Umaraju me prepucavanja svake vrste, a naročito se klonim polemika s neistomišljenicima. Donedavno sam se, istinabog, ložio na rasprave glede religioznosti, politike i kulture; kada je glazba u pitanju, naročito sam bio slab na rasprave o najboljem glazbenom izvođaču iz razdoblja bivše Jugoslavije. Ista se imena (EKV, Azra...) ponavljaju u nesnosnim glazbenim raspravama što se lako pretvore u svađu, a pretežno ih otvaraju ljudi koji uopće nisu živjeli u vremenima o kojima se govori - najžustriji raspravljači rodili su se nešto kasnije, kad se većina spomenutih sastava raspala na više manjih djelića, baš poput bivše države. Naravno, činjenica da raspravljači nisu u tjelesnom obliku pripadali epohama o kojima je riječ ne bi ih trebala ni na koji način priječiti u raspravljanju, no ipak je zanimljivo da slušatelji i glazbenici minulih doba pretežno odbijaju raspravljati, već to prepuštaju mlađim generacijama.

Pitanje prvo: kojim se kriterijima voditi tijekom raspravljanja? Pitanje drugo: postoje li uopće kriteriji koji bi nam mogli pripomoći u klasificiranju, to jest, određivanju najboljeg izvođača u ex-YU? Što se, na kraju krajeva, dobiva osim eventualnog odgovora? Zar je važno je li bolji sastav bio Grupa 220, Porodična manufaktura crnog hleba ili pak Korni grupa? Opet, što znači bolji – možda, biti popularniji? Pa popularnost je proizvod hladnih i unaprijed naručenih statistika – popularnost i prisutnost u medijima te broj prodanosti i slušanosti ponajprije je pitanje marketinga i uspješnosti promidžbe (dobra reklama u stanju je prodati loš proizvod). Je li bolji proizvod uvijek ujedno kvalitetniji ili originalniji? Ima li kakva (ne)raskidiva spona između pojmova kvaliteta i originalnost; jamči li možda popularnost kvalitetu i predstavlja li kvaliteta određenu originalnost djela?

Gornja pitanja ne tiču se samo glazbene scene, nego i drugih oblika umjetnosti. U kojoj je mjeri Miroslav Krleža bio originalan dok je pisao Legende, znamo li sa sigurnošću odakle mu zapravo inspiracija za dramske (i ostale) tekstove? Pitanje autorstva svakako bi se moglo spočitnuti Ivani Brlić-Mažuranić koja se, pišući knjigu Priče iz davnine, otvoreno poslužila slavenskim mitovima, no nema potrebe za spočitavanjem jer se ovdje ne radi o intelektualnoj krađi, već sasvim uobičajenom (i otvorenom) posuđivanju motiva. Umjetnost je i kada se na temelju postojećih knjiga umije napraviti novu knjigu i kada glazbenik na originalan način interpretira tuđu pjesmu. Kompilacijski album Chimes of Freedom iz 2012. godine čine obrade Dylanovih pjesama – Jeff Beck, Elvis Costello, Johnny Cash, Lenny Kravitz i Brian Ferry ^[1]Brian Ferry (1945.) se, snimivši album Dylanesque, dostojno poklonio Dylanovoj glazbi 2007. godine neka su autorska imena koji su odali počast Dylanovom životnom djelu obradivši njegove pjesme. Johnny Cash snimio je šest^{[2]American Recordings (1994.), Unchained (1996.), American III: Solitary Man (2000.), American IV: The Man Comes Around (2002.), American V: A Hundred Highways (2006.); American VI: Ain’t No Grave (2010.)}   studijskih albuma koje uvelike čine njegove autorske obrade tradicionalnih i suvremenih pjesama američkih (kant)autora.

Stvarajući strip-serijal Ken Parker, Berardi je neprestano u priču ubacivao filmske reference – njegova bi priča ubrzo krenula u sasvim drugom smjeru, referenca bi mu poslužila samo kao direktna počast westernima, što je u uvodniku 19. epizode (Suvišan) primijetio i spomenuo Marko Šunjić, urednik hrvatskog izdanja Kena Parker: „Berardi, međutim, kao i svi dobri autori, ne koristi citate kao spas od bezidejnosti, ne prepričava već ispričano, već ih rabi kao polaznu točku iz koje razrađuje i razvija priču u novim smjerovima, propuštajući ih kroz vlastitu prizmu.“ Nije uvijek jednostavno razlučiti koliko su neki umjetnici (ne)originalni u stvaranju i nije nimalo lako pouzdano (sa)znati koji je kao autor originalan, a koji (ne)svjesni plagijator.

Proces intelektualne krađe naročito je prisutan u digitaliziranim vremenima i prostorima gdje svatko može javno napisati autorsku rečenicu i podijeliti ju s ostatkom svijeta, da bi ju malo zatim netko drugi prisvojio i bez trunke savjesti potpisao kao vlastito djelo^[3] Poludigresija: javna je tajna da pojedini članovi iz akademskih krugova ubacuju studentske radove u svoje stručne radove i doktorske disertacije.  . Tko se više zamara pitanjem autorstva, tko drži do navođenja izvora? Opet, pitanje je trebaju li konzumenti razbijati glavu pitanjima o autorstvu ili samo uživati u sadržaju umjetničkim tvorevinama te eventualno miroljubivo tražiti paralele sa srodnim prethodnicima i suvremenicima. Pitanje je i kako se uopće dolazi do čiste autorske originalnosti – sasvim slučajno ili planski? Jesu li planska djela spontana ili sputana, u kojima se može više uživati? Jesu li nerazvikana djela po nečemu originalnija od globalno popularnih djela? Koliko se kvalitetnih ostvarenja ne uspije oduprijeti konstantnim napadima zaborava?

Preferiram zanemarene autore za čije postojanje malo tko zna, nekako mi se čini da su njihova djela spontanija, napravljena iz prijeke unutarnje potrebe, a ne zbog postizanja varljive slave i tuđe hvale. Čim marginalnije, tim originalnije, moja je parola koju će vjerojatno uskoro netko preuzeti. Gary Higgins primjer je zapostavljenog autora – njegov album prvijenac Red Hash iz 1973. godine nije doživio komercijalni uspjeh, a reizdanje tek 2005. godine. Autor je zbog problema sa zakonom nestao s javne scene, a drugi studijski album Seconds snimio tek 2009. godine. ^[4]Slučaj njemačke pjevačice Sibylle Baier najbolje govori u kojoj je mjeri contemporary folk, žanr u koji se ubraja Higinsov album Red Hash, bio zanemaren žanr. Njezin album Colour Green stvaran je između 1970. i 1973. godine, a objavljen tek 2006. godine.

1973. godine Tomaž Pengov (1949-2014.) snima prvijenac Odpotovanja (Helidon) koji je primjer osobenjačkog albuma za čije postojanje mnogi ne znaju. Pengovljev album govori o lutanjima i putevima, pjesma Cesta himna je pokretnih osobenjaka koje ne drži mjesto, a čitav album može poslužiti kao soundtrack tijekom čitanja strip-serijala Ken Parker. Premda je bio plodan na mnogim razinama (stvarao je filmsku glazbu i pisao poeziju, 2011. godine izdao je zvučnu knjigu Drvo i zvijezda), Pengov nikada nije postao mainstream jer njegova umjetnička (po)etika nije bila namijenjena širim masama, ali i zato jer nije imao namjeru postati zvijezda. Za života je objavio tek četiri studijska albuma, a prvijenac je ubrzo i izvan Slovenije, među ljubiteljima folk-rocka, zasluženo zaslužio kultni status poput albuma Red Hash.

Iste godine kada izlaze albumi Odpotovanja i Red Hash, Terrence Malick snima debitantski film Badlands, Peter Bogdanovich snima Paper Moon, Franklin J. Schaffner Papillon, Martin Scorcese Mean Streets, Sam Peckinpah Pat Garret & Billy the Kid, a multimedijalni umjetnik Alejandro Jodorowsky The Holy Mountain, što će reći da je 1973. godina bila odlična za filmoljupce, ali i za stripaše. Hugo Pratt (1929-1995.) objavljuje dvije nove priče o svom najpoznatijem liku, mornaru Cortu Maltežaninu koji se 1967. godine premijerno pojavio kao sporedni lik u grafičkom romanu Balada o slanom moru. Corto je vjerojatno najpoznatiji kozmopolit iz područja devete umjetnosti (i šire). Premda je Pratt bio poznat po učestalom korištenju brojnih književnih (i inih) referenci u svojim djelima, njegov (anti)junak Corto Maltese u potpunosti je autorska ličnost koja živi samostalni život i izvan stripa, unutar čitatelja. Corto je trajni uzor osobitim osobenjacima koji su, ako je potrebno, voljni braniti vlastite stavove po cijenu života. Corto je humanizirani raritet, pustolovni i sjetni gospodin čije koračanje nalikuje neizvjesnom hodu po žici, sanjivi i povremeno otresiti svat koji vazda traži ono što se ne može pronaći, punokrvni putnik koji je prisegnuo na vječnu vjernost nedovoljno istraženim periferijama.