Rekreativno bicikliranje idealan je oblik sportske aktivnosti za netimske igrače koji ne trpe komande. Biciklist samostalno planira rutu i ritam, odlučuje gdje će stati i što će pritom popiti ili pojesti; mora se prilagođavati jedino prometnim znakovima jer je to bitan (pred)uvjet da bi vožnju završio u jednom komadu, a ne ispod kotača šlepera ili u jarku. Trčanje se također ubrojiti u grupu netimskih sportskih aktivnosti koji mogu imati rekreativni ili natjecateljski karakter. Želite li saznati kako se Haruki Murakami (1949.) počeo baviti trčanjem, pročitajte njegovu memoarsku knjigu O čemu govorim kada govorim o trčanju (Vuković & Runjić, 2012.). Osim što piše o strasti prema trčanju, Murakami spominje kako trčanje utječe na njegov spisateljski rad, opisuje postignuća i prepreke, a u više navrata spominje i glazbene favorite koje sluša tijekom trčanja.

Oni koji se vole svjesno izdvajati iz društva u osamu, rado to rade uz pomoć knjiga. I najbiranije društvo zna dojaditi ili smarati najdruštvenije pojedince, a prikladan nadomjestak može se pronaći upravo u rječitom carstvu riječi. Uz knjigu možemo biti sami sa sobom, odmoriti lajavi jezik i naoštreno uho te se posvetiti svojoj nutrini jer, čitanje je samotan čin prožet instrospektivnošću. Prof. dr. sc. Milovan Tatarin (1965.) ustvrdio je da “tko čita, bježi od ispraznosti”. Osobe koje ne znaju biti same sa sobom nerado čitaju, njih stalno netko mora animirati, sami se ne znaju zabavljati i uvijek traže društvo. Takve muči mučna usamljenost, a ne slatka samoća. Indijski isusovac Anthony de Mello (1931-1987.) u knjizi Svjesnost tvrdi da se usamljenost ne liječi ljudskim društvom: “Usamljenost je kada vam nedostaju ljudi, a samotnost je kada se zabavljate.”

Bavljenje književnošću nije uvijek samotna djelatnost, u književnosti se može kolektivno uživati na satu književnosti, tijekom javnih i grupnih čitanja. Doduše, svatko je tijekom slušanja književnosti u svome svijetu jer baš svatko doživljava drugačije ono što je čuo. Proces pisanja je samotna djelatnost koju obavlja jedan pojedinac, no ima i izuzetaka – npr. Igor Mandić je u suradnji sa suprugom Slavicom napisao Bračnu kuharicu. Tijekom pisanja neki preferiraju potpunu samoću što pospješuje rad, dok pojedinima nimalo ne smeta ljudska prisutnost, što vjerojatno najviše ovisi o stupnju koncentracije i razini tolerancije spisatelja. Da bi napisao kvalitetan tekst koji će biti zanimljiv ljudima, spisatelj mora boraviti među ljudima, intenzivno slušati njihov rječnik i proučavati način ophođenja, biti i psiholog i sociolog koji proučava društvene trendove i (ne)verbalne prohtjeve ljudi o kojima misli pisati. Usamljenik najbolje može pisati o svom unutarnjem svijetu, teško da će, zatočen unutar svoja četiri zida, vjerodostojno pisati o međuljudskim odnosima epskih razmjera kakve imamo u romanima Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tolstoj je primjer romanopisca čija djela nisu sterilna jer je pisao o univerzalnim situacijama što se, doduše, stalno iznova ponavljaju, nije izmišljao umjetne situacije što nemaju baš nikakve veze sa stvarnim životom. Upravo tako piše jedan dio suvremenih introvertnih književnika koji se čudom čude zašto ih nitko ne čita u očekivanoj mjeri.

Slušanje glazbe također može biti samotan čin, naročito u vremenima što potiču individualnost. U vrijeme gramofonskih ploča, glazba se slušala kolektivno – mladi ljudi bi se posjećivali i zajedno slušali nove albume (o tim je vremenima pomno pisao Goran Tribuson u autobiografskoj knjizi Trava i korov). I proces sviranja, posebice u početku, kada se sviranje tek uči i uvježbava, može biti podosta samotan. Kasnije, kada se svlada i nadvlada umijeće sviranja, ono prestane biti intimno i postane javno. “Nastupanje je samotan posao”, ustvrdio je Neil Young (1945.) u autobiografskoj knjizi San jednog hipija. Zahvaljujući tehničkim pomagalima i lako dostupnim programima za snimanje i obradu zvuka, glazba se može stvarati i snimati samostalno, izvan studija, bez pomoći drugih – primjer samotnjačkoga glazbenika koji je stvarao glazbu u tišini svoje sobe je brazilski mladac Vinìcius Gageiro Marques (1989-2006.), u glazbenim vodama poznatiji kao Yoñlu.[1]Njegov album „ A Society in Which No Tear Is Shed Is Inconceivably Mediocre” posthumno je objavljen 2009. godine. Multiinstrumentalist Yoñlu počinio je samoubojstvo malo prije sedamnaestog rođendana.  Sam Beam (1974.), poznatiji kao Iron & Wine, također je svoje prve pjesme snimio u sobi i to su mu, ako se mene pita, ponajbolja glazbena ostvarenja.[2] Lo-fi (low fidelity) izvođači ne stvaraju pjesme zbog uspjeha pa onda one bude izvornije, originalije i iskrenije, kudikamo nepretencioznije od studijskih igrača kojima je namjera osvojiti stadione. 

Odlazak na koncerte također može biti samotan – uđeš u prostor kada želiš, možeš se posve udubiti u skladbu i ne moraš komunicirati s osobom pored sebe jer ju ni ne znaš, ne moraš se probijati kroz gomilu po piće ako ne želiš. Samostalno odlučuješ koliko ćeš se dugo zadržati, hoćeš li izaći prije kraja koncerta i tako izbjeći stampedo; ne moraš nikoga iščekivati ili se prilagođavati u bilo kojem pogledu. Dojmovi s koncerta lako se kasnije podijele s poznanicima ili neznancima, što može ispasti i dobro i loše jer, dojmovi su vazda subjektivni – dok je vama koncert bio za pamćenje, vaš sugovornik će ga izgrditi na pasja kola i tako vam možda samo pokvariti osobni doživljaj. Kolektivni koncerti iz mojih sjećanja pretežno su vezani uz festivalske događaje, samostalne koncerte pretežno sam pohodio bez društva i njih najradije i najbolje pamtim. Preplavi me neugodna gorčina kada se prisjetim nekadašnjih veza i prijateljstava. Splet životnih okolnosti učinio je da prestanem vjerovati u vječna prijateljstva, baš kao što sa sumnjom gledam na vječne ljubavi što se redovno raspadnu nakon prve veće teškoće. Ima neke koristi u svemu tome – eto, u manjoj mjeri tijekom pisanja ponavljam (ne)omiljenu početničku grešku: izbjegavam poimence spominjati prijatelje i poznanike u tekstovima. Zdrava je to distanciranost, godi skrivenijoj strani osobnosti što određene samovoljne prohtjeve suptilno sprovodi u djelo – realiziraju se neizvjesna metaforična i doslovna putovanja, pohode se koncerti u solističkom aranžmanu. Usamljenost kod mene nema svoje mjesto.

Fotografije: j3nnamari3.deviantart.com/