Japanci su na glasu kao časni ljudi – drže do svoga glasa, a naročito njeguju tradicionalne vrijednosti kao što je pitanje obitelji. Privrženost obitelji vidi se u filmovima koje je režirao Yasujirō Ozu (1903-1963.), autor koji je poznat po upotrebi statične kamere i smirenoj naraciji. U filmu Tôkyô no kôrasu (1931.) ima kratka scena u kojoj se kamera kreće, dok u filmu Otona no miru ehon - Umarete wa mita keredo (1932.) ima više scena u kojima se kamera kreće. U oba filma Ozu pokazuje da ima smisao za humor, u nekoliko navrata upotrebljava gegove karakteristične za razdoblje nijemoga filma – tematika je obiteljska. U centru filma Tôkyô no kôrasu nalazi se muškarac koji drži do sebe, ali i do svoje obitelji. Dobiva otkaz jer se usudio proturječiti šefu pa je prisiljen tražiti novi posao, a ekonomska situacija u zemlji nije nimalo obećavajuća. Sin ga baš tada moli da mu kupi bicikl jer ga imaju svi drugi dječaci u susjedstvu, a on mu kupuje romobil. Sin negoduje pa zaradi od oca dobru porciju batina. Otac kasnije prihvati ponižavajući posao jer osjećaj za obitelj nadvlada njegov ponos, briga za obitelj mu je ispred i iznad osobne časti.

Otona no miru ehon - Umarete wa mita keredo ima više smiješnih scena – u tom filmu četveročlana obitelj seli na periferiju, što se najmlađim članovima ne sviđa. Glume da idu u školu, a zapravo tumaraju okolo i sukobljavaju se s lokalnom djecom. Braća uskoro postaju vođe tamošnje dječje bande, a svjesni su i da njihov otac nije važan poput drugih očeva, što mu naročito zamjera stariji sin. Ozu maestralno prikazuje kompleksan odnos otac-sin, opisuje obiteljski problem vezan uz očev društveni položaj i bez patetike nudi rješenje problema. U kasnijim Ozuovim filmovima također nema lažne melodramatike – npr. Hitori musuko (1936.), Banshun (1949.), Bakushu (1951.) i Tokyo monogatari (1953.) bave se obiteljskim temama – samohrani otac koji je prisiljen poslati sina jedinca u internat; kćer koja se ne želi udati i ostaviti oca; snaha koja ostaje u obitelji makar joj je muž preminuo – takvi likovi čine Ozuove melodrame. [1]Više korisnih detalja o Ozuovim filmovima, njegovom životu i načinu stvaranja može se saznati gledajući dokumentarac Tokyo GA (Win Wenders, 1985.). Njegovi su obiteljski filmovi ispunjeni poštovanjem prema starijima i mlađima, obiteljska povezanost i pitanje časti osobine su do kojih protagonisti itekako drže, a motiv časti javlja se u brojnim japanskim filmovima ratne i samurajske tematike - Sanshō Dayū (Kenji Mizoguchi, 1954.); Biruma no tategoto (Kon Ichikawa, 1956); Nobi (Kon Ichikawa, 1959); Seppuku (Masaki Kobayashi, 1962.); Sanbiki no samurai (Hideo Gosha, 1964.); Kedamono no ken i (Hideo Gosha, 1965) reprezentativni su primjeri filmskih bisera iz kojih je vidljivo kako Japanci nisu bezosjećajan narod, već da je to čista notorna predrasuda što se redovno plasira u američkim ratnim filmovima što odišu svađalačkom propagandom.

Sadržaj japanskih stripova također govori u korist japanske (su)osjećajnosti – Jiro Taniguchi (1947.) u svojim stripovima Daleko susjedstvo (Fibra, 2012.) i Spomenar mog oca (Fibra, 2014) opisuje zamrštene obiteljske odnose, pruža čitateljstvu toplu sliku Japana. Japanski post-rock sastav Mono posvetio je album For My Parents (2012.) upravo roditeljima. Budući da izvode nijemu (instrumentalnu) glazbu, Mono ne stvara jezične barijere u slušateljstvu. [2]U većini animiranih filmova koji su nastali pod okriljem Zagrebačke škole crtanog filma nema dijaloga. Unatoč tome, ti animirani filmovi svima su razumljivi - priča se tečno pripovijeda crtežom i zvukovima. Japanski surf-rock sastav Surf Coasters, koji po zvuku nalikuje sisaškom sastavu The Bambi Molesters, također ne treba prevoditelje, baš kao ni instrumentalni trio Nisennenmondai koji izvodi eksperimentalni rock. Psihodelični rock bio je sastavnica ženskoga sastava Angel'in Heavy Syrup te sastava Flower Travellin' Band koji su 1968. izdali album Challenge! što se sastojao od obrada ondašnjih rock zvijezda (Hendrix, Joplin...). Zanimljiv je cover albuma – čini ju fotografija na kojoj su članovi sastava prikazani u nagom izdanju.

Za nastanak sastava Flower Travellin' Band zaslužan je Lennonov prijatelj, japanski glazbenik Yūya Uchida – vrativši se u Japan, pun dojmova o engleskoj glazbenoj sceni, Uchida osniva sastav koji svira popularne covere. 1970. godine objavljuju mini-album Anywhere, a iste godine snimaju i prvi album Satori s originalnim skladbama, kojega objavljuju 1971. godine. Faktografija kaže kako članovi sastava Flower Travellin' Band u prosincu 1971. sele u Toronto, gdje nastupaju s izvođačima kao što su Dr. John i Emerson, Lake & Palmer. 1972. godine objavljuju drugi studijski album Made in Japan, a 1973. godine trebaju nastupati tijekom turneje Stonesa, što se ne dogodi jer Jaggeru zbog problema s ovisnostima ne odobravaju vizu. Iste godine objavljuju album Make Up kojega čine studijske i live snimke te održavaju posljednji koncert u Japanu. Službeno se ponovno okupljaju tek 2007., ali bez Uchide - 2008. objavljuju novi studijski album We Are Here, a raspadaju se 2011. godine, kada Joe Yamanaka umire od raka pluća, bolesti pred kojom je poklekao i Yasujirō Ozu.

Fotografije: Flower Travellin' Band/Challenge!