Zvučna čitanka #38: O osjećajnosti Japanaca
Ovog se vikenda (od)mičemo... Skroz do Japana.
Japanci su na glasu kao časni ljudi – drže do svoga glasa, a naročito njeguju tradicionalne vrijednosti kao što je pitanje obitelji. Privrženost obitelji vidi se u filmovima koje je režirao Yasujirō Ozu (1903-1963.), autor koji je poznat po upotrebi statične kamere i smirenoj naraciji. U filmu Tôkyô no kôrasu (1931.) ima kratka scena u kojoj se kamera kreće, dok u filmu Otona no miru ehon - Umarete wa mita keredo (1932.) ima više scena u kojima se kamera kreće. U oba filma Ozu pokazuje da ima smisao za humor, u nekoliko navrata upotrebljava gegove karakteristične za razdoblje nijemoga filma – tematika je obiteljska. U centru filma Tôkyô no kôrasu nalazi se muškarac koji drži do sebe, ali i do svoje obitelji. Dobiva otkaz jer se usudio proturječiti šefu pa je prisiljen tražiti novi posao, a ekonomska situacija u zemlji nije nimalo obećavajuća. Sin ga baš tada moli da mu kupi bicikl jer ga imaju svi drugi dječaci u susjedstvu, a on mu kupuje romobil. Sin negoduje pa zaradi od oca dobru porciju batina. Otac kasnije prihvati ponižavajući posao jer osjećaj za obitelj nadvlada njegov ponos, briga za obitelj mu je ispred i iznad osobne časti.
Otona no miru ehon - Umarete wa mita keredo ima više smiješnih scena – u tom filmu četveročlana obitelj seli na periferiju, što se najmlađim članovima ne sviđa. Glume da idu u školu, a zapravo tumaraju okolo i sukobljavaju se s lokalnom djecom. Braća uskoro postaju vođe tamošnje dječje bande, a svjesni su i da njihov otac nije važan poput drugih očeva, što mu naročito zamjera stariji sin. Ozu maestralno prikazuje kompleksan odnos otac-sin, opisuje obiteljski problem vezan uz očev društveni položaj i bez patetike nudi rješenje problema. U kasnijim Ozuovim filmovima također nema lažne melodramatike – npr. Hitori musuko (1936.), Banshun (1949.), Bakushu (1951.) i Tokyo monogatari (1953.) bave se obiteljskim temama – samohrani otac koji je prisiljen poslati sina jedinca u internat; kćer koja se ne želi udati i ostaviti oca; snaha koja ostaje u obitelji makar joj je muž preminuo – takvi likovi čine Ozuove melodrame. [1]
Sadržaj japanskih stripova također govori u korist japanske (su)osjećajnosti – Jiro Taniguchi (1947.) u svojim stripovima Daleko susjedstvo (Fibra, 2012.) i Spomenar mog oca (Fibra, 2014) opisuje zamrštene obiteljske odnose, pruža čitateljstvu toplu sliku Japana. Japanski post-rock sastav Mono posvetio je album For My Parents (2012.) upravo roditeljima. Budući da izvode nijemu (instrumentalnu) glazbu, Mono ne stvara jezične barijere u slušateljstvu. [2]
Za nastanak sastava Flower Travellin' Band zaslužan je Lennonov prijatelj, japanski glazbenik Yūya Uchida – vrativši se u Japan, pun dojmova o engleskoj glazbenoj sceni, Uchida osniva sastav koji svira popularne covere. 1970. godine objavljuju mini-album Anywhere, a iste godine snimaju i prvi album Satori s originalnim skladbama, kojega objavljuju 1971. godine. Faktografija kaže kako članovi sastava Flower Travellin' Band u prosincu 1971. sele u Toronto, gdje nastupaju s izvođačima kao što su Dr. John i Emerson, Lake & Palmer. 1972. godine objavljuju drugi studijski album Made in Japan, a 1973. godine trebaju nastupati tijekom turneje Stonesa, što se ne dogodi jer Jaggeru zbog problema s ovisnostima ne odobravaju vizu. Iste godine objavljuju album Make Up kojega čine studijske i live snimke te održavaju posljednji koncert u Japanu. Službeno se ponovno okupljaju tek 2007., ali bez Uchide - 2008. objavljuju novi studijski album We Are Here, a raspadaju se 2011. godine, kada Joe Yamanaka umire od raka pluća, bolesti pred kojom je poklekao i Yasujirō Ozu.
Fotografije: Flower Travellin' Band/Challenge!