanstvo.

Čini mi se da vlasnici fleksibilnijih želuca, koji se ne groze baš svake gastronomske novine, sa smiješkom probavljaju i neznane glazbene žanrove. Jazz je, primjerice, među širim masama na glasu kao teže probavljiv žanr koji iziskuje određenu količinu ozbiljnosti i koncentracije. Nikada nije kasno da se počne slušati jazz; osobno sam se navukao na njega u devetnaestoj godini života, u studentskom domu kojeg je krasio zdrav suživot različitih glazbenih žanrova. Ne sjećam se više kako se zvao student koji mi je preporučio album Olé Coltrane Johna Coltranea, no ostala mi je u sjećanju njegova opaska – napomenuo je da ne smije biti previše svjetla u sobi dok se sluša jazz. Zaista je prigodnije slušati jazz u svjetlom prigušenim prostorijama. Jazz redovno slušam u komadu, po nekoliko sati ili dana bez prestanka i bez ubacivanja drugih žanrova, baš kao što ne volim čitati više knjiga u isto vrijeme, već se radije u potpunosti posvetim jednoj. Preferiram cjelovite glazbene albume i izbjegavam kompilacije, baš kao što izbjegavam kompilacije priča raznih autora čiji se radovi međusobno razlikuju po mentalitetu ili temi. Činjenica je da stvaratelji novih trendova forsiraju slušanje bombastičnih i zaraznih jednosezonskih pop-singlova, stoga mlađa publika nije više navikla na pomno slušanje konceptualnih albuma. Zato je sve manje idealnih idejnih ostvarenja i konceptualnih autora jer zaokružene autorske ideje ne garantiraju materijalnu dobit što je izdavačima sasvim dovoljan razlog za neizdavanje određenih glazbenih materijala, bez obzira na kvalitetu.

Dok su mnogi pioniri žanra bossa nova još uvijek su na životu jer je riječ o relativno mladom glazbenom stilu kojeg su činili ondašnji studenti, većina pionira jazza napustila je svijet. Ipak je jazz stariji žanr koji se počeo razvijati početkom 20. stoljeća. Ispočetka je prezentiran kao đavolja^{[1] Na početku, jazz su većinom izvodili pripadnici crne rase. Kako su crnci od strane bijelaca zbog boje kože bili nazivani đavoljim narodom, tako je i jazz automatski dobio titulu đavolje glazbe.}     glazba, no ubrzo je i bijela rasa prihvatila jazz (Bix Beiderbecke jedan je od prvih bijelih jazz izvođača). Kako se jazz počeo širiti, tako su elementi drugih glazbenih žanrova ulazili u njega i stvorili hibride koje je nemoguće svrstati u strogo određenu skupinu. U Francuskoj je, primjerice, u prvoj polovici 20. stoljeća bio na glasu gypsy jazz (mješavina jazza, swinga i bluegrassa) čiji su važniji predstavnici Django Reinhardt, PierreFerret, Oscar Alemán i Henri Crolla. U Hrvatskoj gypsy jazz godinama promovira dramski pisac Mate Matišić (1965.), koji je javnosti poznat i kao skladatelj filmske glazbe, no masovna publika odavno ne grize na takva i slična ostvarenja. Najvjerojatnije se zlatno doba jazza neće nikada ponoviti i sve je izglednije da će novi žanrovi - kojima je primarna svrha zabavljati publiku – dodatno potisnuti jazz na slušalačke margine.

Sramota je danas podrobno poznavati tradiciju određenog zvučnog pokreta, znati gdje je i kako počela neka glazbena priča. Zbog jazza se više ne stvara međugeneracijski jaz, već unutargeneracijski jaz. Došlo je do toga da je pojedincu potrebna izvjesna količina hrabrosti kako bi društvu priznao da u slobodno vrijeme sluša jazz skladbe. Slušanje jazza postao je krajnje subverzivan čin (nešto kao čitanje Orwellovih djela u javnim prostorijama), osuđuje slušatelja na ozvučenu osamu. Imena kao što su Dave Brubeck, BabyFace Willette, Quincy Jones, Kenny Burrell, George Benson, Oscar Peterson, Grant Green, Ike Quebec, Herbie Hancock, Wes Montgomery, Charlie Haden, Cannonball Adderley, Bill Frisell, Loonie Smith i Big John Patton trebala bi zahtjevnijem slušatelju gotovo u potpunosti nadomjestiti izgubljeno ili zametnuto društvo.

No, pitanje je odakle početi, kako neupućenog početnika uputiti u nepopularan žanr kao što je jazz, što mu treba najprije ponuditi, a da ga se pritom ne ubije u pojam ili, još bolje, da ga se uspije donekle privući i zadržati u jazzolikim vodama? Možda bi bilo najbolje pokušati s laganim albumom Embraceable You iz 1957. u čijem je stvaranju sudjelovalo svega troje ljudi – Chet Baker (truba i glas), Dave Wheat (gitara) i Russ Saunders (bas). Riječ je o iznimno pitkom i sjetnom albumu u kojem mladi Chet Baker briljira i trubom i glasom, a možda i stasom?! Rasprave o njegovom stasu prepuštam ženskom (na)rodu; njih je oduvijek u svakom pogledu (pre)malo u svijetu jazza, bilo je da je riječ o pozornici ili publici. I muškarcima i ženama Embraceable You može poslužiti kao zvučna podloga tijekom zavođenja i navođenja partnera na pravi put; navesti ga na podilaženje i poduže maženje, naročito na kraju dana, kada se plavetnilo neba nijemo premješta u duše.

Ljubitelji stripova mogli bi pročitati grafičku novelu Bili Holidej (Darkwood, 2012.) koju su napravili crtač José Antonio Muños (1942.) i strip-scenarist Carlos Sampayo (1943.), snažan kreativni dvojac iz Argentine koji je zajedno osmislio brojne naslove kao što su Joe’s Bar i Sophie te serijal Alack Sinner koji je 2013. godine u dva tona izdala nakladnička kuća Fibra. U serijalu Alack Sinner naročito se osjeća utjecaj jazza, što nimalo ne čudi jer se Sampayo ne bavi samo stripovima, već piše i glazbenu kritiku. Grafičkom novelom Bili Holidej Sampayo uspijeva u glavnim crtama, na fragmentaran i decentan način, dočarati bogat unutarnji život osebujne glazbenice koja je težinu osobnih tereta uspješno ispoljavala glasom. Tragična je to priča, nema u sebi narativne patetike i prenemaganja, već nudi čitatelju sirovu ljudsku priču u obliku crteža. Bez okolišanja se pripovijeda o težini životnih križeva Billie Holiday, a identičnu su funkciju imale i mnoge njezine pjesme. Manje upućeni čitatelj će, ako ga drme Sampayova biografija o Billie Holiday (1915-1959.), poći u potragu za glazbenom ostavštinom što je ostavila trajan trag u ušima (ne)običnog slušateljstva. Rado ju u pohvalnom smislu spominju filmaši ili književnici skloni jazzu; spominje ju Miljenko Jergović u priči Zvono što je dio zbirke Sarajevski Marlboro – ta priča također može poslužiti kao književna poveznica za direktan ulaz u svijet glazbenog žanra kojeg više ne krasi generacijski, već međugeneracijski jaz.