Forvarduša je prije nekih desetak godina bila simpatična novotvorenica, plod interneta jer se internetom šalje. Jedno su vrijeme bile forvarduše planetarno popularne jer je svatko u dnevnom ritmu između predavanja ili usred radnog vremena slao nekome neku zgodnu foru ili prigodnu misao, aktualni i klasični vic, smiješnu fotomontažu, video isječak, lanac (ne)sreće koji se morao proslijediti dalje u roku od nekoliko minuta ako ne želimo da nam se dogodi tragedija, mudre izreke i neplanirane gafove, citate i govore (ne)poznatih osoba čije bi poruke mogle promijeniti ili makar popraviti dan primatelju. Forvarduše bi kod primatelja izazivale prezir, ravnodušnost ili oduševljenje, što bi ovisilo o sadržaju iste.

Esej Advice, like youth, probably just wasted on the young, napisan u formi govora, postao je viralni hit iliti forvarduša i nije trebalo proći puno vremena da bi netko napravio parodiju teksta koji je 1997. godine objavila Mary Schmich, kolumnistica Chicago Tribunea. Materijala za ismijavanje nije nedostajalo jer je tekst imao značajke literature za samopomoć. O self-help literaturi i životnim trenerima ni ja nemam visoko mišljenje, baš kao ni o osobama koje nisu u stanju zadržati sebe i svoje unutarnje namjere pod kontrolom, već im je potreban stalan nadzor i podrška, punoljetnosti unatoč. Opet, nisam u stanju zapamtiti silne savjete koji čine priručnike. a ako bih ih i zapamtio kojim slučajem, ne bih ih se mogao sjetiti u kriznim situacijama, kada razum bude nadvladan strahom ili panikom. Bez obzira na razinu svjesnosti, za očekivati je da ću, kao nagonsko biće koje se u nepredvidljivim trenucima povodi impulsima, u afektu počiniti neočekivanu grešku koju neće spriječiti nikakva mudrosnica iz vjerske knjige ili self-help priručnika.

Tekst Mary Schmich prisutan je u obliku pjesme na albumu Something for Everybody (1998.) redatelja Baza Luhrmanna (1962.) kao Everybody's Free (To Wear Sunscreen), poznata i kao The Sunscreen Song. Ovu sam forvardušu upamtio jer uglazbljene forme lakše (za)pamtim. Tekst se ne pjeva, već čita, pa sadržaj i u pjesmi zvuči poput govora. Zaista dobro sročenog govora. Ima u tom tekstu nekoliko britkih rečenica koje me štrecnu u bolno mjesto, smionih zaključaka nad kojima se valja zamisliti. “Do not read beauty magazines, they will only make you feel ugly”, rečenica je koju bih preporučio svakoj mladoj osobi koja je preopterećena vlastitim vanjskim izgledom, mladićima i djevojkama koje okolina i mediji uporno uvjeravaju kako je ljepota, a ne sposobnost da se nešto zna i napravi, siguran put što vodi do ljubavne sreće i poslovnog uspjeha.

Dizdarova poema Modra rijeka može poslužiti kao materijal za smislenu forvardušu – Dizdarovu je hvaljenu pjesmu najprije uglazbio Arsen Dedić, a zatim Indexi, snimivši svoj prvi studijski album Modra rijeka (1978.). Fabijan Šovagović kazivao je stihove, dok je slika Mersada Berbera iskorištena za omot albuma. Netipično su ostvarenje ostvarili Indexi, u svakom pogledu napredno za ona vremena i onaj tip publike – em tekstovi vuku podrijetlo iz Dizdarove misaone poezije, em je riječ o neklasičnom obliku progresivnog rocka, žanru koji ionako nikada nije imao pretjeran broj slušatelja na ovim prostorima, ali i šire. Da je situacija bila bolja za prog rock, možda bi danas Zlatko Pejaković još uvijek bio frontmen Korni grupe?

Nakon Modre rijeke, Indexi (i Dizdarova pjesma) nisu stekli masovnu popularnost, niti su nastale neukusne parodije, ni onda ni kasnije – zahtjevniji tip slušatelja imao je i ima još uvijek najosnovniju dozu poštovanja prema Dizdarovom djelu, baš kao što ga imali i Indexi pri stvaranju albuma koji bi se Dizdaru zasigurno svidio. Nezahtjevniji tip slušatelja ne obraća pažnju na uglazbljene poeme, njima je ipak više stalo do lepršavijih tema što pospješuju osjećaj zaljubljenosti u sebe i bližnje.

Album Modra rijeka brzo je našao svoj put do slušatelja pa se teže nabavljao kao ploča. Devedesetih godina album doživljava reizdanja jer, ipak su došli neki novi klinci koji su poželjeli čuti kvalitetnu i atipičnu rock glazbu. Poeme kao što je Modra rijeka ne dijele se društvenim mrežama, a da se to i dogodi, ne bi imala veliku čitanost/slušanost – poželjno je da forvarduše budu što kraće, rijetkima je do čitanja dugačkih tekstova i slušanja konceptualnih albuma, koliko god oni kvalitetni bili.