Urbana svita stubokom se mijenja iz dana u dan; život u gradu postala je globalna pomodnost pa se svega nakupilo u (pri)gradskim prostorima. Mnogi se gradski snobići više ne mogu dičiti uglednim korijenjem prijašnjih generacija jer su im novonastali urbanisti (pre)uzeli pravo govora. Novopečene urbane gorile nadjačale su samozvanu urbanu gerilu u svakom pogledu, a pridošlice se nisu pokušale adaptirati u novo okruženje, već su uspjele zaraziti starosjedioce svojim običajima, naročito slušateljskim navikama. Dok pojedinci sele iz bučnih gradova u mirnija sela, mnogi stanovnici ruralnih područja idealiziraju život u velegradovima što se postupno pretvaraju u kičaste sajmove.^[1] U integralnom izdanju strip-serijala Hombre (Fibra, 2015.) prikazuje se postapokaliptični pogled na antonim selo-grad. U gradu vladaju štakori, kuga i glad, preživljavaju samo najuporniji i najdomišljatiji; vojska je zatvorila sve izlaze kako očajni građani ne bi pobrstili hranu u selima i poljoprivrednim područjima.

Internet je dobrano ukinuo mentalne granice između urbanih i ruralnih prostora pa sintagma urbana scena nema prvotni smisao i težinu, istim se terminom služe napuhani snobovi koji su uvjereni da vrijede više ako žive u gradu. Više nije nimalo važno živi li netko u samom srcu metropole ili zadnjoj zabiti gdje je medvjed domaća životinja, informacije su, ku'iš ono, u jednakoj mjeri dostupne svima bez obzira na mjesto prebivališta. Naravno, važno je znati kako pravilno procesuirati i upotrijebiti silne informacije kojima smo okruženi, razlučiti bitno od banalnoga, no to je već sasvim druga tema.

Književnicima, novinarima i intelektualnim radnicima nije problem raditi u tišini vlastitoga doma, ipak je pisanje u pravilu posao samotnjaka, jedna osoba potpisuje knjigu (nešto je drukčija situacija kod stripova – u pravilu jedna osoba piše, a druga crta priču, no ima puno stripova koje piše i crta jedna osoba). U tekstu Kofer moga oca koji je 2006. godine pročitao povodom dobivanja Nobelove nagrade za književnost, Orhan Pamuk je ustvrdio: „Pišem zato što volim cijeli dan sjediti u sobi i pisati.“ Pisac koji nije u žiži zbivanja nalazi se u prednosti; manje mu vanjskih čimbenika remeti duševni mir i radnu koncentraciju, što je dovoljan razlog za preferiranje periferije i ruralnoga područja. Urbani prostori ne nude stvaralačke ideje u većoj mjeri, talentiranom piscu selo može pružiti i više nego dovoljno inspiracije za rad, svako mjesto ima bogatu povijest i sadašnjost osobenjaka. U norveškoj drami Sult (Henning Carlsen, 1966.) neafirmiranom piscu K. Pontusu dotadašnja stanodavka i zalagaoničar preporučuju da se vrati na selo, no Pontus ne sluša dobronamjerne savjete i ostaje u gradu, gdje postupno propada i tjelesno i mentalno. Osim što na realan način govori o ondašnjim teškim socijalnim prilikama, drama Sult trebala bi barem neke neupućene i naivne pojedince odvratiti od sanjarenja o brzoj i uspješnoj spisateljskoj karijeri, naročito ako nemaju osnovne preduvjete za pisanje i usto misle da bi mogli pristojno živjeti samo od te djelatnosti. Kada Jepa Gambardellu, glavnog protagonista filma La grande bellezza (Paolo Sorrentino, 2013.), prijateljica Romana pita zašto nikada nije napisao još neku knjigu (napisao je samo jedan roman što gotovo 40 godina ima kultni status), Jep spremno odgovara: „Previše sam bančio. Rim te tjera da trošiš vrijeme. Ometa te. Pisanje zahtijeva koncentraciju, mir.“

Za proučavanje tuđih i uobličavanje vlastitih misli potrebno je imati vlastiti prostor i slobodno vrijeme, ali i čelične živce te zamjenski plan za dane što slijede jer se od umjetnosti teško živi. Mnoge su umjetnička djela danas besplatna i dostupna u online verziji jer je vrlo vjerojatno da mnogi autori ne žive samo od svoje umjetnosti, već se njome bave usput, uz redovan posao. Olovni ples, Izae, Marinada i Mr.gud Muzikart tek su neki nekomercijalni izvođači koji svoju glazbu nude besplatno slučajnim ili namjernim znatiželjnicima. Rijetko se navedeni izvođači spominju u medijima – sastav Olovni ples, čiji je zvuk kombinacija bluesa i folk-rocka, poznat je po uglazbljivanju pjesama Antuna Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša; Izae izvodi avangardnu autorsku poeziju, dok Mr.gud Muzikart beskompromisno i kritički govori o mračnim društvenim fenomenima. Neprikladni za širu publiku, svi su oni aktivni na marginama društva. U komičnim dramama Akija Kaurismäkija životne se priče redovito nalaze na gradskim periferijama. U grafičkoj noveli Tamara Drewe književnici pišu u pansionu za pisce što se nalazi na mirnom ruralnom području, što samo potvrđuje da se inspiracija može pronaći i na samotnijem mjestu, daleko od gradske vreve. Ideje nastaju pomoću mašte, lokacija je možda najmanje bitna stavka u čitavom stvaralačkom procesu, već je kudikamo važnije biti u stanju prepoznati materijal pogodan za rad.

Države male površine ne krasi mala produktivnost; naprotiv, mnoge manje države imaju bogatu stopu kreativnosti, naročito na zapostavljenim područjima kao što je kultura. Slovenija je, iako površinom mala, velika u glazbenom pogledu - Vlado Kreslin, Andrej Šifrer, Jani Kovačič, Sončna pot, Tomaž Domicelj, Adi Smolar, Peter Meze, Janc Galič, Sedmina i Patetico tek su neka imena vrijedna pomnoga preslušavanja. Sloveniju krasi urednost, točnost, oprezna i ugodna distanca; ima austrijski štih koji čini većinu djela nepopravljivog marginalca Thomasa Bernharda, oštrog kritičara vlastite zemlje i sunarodnjaka. Kuditelje ne obožava ni aktualna vlast, ni svadljiva opozicija, ni povodljivi narod, za njih se redovno govori kako bezrazložno pljuju po svojoj zemlji, a istina je upravo suprotna - baš zato jer ju vole, oni ju uporno očinski kude. Žele osvijestiti nedovoljno upućeni narod i učiniti da situacija u državi barem bude donekle bolja, a zauzvrat budu nazivani protudržavnim elementima i zbog angažiranosti smješteni na krajnji rub društvene periferije, što kritičari ne doživljavaju kao kaznu, već kao nagradu za svoj sizifovski rad. Pažljiviji društveni analitičar reći će da itekako treba biti sumnjičav prema onima kojima su usta puna ljubavi prema čovječanstvu jer čovjek pretežno govori suprotno od onoga što zaista misli; povijest i sadašnjost jasno pokazuju da su najveći domoljubi zapravo ujedno i najveći otimači domoljubnih bogatstava, u što ne bi posumnjao ni smeđooki mornar Corto Maltese, građanin svijeta. Na početku albuma Mu, Corto zaključi da „sumnja je vječna... dragi moji maleni... kao i laž.“. Ništa čudno ako su upravo zbog takvih i sličnih Cortovih smjelih subverzivnih izjava stripovi namjerno stavljeni na periferna područja umjetnosti, da ne bi u čitateljskim krugovima izazvale neželjena propitkivanja i pomutnju u ionako pomućenim sferama.

Periferija autorima pruža stanovitu anonimnost što je dobrodošla u samom procesu stvaranja; kada osjetila nisu suviše nadražena suvišnim i iritantnim zvukovima, lakše se percipiraju i bilježe detalji vrijedni spomena i pamćenja. Zahvaljujući bežičnim vezama, autor ne mora biti u izravnom kontaktu s izdavačkom kućom ili uredništvom, ne mora trošiti vrijedno vrijeme na višesatna sastančenja, već se komotno može posve posvetiti stvaralačkom radu koji na kraju možda i neće uroditi očekivanim plodom jer periferni autor najčešće nema iza sebe utjecajan krug poznanika (iliti kulturni lobi) koji je u stanju progurati i najslabije djelo pomoću dobrih riječi, odnosno šablonskih kritika što se sastoje od neutemeljenih superlativa.