“Dobro, nije apolonski zgodan, ali je veri_mač_simpa”, rekle bi kurtoazno žene za Freda Astairea (1899-1987.). Epitet simpatičan upotrebljava se kada se čovjeka ne želi uniziti istinom, a ujedno se želi izbjeći i lažnjikavo davanje komplimenata. Da, nije bio primjer zgodnoga muškarca, ali što je taj čovjek dobro plesao! Da moram birati između vanjštine Charlesa Chaplina i plesačkog umijeća Freda Astairea, izabrao bih Fredove ekstremitete i Chaplinovu glavu te ono što je imao u glavi. [1]Chaplin je također bio izuzetno spretno stvorenje. Vratolomije je, poput kolega Bustera Keatona (1895-1966.) i Harolda Lloyda (1893-1971.), izvodio samostalno, bez dublera. U Modern Times (1936.) Chaplin pleše na koturaljkama, a okretnost dokazuje i u filmu The Kid (1921.) dok hoda po krovovima kuća. Ples je trendovska pojava, nije uvijek na istoj cijeni, a Chaplin mi je odvajkada životni idol, individualac koji je bio čovjek, a onda umjetnik i sve ostalo.

Fredove plesačke noge spominju se u pjesmi Ljeto ’85 što je dio albuma Fred Astaire iz 1997. godine. Događaje koji se opisuju u toj pjesmi ne doživljavam osobno jer sam onda imao svega dvije godine, a prva nejasna sjećanja (odlazak u dućan s majkom) datiraju iz treće godine. Ali su zato jasna sjećanja na album Fred Astaire nakon kojega sam sastav Pips, Chips & Videoclips doživljavao kao domaća božanstva jer na tom albumu nije bilo loše pjesme. Bio je to jedan od onih albuma čije sam stihove znao otpjevati naizust u svako doba i noći kao da je riječ o padežima ili tablici množenja, album koji je širio granice misaonih horizonata, ulio umjerenu dozu samopouzdanja i potpirio mladenačku buntovnost. Svaka je pjesma komotno mogla biti singl i zaista, mnoge su dobile glazbeni spot – uvodna Supermama, navijačka Nogomet… Neću pretjerati ako ondašnje Pipse definiram kao hrvatsku inačicu Oasisa.

Nakon Fred Astairea uslijedio je jednako popularan album Bog (1999.) na kojem je bilo nešto manje hitova, a zatim Drveće i rijeke (2003.) u kojem su drastično promijenili zvuk i zavrijedili etiketu hrvatski Radiohead. Nakon toga nisam previše pratio rad Pipsa – promijenili su se oni, ali i ja. Koncerte sam zato redovno pohodio, a najbolje bih reagirao na stvari s albuma Fred Astaire koji me osvojio na prvu i ostao favorit u diskografiji.

Iste godine kada izlazi Fred Astaire, Radiohead objavljuje album OK Computer u kojem se mogu čuti naznake elektronike. Ne sjećam se više koji je član malobrojnog društva pronašao ovaj biser, ali znam da se kompletni album vrtio danima bez prestanka. Tada je CD kao medij bio podosta raširen, glazba se nije slušala na internetskim servisima. Premda nitko od nas nije na vlastitoj koži proživio događaje o kojima je pjevao Thom Yorke, tekstove pjesama doživljavali smo osobno. Karma Police, Climbing Up the Walls i Exit Music (For a Film) bili su temeljni drmeži, a ostatak albuma također je doslovno obarao s nogu originalnim aranžmanima i višeslojnim tekstovima u kojima se nije slavile standardne rockerske teme (nesretne zaljubljenosti, opijati, izlasci, vjernost rocku), već se angažirano govorilo o društvu koje se postupno lomi zbog razornih odluka što su direktan utjecaj globalnih igrača. Politički snažan u svakom smislu, OK Computer nagovarao je na pomnije praćenje i analiziranje društvenih zbivanja. Bio je to jedan od prvih glazbenih albuma koji mi je izravno poručio da je poželjno imati vlastiti stav te da čovjek nije otok.

Svi prethodni i kasniji albumi sastava Radiohead također su imali težinu, ali nijedan me nije drmnuo kao OK Computer, u mnogočemu je bio prijeloman jer sam ga slušao upravo u životnoj fazi što se zove odrastanje – učiš se nositi s prvim ljubavnim porazima, strepiš pred ratovima koji se odvijaju u nedalekom susjedstvu i misliš na rat što je netom završio, čudiš se kako vlastodršci narod mogu kupiti pomoću pljeskavice i gemišta, osjećaš nalet tehnološkoga napretka, a sve se to vrti glavom tijekom i nakon slušanja. Ok Computer bio je i ostao edukativno sredstvo, nezastarjeli album na čije se melodije i tekstove ne može zaplesati, fascinantno ostvarenje koje traži slušatelje sklone promišljanju i premišljanju.

Nažalost, Radioheadov koncert još nisam uspio pohoditi. Na turneji u 2012. godini svirali su u Italiji i Njemačkoj; premda je Italija bila bliže, odlučio sam potegnuti do Berlina. Pola godine unaprijed kupio sam kartu za avion i koncert te odbrojavao mjesece, a onda je u lipnju objavljena vijest da se koncerti odgađaju jer se u Torontu srušila pozornica i usmrtila tehničara. Put u Berlin nisam otkazao, ali Radiohead nisam uživo doživio jer su nastupili mjesec dana kasnije.

Live snimke albuma In Rainbows (2007.) i The King of Limbs (2011.). posluže mi kao koncertni nadomjestak; obje su snimke dio projekta From the Basement iza kojega stoji producent Nigel Godrich, Radioheadov stalni suradnik. Projekt From the Basement počeo je 2006. godine, a jedna od primarnih ideja bila je da to budu intimne izvedbe, bez prisustva publike. U Radioheadovom slučaju, projekt je posve uspio; oba albuma uživo zvuče još bolje nego na snimljenim albumima, a sjajan je osjećaj pratiti podrumsku svirku u audiovizualnom obliku unutar vlastitog doma. Ako ništa drugo, nitko ti ne gura laktove u rebra niti te netko može zaliti prorijeđenim pivom.