Glasovi radijskih spiker(ic)a stalno se čuju u mom životnom prostoru – noću radio radi bez prestanka, pravi je društveni nadomjestak u besanim noćima. Radio smješten u kuhinji palim prije štednjaka, na putu u kupatilo. Čujem ukratko najnovije domaće i strane vijesti, a potrefi se i dobar izbor singlica, što najviše ovisi o tome koji je glazbeni urednik dežuran toga jutra. Provjerena radijska postaja je gotovo uvijek upaljena pa ne moram u trenucima neodlučnosti dvojiti oko toga koji bih album trebao poslušati na početku dana – dok se spremam za posao, dobijem vremensku prognozu, friške vijesti i pokoju dobru pjesmu. Čist’ dost’!

Funkcije radija nekad i danas nisu identične – nekada je radio bio odgojno sredstvo, znatiželjnici bi čuli nove sastave i zvukove pomoću radio valovlja; Dylan i Cash opisivali su radio kao aparat pomoću kojega su širili vlastite glazbene granice. Danas radio pretežno služi kao izvor aktualnih informacija u vožnji ili prije izlaska iz kuće; vozači smanjuju brzinu ako ih se upozori na moguću prisutnost policijske patrole, šetači uzmu kišobran ako se najave mogući pljuskovi, kupci se namerače na novi odjevni predmet jer je upravo na popustu. Određene radijske postaje budu prekrcate napadnim i iritirajućim reklamama, dok se neke pozitivno ističu po prepoznatljivom izboru glazbe i glasu voditelj(ic)a. Ritam i boja glasa može bitno pridonijeti slušanosti programa.

Preferiram radijske postaje koje ne puštaju suvremene hitove dumbarabumba ritma, volim čuti stare domaće i strane šlagere, klasične rock’n’roll skladbe iz pedesetih i šezdesetih, popularne hitove osamdesetih i devedesetih; ima glazbenih urednika čiji je sluh sklon raznim žanrovima, znalaca u čijim je ušima sadržana bitna glazbena povijest, i popularna i marginalizirana. Jutro je dobro započeti emisijom Vrijeme vinila, mada se koncept izmijenio nakon što je urednik Nenad Marjanović Zulim (1951-2014.) preminuo. Zulim bi ukratko objasnio koji je razlog zašto se neka pjesma pušta baš na taj dan, a tih komentara više nema. Užitak je slušati emisije Denisa Leskovara (Fantastično putovanje), Gorana Bakića (Baraccuda bar), Davora Medakovića (Glazbena oaza), Dubravka Majnarića (Zvjezdana prašina)i Roberta Marekovića (Povratak u budućnost, Dolcevita). Nedjeljom ne propuštam emisiju Hulahop Sabine Jaganjac u kojoj se njeguje retro štih - pušta se glazba iz pedesetih, šezdesetih i osamdesetih, a emisije budu i tematski zaokružene – slušatelj saznaje pojedinosti vezane uz ondašnju Euroviziju ili određenu kalendarsku godinu, čuje pikanterije iz Elvisova života i života drugih glazbenih, filmskih, modnih i inih kreativaca o kojima se stvaraju legende i mitovi.

Pripadnici srednje generacije, oni koji su rođeni između pedesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, rado se vraćaju nekadašnjim trendovima, retro značajke redovno zažive u obliku odjevnih predmeta i dizajna uopće. Ljubitelji glazbe vraćaju se u protekla vremena kupnjom gramofonskih ploča (znane kao vinili) - dostupna su u većim glazbenim trgovinama. Čak i suvremeni izvođači objavljuju svoje albume u obliku vinila, ne ograničavaju se na formu CD-a i DVD-a. “Prodaja je slaba”, kaže mi prodavač, “kupuju ih pasionirani sakupljači, pretežno su to ljudi srednje životne dobi”. Ploče se mogu kupiti na rasprodajama i sajmovima, obožavatelji ih se rješavaju jer to od njih iziskuje loše financijska situacija, a mladim nasljednicima se motaju jer nema emotivne poveznice između njih i polivinilnog klorida. Meni su singlice (17cm) svojevremeno poslužile kao frizbi, što bi djed redovno popratio glasnim negodovanjem jer bi komadići ploče ostajali u travi, a postojala je mogućnost da se nečija životinja zadavi tijekom ispaše. Longplejke (30cm) zbog širine nisu bile prikladne za bacanje, stoga su se uspjele duže održati u jednom komadu. O vremenima vinila pohvalno je pisao Goran Tribuson (1948.) u svojim knjigama Povijest pornografije i Rani radovi u kojima je izražena autobiografska crta, a svakako vrijedi pročitati i Tribusonovu priču Blonde On Blonde u kojoj opisuje kako je kao student kupio Dylanovu ploču iz 1966. godine.[1]Priča je zastupljena u zbirci Zvučni zid 2: Vinilne priče (Menart, 2011.). U kratkom stripu To je život Roberta Crumba govori se o kolekcionarima starih glazbenih ploča za koje malo tko mari, među koje se ubraja i autor stripa. U životu sam svega jednom kupio ploču, Imam pjesmu za tebe Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića, koju sam poklonio. Ipak pripadam generaciji koja je kupovala kazete za kazetofone, a zatim kompaktne diskove. Zadržao sam naviku kupovanja CD-ova – mjesečno kupim najmanje jedan primjerak, a pretežno to bude album čiji mi je sadržaj dobro poznat, ne kupujem glazbene albume nasumično, niti slušam preporuke.

Gramofonske su ploče mladim ljudima bile redovan razlog za međusobno posjećivanje – slušanje glazbenih ploča bio je društveni čin, događaj u pravom smislu riječi, naročito ako bi se nabavila ploča koju nema nitko drugi u susjedstvu ili koju još nitko nije imao prilike čuti. Bila bi to intimniji oblici druženja u kojima je glavnu riječ vodila glazba, komentari slušatelja nastajali bi između pjesama ili nakon što bi se ploča prestala okretati. Ploče bi se trampile za kakvu drugu stvar ili posuđivale pod uvjetom da se čuvaju, kao što su se nekada razmjenjivali recepti, stripovi, video kazete ili dobru riječ. Bila su to izravnija i življa vremena, dogovori za sastanak nisu ofrlje sklapani na društvenim mrežama, već nasred ulice ili na improviziranom igralištu. Riječ je bila teža, dogovor se poštovao, nije bilo kašnjenja.

Za očekivati je da će se uskoro i književni hitovi početi objavljivati u elektronskom obliku, pod naslovom Sabrani postovi. Naravno, nema to odveć jake veze s ozbiljnom književnošću – blogovi i njemu srodni alati već su jasno pokazali kako prava književnost ipak nastaje na papirima, nakon što se koš za smeće umori papirnatih gostiju. Rijetki se blogeri uspiju duže zadržati na književnim poljima, objave po portalima naramak poezije ili proze (rijetki dožive objavljivanje knjige) pa naglo odustanu od književne karijere, rasprše se poput magle s dolaskom sunca. Podsjećaju na glazbenike koji objave singl ili album, a onda netragom nestanu.

Fotografije: stocksnap.io