Svako razdoblje ima kreativce koji su skloni istraživanju i pomicanju zacrtanih granica. Takvi autori ne podilaze publici, već nastoje slijediti svoje kreativne vizije – Mark Eitzel, Mark Olson, Richard Buckner, Glen Hansard i Harry Nilsson tek su neki netipični tipovi osobnosti koje, pogleda li se njihova diskografija, možemo svrstati u tabor onih koji ne drže u pretjeranoj mjeri do tuđeg mišljenja jer imaju vlastito mišljenje. 

Zadržimo se na Nilssonu, autoru hitova Everybody's Talkin' i Without You – prije svega, kao glazbenik je posve netipičan jer nije organizirao promotivne turneje i održavao koncerte uživo. U dokumentarcu Who is Harry Nilsson (John Scheinfeld, 2010.) Nilssonova bivša žena navodi manjak samopouzdanja kao glavni razlog nenastupanja. Je li gospođa bila u pravu, najbolje zna Nilsson, no ne možemo ga priupitati jer je preminuo 1994. godine. Za života je prijateljevao s Ringom Starrom (potonji mu je bio vjenčani kum dok je sklapao treći brak u kojem se sretno zadržao do smrti) i Johnom Lennonom (s kojim je bančio u svojim autodestruktivnim fazama), a upravo je sastav The Beatles bio jedan od najboljih promotora Nilssona u svjetskim medijima. Kada su novinari 1968. godine pitali Lennona koji mu je omiljeni američki umjetnik, odgovorio im je „Nilsson“. McCartneyja su pitali koja mu je omiljena američka grupa, a on je odgovorio „Nilsson“.

Želite li zaradili nezahvalnu titulu netipičnog osobenjaka, ne morate biti kreativni poput Nilssona. Ne morate se ni preseliti u zadnju zabit i svirati susjedima harfu, ima lakših načina da dođete na čudan glas. Možda imate čudan smisao za humor, odjeću ili obuću? Posjedujete spisateljski dar? Ako ste vješti s riječima, pokušajte pisati za vlastiti gušt, ne tražeći nikakvu naknadu i sponzore, tako ćete zadržati umnu neovisnost.

Sastavite odu ili pohvalni traktat o neovisnosti, baš u inat ovim ovisnim vremenima. Pišite u nerazvikanim tiskovinama, gdje nema urednika koji rado nečiju misao skrate ili dopune. Pišite o temama koje ne donose materijalnu dobit i slavu (npr., počnite pisati kolumnu nalik Zvučnoj čitanci!), štoviše, raspišite se o vlastitim interesima što vas ispunjavaju i pokušajte staviti naglasak na sretne trenutke, to odbija dobar dio dokonih čitatelja koji rado čitaju tuđe tmurne ispovijesti. Stvarajte umne poveznice, ne ustručavajte se pokazati širinu svih svojih interesa, ljudi to itekako mrze, kad je netko višestruko temeljit i detaljno upućen u više predmeta proučavanja. Pri pisanju kombinirajte stilska izražajna sredstva, igrajte se jezikom, ne ustručavajte se smisliti nove riječi, imajte stila. Naravno, sve to činite u svoje slobodno vrijeme jer, od neovisnosti se teško preživljava, a još se teže živi. Imajte na pameti da će vam pisanje oduzeti popriličan dio vremena, što najviše ovisi o tome koliko ste brzi u uobličavanju vlastitih misli. Izbjegavajte mase, krećite se u provjerenim krugovima, tako ćete dobrano uštedjeti na vremenu. Sa zadrškom pristupajte neznanima i poznanicima, izbjegavajte iznošenje političkih nazora pred njima. Slatkorječivi skorojevići i mlatimudani svih zemalja rado će vam pomutiti teško stečeni mir, ako ništa drugo, iz čiste pakosti koja je najčešće plod kronične dosade i puke zavisti.

Nemate smisla za pisanje, a volite čitati u netipičnoj mjeri, naročito netipične autore? U redu, onda nemojte otvarati književne teme s alkoholnim arhitektima u lokalnoj birtiji, već pažljivo čitajte Bjørneboea, Bernharda ili Hrabala jer su njihove knjige na policama narodnih knjižnica kao nove. Kundera to ne može kazati za sebe jer je razvikaniji – čitanje Kunderinih proznih ostvarenja već je desetljećima pomodnost ^[1]Naslov Iznevjerene oporuke nije ishaban i nema bojazni da će se takvo što dogoditi jer je riječ o decentnim mislima o umjetnosti romana i klasičnoj glazbi. A takvo što ne zanima mase., dok se Hrabal čita malo i premalo. Usput slušajte Nilssona, njegova glazba nije izgubila na vrijednosti i važnosti, a fino se uklapa kao radna podloga – kroz jednu epizodu humoristične serije Seinfeld, The Mom and Pop Store, provlači se melodija Nilssonove pjesme Everybody’s Talkin’, a ne manjka ni referenci na film Ponoćni kauboj (John Schlesinger, 1969.).

Nije samo Nilssonova glazba ono što je ostalo vrijedno poštovanja, već i način življenja. Da je htio, mogao se Nilsson pridržavati zdravog života, napuniti stadione kao neki njegovi vršnjaci, ali eto, iz nekog razloga ili nije bio dovoljno socijalan ili nije bio dovoljno zagrijan za javne nastupe, što ga je učinilo netipičnim tipom autora. Ne bih rekao da je Nilsson bio asocijalno biće, više mi se čini da mu nikada nije bilo do klasičnih promocija. Dok su mnogi autori trošili mjesece i godine na sviranje istoga materijala, Nilsson je stvarao nove albume i ujedno vodio buran privatni život.

Zamislimo da je Harry Nilsson živ i da piše - bi li sudjelovao u književnim susretima koje organizira agilni urednik Kruno Lokotar i sličnim manifestacijama što nastoje čitalačke navike povećati, a književnike popularizirati i približiti publici? Uvjeren sam da Nilsson zasigurno ne bi čitao svoja djela u javnosti. Istina, možda zato ne bi bio spominjan u vodećim tiskovinama i književnim kružocima, jamačno bi mu krug čitatelja bio suženiji, ali i probraniji, kvalitetniji. O ponajboljim ostvarenjima premalo se govori i piše, što je katkad najbolji dokaz da je djelo kvalitetno.

Dobar dio suvremenih djela, o kojima redovno pišu gotovo svi književni kritičari, odiše prosječnošću. Znatno je teže pisati o iznadprosječnim ostvarenjima jer ona zahtijevaju i iznadprosječan kritički ogled; iskazanje vlastitog stava o kakvom obliku umjetnosti iziskuje određenu dozu originalnosti i kritičke smjelosti, a upravo toga manjka kod mnogih kritičara kulture – najlakše je kopipejstati urednikov uvodnik ili napraviti mozaik od tuđih kritika.

Javno čitanje knjiga i promocije knjiga na kojima upoznajemo autorovo djelo i osobnost doživljavam dvojako – s jedne strane, podržavam književne manifestacije jer se tako popularizira književnost, razvija se kulturna klima u društvu, a kulturnih promocija nikad nije previše, naročito ne u manjim sredinama, gdje paljenje krijesa, kirvaji i nogometne utakmice imaju status kulturnih događaja. Književni susreti na neke posjetitelje zasigurno djeluju stimulirajuće – susreti s književnikom mogu vratiti izgubljenu volju za pisanjem ili učiniti da netko dobije ideju za pisanje.

S druge strane, književne promocije i njima slične događaje osobno doživljavam kao gubljenje vremena i nepotrebno opterećenje za autora, posebice ako njemu nije do druženja s publikom koju i ne poznaje najbolje – jest da se na takvim susretima mogu sklopiti ugodna poznanstva i prijateljstva, no jednako tako može doći i do neželjenih izgreda, provokacija i nesporazuma. Opet, pitam se zar pisanje nije za autora sasvim dovoljan posao, zašto bi trebali trošiti svoje i tuđe vrijeme na promociju djela, kao da će to bitno doprinijeti prodaji i čitanosti knjige? Kao autor, ja bih radije to vrijeme potrošio na pisanje novih tekstova ili ga posvetio osobi koju dobro znam i do koje mi je zaista stalo.

Ako je autor nešto htio kazati, onda je to napisao, a pažljiv čitatelj najvjerojatnije iščitao. U čitateljskom i spisateljskom smislu, tu bi, barem što se mene tiče, čitavoj ovoj priči trebao doći kraj.