Kao što književnost dijelimo na visoku i trivijalnu, tako i medij stripa traži vrijednosnu podjelu. Sve je prisutnija žanrovska i tematska raznolikost, ali i sama forma igra ulogu. Podjele su nužne jer nije za nastanak svakoga stripa uložena ista količina energije. Maus Arta Spiegelmana (1948..) i strip serijal Kapetan Miki nemaju jednaku umjetničku vrijednost. Kapetan Miki [1]Serijal je 1961. godine napravio trojac EsseGEsse, autori strip serijala Blek.  idealno je štivo ako imate deset godina - istoimeni lik je mladac koji sa sedamnaest godina postaje član rendžerskoga korpusa države Nevada, pije mlijeko, ne loče kao njegovi kompanjoni doktor Salaso i Smuk, vjeran je zaručnici Susy, izbjegava nepotrebno nasilje i nikada ne izvuče deblji kraj. Kao fiktivni lik, Miki može poslužiti kao mladenački ideal do pojave prvih prištića; za očekivati je da će Mikija i njemu srodne strip junake [(Kit Teller (još jedan mlađahni rendžer), Komandant Mark, Blek] zamijeniti manje idealistični likovi iz stvarnosti čim čitateljeva osobnost sazrije.

Maus je primjer zrelog autorskog stripa koji je uvelike promijenio percepciju stripova u javnosti – sadržaj Mausa nedvosmisleno je pokazao da strip nije uvijek zabavljačko štivo, dokazao je da strip može pripovijedati zahtjevne teme kao što su ratni zločini i holokaust. Art Spiegelman (1948.), autor grafičke novele Maus, glavni je lik u vlastitoj priči za koju je 1992. godine nagrađenom Pulitzerovom nagradom. Jednako je važan njegov otac Vladek, Židov koji je preživio strahote koncentracijskog logora Auschwitz i svega što je prethodilo zatočeništvu u logoru smrti. U Mausu se iznose Vladekova iskustva iz Drugoga svjetskoga rata, no opisuju se i događaji koji su prethodili ratu te naknadne traume što su posljedice rata. Maus je potresno svjedočanstvo što zahtijeva jači želudac, a simbolične osobine animalističke književnosti (Židovi su prikazani kao miševi, Nijemci su mačke, Francuzi žabe, Amerikanci psi…) donekle čine mučan sadržaj probabljivijim. Životna priča koja čini naslov Maus brutalno je iskrena, bez karikiranja i kalkuliranja. S obzirom na temu te broj stranica i protagonista, Maus ima sve osobine romana u grafičkom obliku, stoga zaslužuje etiketu grafički roman. Terminom grafički roman označavaju se autorski stripovi koji kvalitativno i kvantitativno premašuju uobičajene parametre. Standardna dužina Bonellijevih stripova je 96 stranica (tabli), dok američke sveščice broje još manje stranica, a radnja im se redovno nastavlja. Spiegelmanov Maus, Prattova Balada o slanom moru i Perzepolis Marjane Satrapi zaokružene su priče čija se kompleksna radnja može pretočiti u dugometražni film, dok bi se od jedne Mikijeve avanture mogla napraviti polusatna igrana serija za Dječju televiziju.

Igrani film mogao bi se napraviti i po grafičkoj noveli Cash – I see a darkness (Strip centar Tino, 2012.) koju je napravio Nijemac Reinhard Kleist (1970.). Za isti je naslov Kleist dobio nagradu “Max und Moritz preis” kao autor najboljeg stripa u 2008. godini. Iz naslova je jasno da strip govori o Johnnyju Cashu (1932-2003.), glazbenoj legendi koja je ostavila trajan trag u country, folk, gospel i rock and roll vodama. Sadržaj Kleistove grafičke biografije podsjeća na biografski film Walk the Line (Jack Mangold, 2005.) – govori se o Cashovom djetinjstvu i mladenačkoj fasciniranosti glazbom, opisuje se prvi brak u kojem se ne pokazuje kao vrstan suprug i otac jer je zaokupljen glazbenim uspjesima. Nije prikazan kao svetac, govori se o njegovoj ovisnosti o tabletama i autodestruktivnoj prirodi koja ga je umalo koštala života. Podrobno se prikazuju njegov odnos s June Carter koja će mu kasnije postati životna družica, spominju se i dani kada je svirao s Dylanom i Elvisom. Poznavatelji Cashove diskografije prisjetit će se tijekom čitanja melodija poznatijih pjesama (I Walk the Line, Folsom Prison Blues, Hurt) što se spominju u priči, a mogu se čuti i doslovno ako se upale u kakvom audio uređaju. Nedostatak zvukova u stripovima može se shvatiti kao prednost jer, čitatelji samostalno odlučuju hoće li i što će slušati tijekom čitanja. [2]Onomatopeja (tres-taka-bum, jao, hmmm, uf!) je česta sastavnica stripova.  Budući da se u grafičkom romanu Cash – I see a darkness najviše opisuju događaji do 1968. godine, najbolje bi bilo slušati skladbe koje je Cash dotad snimio. Nakon grafičke novele, ljubitelji Cash mogu pročitati biografiju Čovjek zvan Cash (Šareni dućan, 2006.) i tako proširiti znanje o impozantnom čovjeku koji je s razlogom uvijek bio odjeven u crno. Zanima vas razlog? Onda čitajte…

Osim Cashove, Kleist je napravio još nekoliko biografija u formi grafičke novele – domaćoj publici dostupna je grafička biografija Castro (Strip centar Tino, 2012.) o kubanskom predsjedniku; grafičku biografiju Bokser o boksaču Harryju Haftu (1925-2007.) objavio je srpski izdavač Komiko 2015. godine, dok grafičku biografiju Elvis, koja je premijeru doživjela još 2007. godine, dosad nije objavio nijedan izdavač stripova u regiji. Pomalo začuđuje činjenica da se još nitko nije odlučio za taj poprilično isplativ izdavački potez – naime, kako vrijeme prolazi, Elvis Presley (1935-1977.) ne gubi svoje stare obožavatelje, a novi se poklonici redovno pridružuju kultu Kralja.

Fotografije: Cash - I see darkness